Blogosfera Priče jedne obične mame

Čekate drugo dijete? Očekujte neočekivano!

Iskustvo koje imate s prvim djetetom svakako je korisno no često postaje besmisleno, jer svako dijete je osoba za sebe i sa sobom nosi novu, individualnu priču i neke sasvim nove probleme...
Objava 20. rujna 2019. 1 komentara 563 prikaza
pexels.com
pexels.com
Ljubav za brata ili sestru je nemjerljiva.

Saznanje da čekam Drugu bilo je bez premca najveće iznenađenje u mom životu. Kad vam se prvo dijete zalomi u četrdeset i prvoj - i to prirodnim putem, bez hodočašćenja po raznim klinikama za plodnost i podvrgavanja često vrlo stresnim i mukotrpnim, a nerijetko i očajničkim potezima kako bi se donijelo novo biće na svijet – čak i ako niste bog zna kako praznovjerni, pomislit ćete da je to čudo. Onakvo kakvo se događa jednom u životu.

Meni se takvo čudo dogodilo dvaput.

Druga je stigla na svijet prije nešto manje od petnaest mjeseci te meni i mojoj maloj obitelji promijenila život do temelja. Više-manje sve ono što sam mislila da znam o trudnoći i majčinstvu zahvaljujući mom iskustvu s Prvom palo je u vodu zahvaljujući njenoj mlađoj sestri.

Svaka trudnoća je drugačija
Trudnoća s Prvom bila mi je pjesma. Osim iznenadne averzije prema mirisu kave, povremenih napada išijasa u posljednja dva tjedna prije poroda i ogromne trbušine koja mi je obuvanje cipela pretvorila u nepremostiv izazov, tih devet mjeseci mi je bilo predivno. Ja, žena plavetni kit, osjećala sam se divno. Čak se i moj inače ćudljiv karakter smirio pa sam tijekom svoje trudnoće s prvom djevojčicom bila totalno skulirana. Mislim da nikad u životu nisam došla tako blizu onome što zovu 'zen'.

S Drugom – kaos. Strah, razdražljivost, napetost, glavobolje, jaka bol u leđima kroz cijelo posljednje tromjesečje te poriv za povraćanjem svaki put kad stavim četkicu za zube u usta.
Svih devet mjeseci.
Svaki dan.
Svaki put.
Živjela vodica za ispiranje usta.

Planirati raspored dojenja s nekom djecom nije moguće
Prva je od početka bila dijete po kojem ste mogli navijati satove. Od gotovo prvog dana dojila se u vrlo pravilnim razmacima. Točna ko švicarska urica. Zato sam s njom lako mogla planirati svoje 'samo za mamu' aktivnosti.
Odlazak frizeru.
Kupovinu.
Pranje kose.
Kuhanje ručka.
Kavu s frendicom…

S Drugom na te iste kave mjesecima nisam uspjevala ići. Ma koliko se u početku trudila, s njom nikako nisam uspjevala uspostaviti iole pravilan raspored dojenja. Kažem 'u početku' jer sam vrlo brzo shvatila da je to, kada je ona u pitanju, Sizifov posao te odustala i odlučila se za metodu tzv. dojenja na zahtjev. A što je to konkretno u slučaju moje Druge značilo?

Ponekad bi joj podoj trajao i do sat vremena, a ponekad bi bio gotov u pet minuta.
Jednom kad bi pocikila dovoljno, bilo je naprosto nemoguće znati koliko vremena će proći dok se opet ne zakači na ciku.
Ponekad je to bilo svega desetak minuta, ponekad sat vremena, ponekad više sati.

Predvidjeti bilo što konkretno i time definirati nekakav uobičajeni obrazac ponašanja te u skladu s time planirati svoje dnevne aktivnosti? Zaboravite.

S Drugim djetetom manje brinete
Nemogućnost da bilo što planirate i učestale situacije u kojima morate naprasno završiti ono što ste počeli raditi dovode do pozamašne količine stresa. S druge strane, kad je drugo dijete u pitanju, u nekim drugim stvarima ste puno opušteniji.

Recimo, muž i ja nikad nismo razgovarali o tome ima li Druga urednu stolicu. Nekako se podrazumijevalo da sve štima i da nema razloga za paniku. S Prvom je bila sasvim druga priča. Vrlo brzo po njenom rođenju shvatili smo da je romantika u našem braku svedena samo na mrtvo slovo na papiru i da je glavna tema naših razgovora dječji drek.
Kaka li dovoljno često?
Kvragu, kaka li prečesto?
Je li ovakva tekstura dobra?
Je li možda nešto loše pojela?
Jesam li ja nešto loše pojela?
 

Dok je Prva bila beba bili smo, barem neko vrijeme, opsjednuti prokuhavanjem i steriliziranjem. Padne dudica na pod, hooooop, ajmo prokuhavati. Čak smo i ono čudo od sterilizatora za bočice nabavili. Što da vam velim, s Drugom ga nikad nismo upotrijebili. Daleko od toga da puštamo da nam se drugo dijete guši u blatu, samo nismo više toliko paranoično oprezni. Bacila je igračkicu na pod? Malo pod vodu i zdravo. Neka gradi imunitet.

