Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Christiano Ronaldo i ja imamo dvije zajedničke stvari

Ne, Ronaldu i meni nije zajedničko stanje na bankovnom računu....
Objava 08. srpnja 2021. 0 komentara 681 prikaza
unsplash.com
unsplash.com
Dajem kraljevstvo za dobru dozu sna.... da parafraziram Richarda III.

Prije par dana sam slučajno naletjela na podatak da Christiano Ronaldo ne spava kao drugi ljudi. On plaća nekakvog frajera koji službeno sebe zove trenerom za spavanje i u skladu s njegovim uputama umjesto da spava osam do devet sati u komadu čuveni portugalski nogometaš spava pet puta na dan, svaki put po 90 minuta. Navodno mu to, uz činjenicu da jede puno ribe, nemasnog sira i zelenog povrća pomaže da ostane u super formi. 

Opa. Ronaldo i ja imamo čak dvije zajedničke stvari, uz tu razliku da on s tom svojom prehranom ima devet posto masnoće u tijelu, a mene je sram napisati koliko imam ja. Što se spavanja tiče, ne znam kako frajeru uspijeva baš na takav način ostati u formi. Mene, da vam pravo kažem, taj isprekidani san lagašno ubija. 

Ako ste ikad dojili bebu za zahtjev i više no dobro razumijete o čemu pričam. S Prvom je još bilo dobro. Ona je dijete s kojim je više manje sve uvijek išlo po pe-esu pa tako i dojenje. Prvo se dojila svakih sat i pol, pa svakih sat i četrdes'pet, pa svaka dva sata, pa svaka dva i pol sata, itd. U minutu. Mogao si satove po njoj navijati. U pauzi između dva dojenja mogla sam otići do Jupitera i natrag i biti sigurna da ću se stići vratiti na vrijeme za nakačiti je na cicu. 

S Drugom je bila sasvim drugačija priča. Njen raspored dojenja bio je predvidiv otprilike ko i Milanovićevi ispadi na Facebooku. Znaš da će se dogoditi, ali nikad ne znaš kada i teško ti je ignorirati. Za razliku od Prve kod koje je sve po crti, Druga je živi kaos, i dan danas.  U jednom trenutku je najmilije dijete koje ste ikad upoznali koje, garantiram vam to, grli i ljubi bolje od ijedne osobe na ovom planetu, a već u drugom pretvara se u neugodno malo stvorenje koje  ledi krv u žilama svojim urlanjem. Danas nešto obožava, sutra to isto ne može smisliti. Tako je, na primjer, prije neka dva tjedna oduševljeno otišla u vrtić u jednoj majici na Minnie Mouse i kratkim hlačicama koje uz to dolaze u kompletu, a kada sam joj to isto odjenula prekjučer mlada dama se do te mjere uvrijedila da je u vrtiću skinula hlačice i negdje ih sakrila. Još uvijek ih nisu našli. Teta za nju kaže:
-    Druga je mlada osoba koja jako dobro zna što želi, a što ne želi u životu. 

Nda. Još kad se to što mlada osoba želi ne bi mijenjalo svakih pet minuta, bilo bi lakše...

Ipak, postoji jedna konstanta u životu moje mlađe kćeri, a to je njena apsolutna nesklonost spavanju. A zato što ona ne spava, ne spavam ni ja. To jest, spavam premalo, i to uglavnom u kratkim intervalima. Unatoč svim mojih naporima, Druga ne želi čuti za odlazak u krevet prije deset. Kad napokon pristane otići u svoj krevetić, iz njega će ustati barem deset puta, a uz to će i nešto tražiti od vas otprilike svake četiri sekunde. Vode. Pokrij dekicom. Otkrij. Tutu. Počeši tu. Pokrij dekicom. Makni dekicu. Medu. Vode. Tutu. Plišanu Rainbow Dash. Tutu. Ne tutu. Dekicu. Ne dekicu. Vode... Shvatili ste. 

