Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Da, kradem svojoj djeci djetinjstvo

Tekst kao odgovor na stav da sve što nije igra djeci 'oduzima djetinjstvo'...
Objava 02. siječnja 2022. 0 komentara 695 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Djeca i obveze mogu vidjeti kao igru...

Na mom Facebook zidu često mi izlaze objave raznih portala koji se bave majčinstvom. Tako mi je neki dan izašla poveznica na jedan tekst popraćen pitanjem: 'Čitate li svojoj djeci?' Nekolicina nas u komentarima je odgovorila potvrdno, a onda se javila jedna gospođa i na to nadodala komentar kojeg se ne sjećam od riječi do riječi ali svodio se na ovo... 

Ona ne čita svom djetetu. 

Njoj je to bezveze. Glupo filozofiranje (kvragu, što se s našom civilizacijom dogodilo da smo ono čime su se bavili jedan Aristotel, Platon, Hegel i Kant poistovjetili s pogrdnim izrazom koji zapravo znači 'verbalno mlaćenje prazne slame'?). 

I ne treba to ni njoj, ni njenom djetetu, jer neće ona odgajati tamo nekakvog intelektualca (da, i 'intelektualac' je postao izraz kojim nekog sprdamo pa opet mogu postaviti pitanje o civilizaciji). 
Njeno dijete se IGRA, neće ona njemu krasti djetinjstvo. 

Evo, ja ga mojima kradem jer im čitam. Štoviše, Prvoj ga kradem brutalno jer čak ona sama povremeno čita. Zamislite vi to! Jer znate, kad čitate svojim klincima onda im od nekih 14 sati dnevno koliko su budni jedno 12 sati u nizu čitate. Radite pauze samo za pišanje. U danu im pročitate jedno petsto stranica koje uključuju nešto Homera, nešto Shakespearea, nešto Prousta i nešto ruskih klasika. I obvezno u knjizi netko mora umrijeti i netko mora biti nesretno zaljubljen, inače ko da niste čitali. Džaba krečili.  I ako klinci samo pokušaju reći da se žele igrati, išibate ih. Nemaju se oni što igrati! 

Svaki put kad čujem spike da djeci 'kradem djetinjstvo' i 'oduzimam im igru' jer im čitam (ili pustim da mi starija sama čita) ne mogu ne zapitati se: Pa dobro, ljudi (vi koji to tvrdite), zar Vi STVARNO ne kužite stvari? Ako djeci čitam, činim to kada već u pidžamicama leže u krevetićima, pred spavanje, i kada im više ionako nije do igre – za koju su, usput rečeno, imale SATE I SATE vremena prije toga. To čitanje u pravilu traje deset do petnaest minuta, a onda djeca utonu u san. Deset do petnaest minuta dnevno. A sama djeca obično čitaju (ili listaju) nekakve slikovnice ili dječje knjige otprilike pola sata dnevno. Ali eto, iz nekog razloga, neki smatraju da zbog čitanja ta ista djeca nemaju vremena za igru i za 'djetinjstvo'. 

I dajte mi, molim vas, objasnite – zašto čitanje ne bi smjelo biti dio djetinjstva? Zašto neki po defaultu knjigu vide kao nešto loše, kao nekakvo dosadno i naporno nametanje koje sprječava ono zabavno? Ajde, ajde, shvatili ste već da je pitanje retoričko. 

No u svakom slučaju, ne kradem ja svojim kćerima djetinjstvo samo čitanjem. Imam ja još načina. Evo, neki dan sam, isto putem Facea, doznala da dijete 'nema djetinjstvo' ako pričuva bracu ili seku. Zapravo, moram do kraja razjasniti stvari –  u raspravi se nastojala razlučiti razlika između 'čuvati' i 'pričuvati'. Pa je nekim ovo drugo bilo okej, ali je bilo još više onih kojima ni to nije u redu. Jer 'oduzima djetinjstvo'. 

Gledajte, reći ću vam nešto iskreno. Zadnje što svom (ili bilo kojem drugom) djetetu želim je da postane neka vrsta trećeg roditelja svojem mlađem bratu ili sestri. Ne želim da to Prva postane Drugoj. Prva ne treba brinuti hoće li se Drugoj na vrijeme platiti račun od vrtića, hoće li Druga dobiti zimske čizmice kad ove koje sad ima preraste, kad ima sljedeći termin kod logopeda ili je li danas pojela dovoljno zelenog povrća. Ona je premalena da bi brinula o takvim stvarima i to je, u  konačnici, odgovornost njihovog oca i mene. 

