Blogosfera Priče jedne obične mame

Današnji crtići djecu tretiraju kao idiote

Suvremeni crtići, prepuni uputa, savjeta i poduka pokušavaju educirati djecu na jedan vrlo nametljiv način istovremeno zaboravljajući da ih prvenstveno trebaju zabaviti.
Objava 24. svibnja 2019. 2 komentara 969 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Pazite da vam dijete ne otupi pred televizorom!

Crtić u 7:15. Svi moje generacije pamte to iz doba kad su bili klinci. Bio je to the crtić dana. Nisi birao koji će biti. Tom i Jerry. Zekoslav Mrkva. Kojot i Ptica trkačica. Eustahije Brzić. Gustav. Pončo i Toro.
Daj što daš, to je to.

Jedan crtić u danu 
I samo tada.

Kad si nešto zafrknuo starci bi ti prijetili da ideš u krevet bez crtića.
Tog crtića.
Jedinog crtića u danu.

S današnjim klincima je drugačije. Da Prvoj pokušam objasniti kako je to bilo u doba mog djetinjstva, teško bi shvatila. Ne zato što nije dovoljno pametna već zato što živi u jednom svijetu koji je milijunima milja daleko od onog u kojem sam živjela ja kad sam bila njene dobi. 

Bagerist Rubble i štreber Leo
Ona živi u doba B-neta (ili kako se već sad zovu kad su preimenovani) i premotavanja već prikazanog programa. U svakom trenutku može premotati na početak Klub Mickeya Mousea, Jana i Nigdjezemske gusare, Sofiju Prvu, Psiće u ophodnji, Shimmer i Shine ili Male Einsteine. Sve njih gledala sam, zahvaljujući njoj, toliko puta da mi već na uši izlaze. Već me proganjaju gore od HEP-a, Plinare i Holdinga zajedno. Čekam samo da mi jednog dana Mickey Mouse, pirat Jan, bagerist Rubble i štreber Leo pozvone na vrata i priprijete nekakvom ovrhom. Ja bih dobila fraze, ali Prva bi, bez sumnje bila oduševljena da su joj oni pred vratima.

Tu su još i Netflix i Youtube. Na Netflixu moja mala žena ima svoj profil. Onaj dječji, naravno. Tamo joj je, prije nekih godinu dana kad je profil otvoren, zapela za oko Peppa Pig. Ajde, ta mala prasica barem govori toliko predivan, čist engleski da je čak i ja s vremena na vrijeme volim poslušati. A i Prva je pokupila dosta engleskog – ne samo od Peppe već i inače od crtića na engleskome. Nije to tako loše. Već, na njenu inicijativu, vodimo i male razgovore na engleskome.

- Are you hungry?
- I am not hungry, mommy. I want to play.

Čovjeku ponekad treba da ga nitko ne educira
Youtube je još najbolji dio te 'crtić' priče. Kad su crtići u pitanju, najdraže mi je kad tamo gleda Toma i Jerryja i stare Disneyeve klasike. Ako mene pitate, u odnosu na današnje crtiće, uključivši i ovu novu verziju Mickeya Mousa, ti crtići su ono što je Wilderov Neki to vole vruće u odnosu na hrvatsku humorističnu seriju. Zabavni i nepretenciozni, za razliku od današnjih koji su didaktički do boli i tretiraju klince kao idiote.

Da se razumijemo, drago je meni da je Prva preko crtića naučila razlikovati krug, trokut, kvadrat, pravokutnik i zvijezdu, da zna prepoznati violinu, trombon i činele i da može pjevušiti Mozartovu Malu noćnu muziku. Sve je to super. Ali čovjeku ponekad treba da ga nitko ne educira. Da mu se ponudi nešto poput kojota koji pada u provaliju nakon još jednog u nizu propalih, idiotskih eksperimenata. Da mu ponudi nešto potpuno besmisleno i time ga zabavi. Današnje klince čak i crtići, ovi suvremeni, pile u zdrav mozak. Ne uče djecu raznim stvarima onako usput, spontano, već na jedan izrazito napadan i meni osobno antipatičan način.

Recimo, Žar i čudovišni strojevi. Nekakva vozila koja govore jure. Jedan put završava u provaliji, drugi ide ka odredištu. Junak priče okreće se gledatelju i pita:

- Trebamo li ići lijevo ili desno? Liiiijeeevoooo ili deeeesno?

Ajde da vidim koje dijete starije od dvije godine, a da se normalno psihofizički razvija će pogriješiti odgovor. Usput rečeno, voljela bih vidjeti i dijete koje će fakat i odgovoriti liku iz crtića naglas. Moja Prva to do sad nije učinila niti jednom.

'Moram biti glupa da bih bila prihvaćena'
Još je gore kada klincima u crtićima postavljaju trivijalna pitanja, a onda im prvo nude pogrešne odgovore. Recimo:

- Trebamo li u ovu bravu umetnuti ključ u obliku trokuta, kruga ili romba?

... i onda netko prvo umetne taj isti ključ u pogrešnu bravu, a tek onda u pravu.

'Dobro je da mogu razlikovati pogrešno od pravog' reći ćete? Hm, možda. Tako sam i ja mislila dok moja Prva nije ušla u tu fazu da je sve što radi prvo radila pogrešno. Jer je mislila da to tako treba, da je to neki ritual koji vrijedi kao default.