Kad konačno utihne i ode u carstvo snova obično je već toliko kasno da ja jedva imam snage držati oči otvorene. Poželim pogledati film, bude mi super zanimljiv, ali svejedno, nakon najviše nekih pola sata shvatim da ne mogu dalje izdržati, da moram u krevet. Krenem čitati knjigu, slova mi se magle pred očima već nakon nekih pola stranice. Odlučim pisati blog, pospana ko pas, uz ogromnu šalicu kave uz sebe i... ispadne ovakvo nešto, ko što sad čitate. 

Usput, ne znam jeste li kad čuli za izraz 'stao na iste grablje?' Tako kažu kad netko uporno pada na istu foru ili ponavlja istu grešku. E, pa tako ja svaki put stanem na iste figurativne grablje kad Druga odluči kasno zaspati petkom. Onda samu sebe tješim kako je to zapravo super jer se u subotu ujutro ne mora rano ustati za vrtić pa će spavati dulje i onda ću, naravno, ja spavati. 

I zafrknem se maestralno. Moja draga mlađa djevojčica, koju inače doslovno moramo iznositi iz krevetića svakog jutra i slušati njeno plakanje i njurganje na tuti jer smo je natjerali da ustane zbog vrtića (te muževog i mog posla) se u dane vikenda obvezno ustaje oko sat vremena ranije nego preko radnog tjedna. Sama od sebe. Tamo negdje između pet i pol i šest ujutro, evo nje. 
-    Mama! Mama! Mama! Maaaaaamaaaaaaa... tutu! 

I tak moj lukavi plan da se vikendom naspavam opet, po ne znam koji put, neslavno propada. Dok se polijevam vodom po licu kako bih se barem malo razbudila, kuham sebi kavu dovoljno jaku za buđenje slonova i pokušavam Drugoj dati do znanja da bude tiho jer seka i tata još spavaju, što ona čak i posluša – otprilike nekih pet minuta. Nakon toga se zanese pa postane glasnija i onda se, taman tamo negdje dok ja pokušavam otpiti prvi gutljaj meni silno potrebne kave budi i Prva. A Prva, ma koliko god krasno dijete bila, ima jednu manu. 

Užasno puno brblja.

Sad ste možda zamislili klinku od šest godina koja užasno puno brblja. E, moja Prva ne brblja toliko koliko ste zamislili. Brblja više. A kako je znam koliko ste vi zamislili? Nema veze. ZNAM da ona brblja VIŠE. Ona brblja neprekidno. Od kako oči ujutro otvori. A ja sam tip osobe koji će ako treba ustati i u četiri ujutro ako se mora ali samo me nemoj tjerati da pričam. Speglat ću robu, oglancat ću fronte u kuhinji, igrat ću se s mačkom – koja me, usput rečeno, redovno diže u pet tražeći svoj prvi doručak pa mi i to prekida san – oribat ću pećnicu, speći ću američku pitu... što god treba. Ali. Nemoj. Sa. Mnom. Pričati. Ne prije prve kave. NE PRIJE PRVE VRAŽJE KAVE!!! 

Prva, sirota, to nikako ne želi shvatiti pa me, već dovoljno nabrušenu zbog činjenice da mi Druga i mačka nisu dale dovoljno spavati, još dodatno nabrusi svojim motor-mouth brbljanjem. Dijete, jasno nije krivo. Sestra ju je probudila, i ona samo želi razgovarati s mamom jer kroz taj razgovor ostvaruje bliskost. Pa se onda ja trudim ne pokazati koliko mi je u te rane jutarnje sate teško s nekim voditi razgovor. I nastojim doći sebi dok mi se ona kava koju sam skuhala hladi jer je ne mogu popiti u miru... 

Da, kao mama spavam užasno malo. Uglavnom na prekide, u kratkim intervalima, što zbog Druge, što zbog mačke. Ko Ronaldo. Ali ako ćemo pravu, njemu to ide puno bolje nego meni. Možda bih trebala nabaviti broj od tipa i pitati ga u čemu je njegova tajna. A možda zna i onaj njegov guru za spavanje... Vjerujem da bi ga mnoge mame imale štošta pitati. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.