Ali znači li to da Prva zato ama baš nikad ne mora pomagati oko sestre, i to pod izlikom da želimo da 'ima djetinjstvo'? Žao mi je, ali NE ZNAČI. Dok je još Druga bila beba, Prva mi je često pomagala u presvlačenju njene pelene. Dodala bi mi pelenu i maramice, brisala bi joj guzu, mazala je kremom... Opterećenje za starije dijete? Odgovorit ću vam ovako – kad sam pitala dječju psihologicu kako postupiti sa svojom (tada) starijom trogodišnjom djevojčicom kad beba stigne doma rekla mi je da Prvu svakako uključim u brigu oko bebe, kako bi se osjećala korisnom. Naravno, rekla je da i dalje moramo zadržati neke samo naše zajedničke aktivnosti koje će joj jasno pokazati da nije naprosto 'bebina služavka'. Tako sam postupila, tako prema njoj postupam i danas. Pomaže oko seke, ali i (većinu vremena) razvija sebe i neke svoje osobne užitke i interese. 

Čuvanje sekice? Obzirom da je njoj niti sedam, a sekica je jučer napunila tri i pol, to čuvanje svodi se na otprilike ovo: 'Daj pričuvaj Drugu na pet minuta dok ja odem baciti smeće' ili: 'Daj pričuvaj drugu na desetak minuta dok ja odem staviti neke stvari u podrum'. Sigurno ne bih bila luđakinja koja bi djevojčici od nepunih sedam povjerila višesatno čuvanje djevojčice od tri i pol. Ali kad ova djevojčica koja sad ima sedam bude, recimo, imala deset, a ova koja sad ima tri i pol bude imala sedam, mislim da će tada i nekakvo povremeno čuvanje od dva, tri sata moći proći. Vjerojatno. Vidjet ćemo. Nemam sad neki egzaktni kalkulator u glavi. Puno toga ovisi o karakteru djeteta (i onog koje čuva i onog koje se čuva), o specifičnim okolnostima, o odnosima u obitelji... Poanta je samo u ovome – da, smatram da starije dijete TREBA sudjelovati u brizi oko mlađeg, kvantitativno i kvalitativno prilagođeno svojoj dobi. Da, i tu bestidno kradem djetinjstvo svojem djetetu. 

Zapravo, kradem ga jednoj i drugoj jer činim još jednu neoprostivu stvar u očima onih koji se  (barem na društvenim mrežama) rukama i nogama bore za dječje pravo na 'očuvanje djetinjstva' – one mi pomažu u kući. Pazite sad! Prva sama namješta svoj krevet. Drugoj ga ja namjestim (u smislu da joj namjestim plahtu, dekicu i jastuk) ali ona mora u  njemu posložiti plišance s kojima spava (nda, čula sam za priče da nije sigurno ali ako se nađe osoba koja moju Drugu može uvjeriti da spava sa samo jednim plišancem, ja ga vodim na pivo). Odjeću koju skinu sa sebe moraju odnijeti u kupaonicu i ubaciti u korpicu s vešom. Kad pojedu, moraju pribor za jelo skloniti sa stola. Često i postavljaju stol. Prva zna usisati tepih u dnevnoj sobi i oprati sve što ima malene staklene površine Obje brišu fleke s drvenih stolaca i nogu fotelja. Pomažu mi i u kuhinji. 

Da, da, mogu ja sad vama pisati na dugo i na široko kako one to vole, kako je njima super da mogu biti korisne i kako je mojim klinkama strašno cool kad im dam priliku raditi nešto 'odraslo'. Ali neumoljiva istina je tu – ja njima kradem djetinjstvo. Jer poznato je, kad vam djeca pomažu u kući, onda to znači da rintaju po 12 sati dnevno i na kraju se sruše nasred poda i onesvijeste. Zapravo, ona rintaju po kući dok vi sjedite u fotelji i čitate im onog Homera, Shakespearea, Prousta i ruske klasike. 

Nikad se ne igraju. 
Ne zabavljaju se. 
Pate gore od mladog Werthera.
Ko Modni Mačak da mu uzmeš filtere na Instagramu. 

Nda. Svakako. Što da vam velim, grozna sam mater. Kradem djeci djetinjstvo. Još malo pa ću im im bombone krasti. Pardon, i to već radim. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.