Juhu bi prvo krenula jesti vilicom pa tek onda žlicom.
Zube bi prala tako da bi prvo stavila pogrešan kraj četkice u usta, a tek onda pravi.
Pedale na biciklu bi prvo vrtjela unazad pa tek onda unaprijed.
Cipele bi prvo obula svaku na pogrešnu nogu pa tek onda na pravu.

'Jer tako rade u klubu Mickeya Mousea'.
Prvo pokažu krivo pa pravo.

Moram priznati da sam bila prisiljena uložiti stanovite roditeljske napore da bih je uvjerila da nije sramota pogriješiti ali da ako nešto zna izvesti kako treba da to može odmah tako i uraditi. Siroto dijete je svjesno zatomljavalo vlastitu inteligenciju misleći kako prvo mora ispasti glupo da bi bilo prihvaćeno. Jer su je crtići tako učili.

Crtić ne treba imati poruku!
Ponekad mi se čini da je čitav današnji svijet okrenut naopačke. Tako sam ne tako davno pročitala jedan od najglupljih članaka ikada u kojem autorica, inače hiperbrižna majka snowflake generacije, u hrpi besmislica koje je napisala izražava zabrinutost jer na kraju svake epizode Psića u ophodnji djeci nije izrečena jasna poruka konkretnog crtića.

Haloooo?

Zašto poruka ne bi mogla biti izrečena neizravno, a ne po 'šaka u lice' principu?
I zašto bi, kvragu, crtić uopće trebao imati neku poruku?

Ako će mi crtići obrazovati djecu, ne mogu ne zapitati se – a čemu onda škola? Ako će ih odgajati i slati im 'prave' poruke, čemu onda odgoj?

Današnja djeca danas imaju sve manje prostora za igru i zabavu. Umjesto toga, drugi im organiziraju razne aktivnosti. Čak i rođendane više ne slave tako da se jednostavno skupe u nečijem dvorištu i trče po njemu usput jedući male sendviče dok ih netko ne pozove na tortu. Sad se rođendan organizira. Uz vodstvo profića koji ih animira. Jer se klinci, valjda, ne  znaju sami igrati.

Slobodno nabacivanje lopte u parkiću? Paaaaaa... može, ali bolje je da se organizira da dijete ide na neku 'aktivnost' gdje će mu netko pokazati što treba raditi s loptom. Gledanje crtića koji će ga jednostavno zabaviti i nasmijati? Da ne bi!

Treba educirati!
Treba poslati poruku!
Treba piliti djecu u mozak!

Oduzmimo im zabavu i spontanost tako tipične za bezbrižno djetinjstvo! 

Pregovori su uzaludni
Svijet crtića u 7:15 odavno je iza nas. Osim što gledaju napadno didaktične crtiće, današnji klinci imaju na raspolaganju i neograničen izbor istih u doslovno u svakom trenutku. Ako im odlučite ograničiti vrijeme koje provode pred televizorom, morate biti spremni imati konjske živce. Pregovori oko crtića teži su od pregovora Izraela i Palestine.

Klingonci i Romulanci.
Lovci i vegetarijanci.
Pernar i zdrav razum.

Sve je to mačji kašalj prema uvjeravanju jedne četverogodišnjakinje da pogleda samo jedan crtić. Rješenje je jednostavno – s njima ne smijete pregovarati jer ćete pregovore sigurno izgubiti.

Morate zapovjediti.

I ostati u tome čvrsti pa makar klinci kasnije urlali tako glasno da će vas susjedi sutradan čudno pogledavati kad se sretnete na stubama zgrade. Nije vas briga. Vi znate zašto ste tako postupili i znate da ste u pravu. Mama zna. Točka.

  • zoranos:

    Pa ne bi se složio. Naime danas imamo 24 sata dnevno crtiće i djeca su pred TV-om sigurno barem sat, dva a nekada i duže. To nije dobro nikako, ali roditelji rade, umorni su i jednostavno to je tako. E ... prikaži još! sada kad već imamo to loše (toliko sati pred TV-om) ajde onda da djeca osim puke zabave imaju i neku edukaciju (ili jezik ili učenje boja, oblika, lijevo-desno). Po meni puno je opasnije za dijete da 2 sata gleda Toma i Jerrya nego npr. Mickeya - iako je meni osobno puno gledljiviji Tom i to upravo zato što je tamo 100% zabave bez ikakve poruke i poante (mozak na pašu). Ja ne želim da mi dijete ima mozak na paši 2 sata svaki dan, pa ću mo radije dati toga Mickeya koji mi ide na nos i usta već i kojega ne mogu više smisliti - ali oni pokušava moje dijete naučiti nečemu. Isto tako ne bi rekao da ijedan crtić radi dijete idiotom, jer svaki je napravljen za određeno godište i naravno da ako toga Mickeya gleda netko tko ima 5 ili 6 godina će izgledati kao da ga zaglupljuje kada oni tada već sve to kuže. I ne bi se složio "čemu onda škola". Neka djeca nauče sve što mogu i prije škole - ali bez forsiranja, tempom koji je njima prihvatljiv. Sad bi ja trebao svoju kćer sputavati da vježba slova i uči čitati sa 5.5 godina kad to sama želi i osjeća se jako ponosno kada uspije?

  • kbr:

    ovaj članak je napisan bez ikakve poante, samo da se nešto napiše