Prvoj smo i puno češće mjerili temperaturu, a kad bi ustanovili da je ima letjeli smo pedijatru. Za svaki slučaj. Da vidi je l' treba što. S Drugom ne idem pedijatru (ako nema drugih simptoma koji bi upućivali na nešto ozbiljnije) ni nakon što kuri dva dana. Dam čepić u guzu, ispirem nosić fiziološkom i što već treba. Znam sama i ne brinem toliko jer osjećam da imam stvari pod kontrolom.

Nemojte ovo pogrešno shvatiti. Ovaj opušteniji odnos prema drugom djetetu ne znači da ga zato manje volite od prvog ili da vam je manje do njega stalo. Jednostavno ste opušteniji jer imate neko iskustvo iza sebe i lakše znate razlikovati pravu opasnost od one lažne, napuhane.

Svako dijete je drugačije i ništa ne možete predvidjeti
Postoje, doduše, i stvari zbog kojih ćete ostati paf kad je drugo dijete u pitanju, ma koliko iskustva imali sa svojim prvorođenim. To su one situacije kad kažete: 'Auuuu, koliko su njih dvije različite…'

Prvu, recimo, nikad nisu zanimale utičnice u zidu. Na dobronamjerni nagovor prijatelja i rodbine kupili smo one zaštite od dječjih prstića, stavili jednu i – odustali. Nije bilo potrebe. Prolazila je pored utičnica ko pored turskog groblja. Druga, pak, obožava sve što ima veze sa strujom. Utičnice, kablove, prekidače… sve. Muž i ja se često šalimo da će kad odraste biti električarka.

Kad je Prva u pitanju, nikad nismo previše brinuli da će se ozbiljnije ozlijediti. Jednostavno nema potrebe za tim. Ona je umjetničko-intelektualni tip djeteta koje, osim uobičajenog spuštanja niz tobogan i ljuljanja na ljuljačci u parkiću, fizički izazovi gotovo uopće ne zanimaju. OK, obožava ići na svoj tjedni tečaj plivanja i – to je to. Ne voli puno trčati, ne voli preskakivati prepreke, ne voli se penjati… Njena mlađa sestra je, pak, prema riječima odgajateljice, 'vodeća penjačica u svojoj jasličkoj grupi'. Ah, da. Za nju vele i ovo: 'Ona jako voli istraživati'. Drugim riječima: 'Ima je posvuda po sobi i moramo je vaditi iz raznih situacija gdje se može ozlijediti ako ne pazimo na nju'. Dok joj je starija sestra mali mislioc koji nam je uglavom odagnao brige od ozljede uzrokovane vlastitim neoprezom ili željom za istraživanjem granica svojih tjelesnih sposobnosti, Druga je beba zvrk. Ona koju bi vadili s lustera da joj damo priliku.

Zaboravite sve što ste naučili
I odnos prema hrani im je sasvim drugačiji. Prva je kao beba voljela jesti nezačinjenu hranu dosadna, sterilna okusa, a takvu uglavnom voli i sada, dok Druga već od svojih prvih pokušaja konzumiranja krute hrane voli jake, pune okuse. I dok je Prvoj hrana samo tlaka koju mora trpjeti jer netko od nje očekuje da nešto pojede, Druga je pravi mali gurman koji istinski uživa u jelu. Posebno u, vjerovali ili ne, mladom trapistu sirane Gligora. Prva ga, pak, ne želi uopće probati.

Ma koliko se voljele i bile istinski bliske jedna s drugom, Prva i Druga su potpuno različite djevojčice, izgledom i karakterom. Prva želi da joj bliskost iskažete tako što ćete se s njom poigrati i porazgovarati i nikad, čak ni kao beba, nije bila previše sklona nekakvom maženju. Druga bi se, pak, prodala za maženje i fizički dodir. Ona je poput male plišane igračke koja vas poziva na milovanje.

Dok je pored mene pokušavam, promatrajući je, u njoj prepoznati njenu stariju sestru kad je bila iste dobi ali ne ide uvijek. I sada, kad sam sama ušla u počasni klub mama dvoje djece, razumijem zašto je to tako – više-manje sve ono što ste naučili s prvim djetetom s drugim postaje nevažno.
Jer drugo dijete je priča za sebe.
Osoba za sebe.

I zato, prestanite uspoređivati svoju djecu. Prestanite bahato vjerovati da će vam nekakvo prethodno iskustvo previše pomoći i zakoračite na nov, često potpuno nepoznat i nepredvidiv teren. Da, bit će iznenađujuće, ponekad i zastrašujuće. Ali, garantiram, bit će divno.

  • covjekbezimena1:

    Naravno da iskustvo prvog djeteta pomaže u snalaženju s drugim djetetom... To što je svako dijete karakter za sebe ne znači da ne možeš znanje prenijeti na drugo dijete... Naravno, nije med i mlijeko, ali svakako mlađim roditeljima je to ... prikaži još! lakše hendlati i prilagoditi se... Sretno u odgoju, i ne zaboravi; prve 3 godine su najvažnije... Kako ih postaviš tako će ti biti cijeli život...