Blogosfera Priče jedne obične mame

Dajte priliku vašoj kćeri da vam se povjeri - možda ćete tako spriječiti tragediju poput one u Zadru

Slučaj silovane djevojčice iz Zadra ne smijemo ignorirati i iz njega moramo naučiti koje greške možda i sami činimo sa svojim kćerima.
Objava 18. listopada 2019. 0 komentara 1107 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Uvijek dozvolite kćeri da vam se povjeri.

Događa mi se da poželim pisati o nekoj temi za ovaj blog, a onda iskrsne nešto i poremeti mi planove. Sedmero kretena je u razdoblju od godine dana opetovano silovalo petnaestogodišnju djevojčicu iz Zadra. Sve to su snimali mobitelom i potom je ucjenjivali ako nekome progovori o tome. Istina je ipak nekako izbila na vidjelo, a sudac zadarskog Županijskog suda Ivica Marković dozvolio je počiniteljima da se brane za slobode, što je izazvalo opću konsternaciju u javnosti.

Sutra u pitanju može biti vaša kći
I sada, kako ne pisati o tome? Kako mogu, kao majka dvije djevojčice, ignorirati ovakvo nešto? Ne mogu nonšalantno odmahnuti rukom i reći: 'To me se ne tiče, nisu u pitanju moja djeca.'

Tiče me se itekako.

Ne osjećam se baš ugodno znajući da moje kćeri i ja živimo u zemlji u kojoj se maloljetna žrtva opetovanog seksualnog nasilja dovodi u krajnje ponižavajući i duboko uznemiravajući položaj gledajući kako oni koji su joj oduzeli zadnji tračak dostojanstva dobivaju privilegije, i to na sudu, na mjestu gdje bi se trebala krojiti pravda. I zato mi je drago da su ljudi dignuli glas, barem na društvenim mrežama, i pokazali što misle o odluci suca Markovića. O ovakvim stvarima ne smije se šutjeti. Jer sutra može biti u pitanju vaša kći.
Sestra.
Majka.
Prijateljica.
Kolegica.
Vi.

Hoćete li onda šutjeti?

Izgradite povjerenje sa svojim kćerima
Razmišljam i o svojim kćerima. Što im reći? Što poduzeti da do takvog užasa uopće ne dođe? Mogu li uopće nešto poduzeti?

Naime, nisam užasnuta samo odlukom suca već i činjenicom da je petnaestogodišnja djevojčica iz Zadra šutjela punih godinu dana.
Bojala se.
Stidjela se.
Nije u nikog imala dovoljno povjerenja. Tek je stručna osoba, psihologica, uspjela iz nje izvući istinu.
Roditelji nisu.

Povjerenje. Mislim da je ovdje iznimno važno progovoriti o njemu. Od kako je Prva svojim zvonkim glasićem izgovorila prve rečenice, opetovano je učim da sa svojim ocem i sa mnom treba razviti odnos pun povjerenja.
Da na nas uvijek može računati.
Da nam sve može reći, bez srama i bez zadrške.
Da ćemo se zbog nekih njenih postupaka možda i naljutiti ali da je nikad nećemo prestati voljeti.
Da joj nikad nećemo uskratiti pomoć.

Osjećala bih se loše kao roditelj znajući da bilo koja od mojih kćeri na neki način trpi bol i patnju, a nema dovoljno povjerenja u mene da mi to povjeri i traži pomoć ako osjeća da joj je potrebna. Bez obzira na to što je u pitanju. Nečije zadirkivanje. Neprimjereni komentari na koje ne zna adekvatno odgovoriti. Dodiri koje ne želi. Bilo što.

I zato, dragi roditelji, ne postavljajte se prema svojoj djeci suviše rigidno. Ne prijetite kaznom i ne uzdišite glasno zgražajući se na svaki odmak od neke vaše zamišljene slike savršenstva, jer na takav način ćete dijete samo udaljiti od sebe. Ne, nije tragedija ako vam dijete prešuti da je dobilo jedinicu iz matematike ili da je markiralo kemiju. Ali može nastati itekakva tragedija ako osjeća da vam ne smije reći da ju je neki dečko iz razreda dirao po međunožju protiv njene volje. Ili profesor. A nastat će ako ona osjeti da ste nefleksibilni, zadrti seronje koji će je osuditi.

Naučite kćeri zauzeti se za sebe
Tuđa pomoć, pa čak i roditeljska, na žalost, nekad nije dovoljna. Ili dolazi prekasno. Zato je važno znati osloniti se na sebe i držati se one: 'Pomozi pa će ti i Bog pomoći.' Prvu učim da se nauči zauzeti za sebe. Da samostalno izrazi mišljenje i otvoreno, jasno i glasno kaže što želi ako smatra da joj nešto nedostaje te da, jednako tako, otvoreno, jasno i glasno kaže ako joj nešto smeta.

Svojedobno joj je jedan dečko u njenoj vrtićkoj grupi zaurlao na uho. Nije je htio povrijediti ili prestrašiti. Bio je uvjeren da je to njoj ludo zabavno, a kako je ona šutjela i trpjela nije imao pojma da joj to smeta. On je neko vrijeme urlao i sav ekstatičan otrčao na drugi kraj prostorije, a ona se povukla u kut i tiho plakala. Dogodilo se to neposredno prije no što sam došla po nju u vrtić pa sam je tako i zatekla. Nakon što mi je rekla što se dogodilo, objasnila sam joj da njen mali prijatelj ne može znati da joj njegovo ponašanje smeta ako mu to ne da do znanja. Bez zadrške. Rekla sam joj:

- Kaži mu ovako. 'Ne volim kad mi urlaš na uho jer se bojim buke. Ako želiš i dalje biti moj prijatelj, molim te, nemoj to činiti.'

Toga dana bila je suviše potresena da bi pokušala bilo što ali već sutradan obavila je razgovor sa svojim vrtićkim 'kolegom'. Pred odgajateljicom koja je također bila upućena u situaciju. Dečko je shvatio i onda je više ne plaši urlanjem.

Naravno, ovo je samo mali, benigni primjer nezgode iz vrtića, ali želim da upravo na temelju takvih malih, benignih primjera nauči izboriti se za sebe. Reći što želi i što joj smeta. Reći 'ne'. Odlučno. Bez srama.

Nema mjesta sramu, ali oprez je majka mudrosti
Upravo osjećaj srama može biti poguban kada je u pitanju seksualno nasilje. Žrtve se nerijetko suzdržavaju priznati što su proživjele, a šute zbog osjećaja srama. Da budem krajnje iskrena, ja spadam u mame starog kova i zato ne zagovaram napadno 'flashanje' golih tijela po stanu. Ne, ne mislim da će mi mala imati traume jer je slučajno vidjela tatinu guzu ili moje sise (uostalom, Prva ih vidi kad dojim Drugu) ali nisam ni za ono 'ajmo sretno i veselo šetati goli po stanu.' Što mogu, nekako vjerujem da ljudi moraju nositi odjeću kad se druže, čak i unutar svoja četiri zida.

Ono što ne želim je zaziranje od razgovora. Izbjegavanje spominjanja određenih dijelova tijela jer ih je netko uvjerio da se 'o tome ne priča'. Kako očekivati da će vam kći (ako ne daj bože bude trebalo) reći 'susjedov sin Marko dirao mi je grudi, a ja nisam htjela' ako je odrasla u okruženju koje bilo kakvo spominjanje cica smatra prostačkim i sramotnim?

Jednako tako, smatram da je od iznimne važnosti djevojčice, a kasnije i djevojke, osvijestiti o jednoj krajnje jednostavnoj i nepokolebljivoj činjenici – silovatelj je uvijek kriv. Točka.

Nisi kriva jer si nosila minicu.
Nisi kriva jer si bila malo jače našminkana.
Nisi kriva jer imaš velike grudi za svoju dob.
Nisi kriva jer si vrckave prirode.
Nisi kriva jer si lijepa.

Kriv je on i samo on. I samo njemu je mjesto u zatvoru.

Ipak, vjerujem i da je oprez majka mudrosti. I zato ću kćeri uvijek učiti da budu svjesne da postoji ono što se zove visokorizično ponašanje. Zašto nije preporučljivo juriti 200 na sat u automobilu na jadranskoj magistrali, na serpentinama kod Karlobaga? Ne samo jer ćete dobiti paprenu kaznu ako vas ulovi policija već i jer pri takvoj brzini, na prometnici takve konfiguracije, lako možete izletjeti s ceste u provaliju i poginuti. Ako ostavite hrpu love posred stola u blagovaonici, odete ostavivši otključana vrata za sobom i potom na Facebooku objavite nešto u stilu 'odoh na more, lovica me čeka kad se vratim', nemojte se čuditi ako vas opljačka provalnik i uzme vam tu lovu. Da, njemu je mjesto u zatvoru, a ne vama ali, ruku na srce, ispali se prilično neoprezni. Da ne kažem 'blesavi'.

I zato neću baš svoje cure učiti da se zamataju u burke i hidžabe ali naučit ću ih da se oprez u životu isplati. Da moraju jako, jako dobro otvoriti oči ako se nađu na nekom mračnom, opskurnom mjestu. Da ispijanje ekscesnih količina alkohola nije najpametnija stvar koju mogu učiniti. Jer ne samo što će poslije povraćati već će izgubiti kontrolu nad sobom. Postati ranjiv plijen.

Kasnije reći: 'Gad je kriv jer ju je iskoristio pijanu' nije dovoljno. I dolazi prekasno. Želim da mi kćeri u svakom trenutku zadrže kontrolu nad sobom i nad svojim postupcima. A ako će to raditi u minicama i štiklama, nemam ništa protiv. Jer u konačnici nije važno to što nosiš na sebi već to što imaš u glavi. I zato glava uvijek mora biti bistra. Znati što radi.

Tate, uključite se
Ne znam kako će završiti priča petnaestogodišnje djevojčice iz Zadra. Duboko se nadam da će pravda ipak zaživjeti na sudu i da će počinitelje snaći zaslužena kazna. Ali bojim se da samo po sebi to neće biti dovoljno. Ozlijeđeno tijelo teško se oporavlja, a ranjena duša još teže.

Ne treba biti stručnjak za shvatiti da je njeno povjerenje u muški rod sada opasno poljuljano. I zato smatram da je važno da sada uz sebe ima oca, brata (ako ga ima), rođaka, prijatelja… nekog tko će joj pokazati da muški rod nije odvratan sam po sebi i da nisu svi muškarci nasilne svinje koje ženu tretiraju kao seksualni objekt.

A tate diljem lijepe naše moraju shvatiti da osvješćivanje o vlastitom tijelu i o pravu na očuvanje dostojanstva istog nije samo posao nas mama. Saslušajte svoju kćer ako želi razgovarati s vama o dečkima. Ne ismijavajte njene mladenačke ljubavne mušice. Obraćajte joj se s poštovanjem. Kao dami, pa makar imala i sasvim malo godina. Pokažite joj, i u odnosu prema njoj i prema njenoj majci, kako se kulturan muškarac ponaša prema ženi. Tako ćete joj biti najbolji mogući model. Naučit ćete je kakvom tipu muškarca treba jednog dana u životu težiti, a od kakvog treba bježati što je noge dalje nose.

I budite spremni upotrijebiti šake ako institucije zakažu. Vaša curica to zaslužuje.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.