Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Dijete vam ima tantrum u javnosti? Evo što nikada ne smijete uraditi

Dječji tantrumi u javnosti su grozni i roditeljima zbog njih zna biti užasno neugodno. Ne obazirite se na osuđujuće poglede oko sebe i - furajte svoj film.
Objava 23. travnja 2021. 1 komentara 4680 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Ajme, sad će krenuti tantrum... da vam je bar u mišju rupu pobjeći, ha, mame?

Tantrum. Riječ koje sam se počela užasavati još dok mi je Prva bila u trbuhu. Čitala sam o tome. A upozoravali su me i dušebrižnici. Govorili kako NEMA ŠANSE da ih izbjegnem. 

-    Znaš, svako dijete ti ih ima tamo negdje između prve i treće godine života. 
-    Ahm... Okej. 

Evo, Prva ima sad šest i... da pokucam o drvo... njene tantrume smo preživjeli. Bili su toliko blagi, jedva primjetni. Znate, ona je dijete koje nema običaj urlati na sav glas, teatralno plakati bez suza ili se bacati po podu toptajući rukama i nogama. Ona je dijete koje će, ako vas želi izludjeti, jednostavno sjesti, ušutjeti i praviti se da ne postojite. Da netko plaća za ispoljavanje vještine ignoriranja ljudi oko sebe i onog što govore, moja Prva bi nam u kuću donijela milijune. Doslovno vas je u stanju izbrisati iz svog vidokruga i slušnog polja ako joj to odgovara. Što, da budem krajnje iskrena, zna ići užasno na jetra ali dobra strana toga je da mi zbog nje nikad nije bilo neugodno jer je napravila, recimo, tantrum nasred dućana.

Njena sestra, Druga, sasvim je druga priča. Za razliku od Prve koja je mirna i suzdržana u gestama i izražavanju osjećaja, Druga je tjelesno izrazito ekspresivna, a uz to i cijelo vrijeme nudi svoje osjećaje svima na dlanu. Dok se kod Prve može dogoditi da niste sigurni što, kvragu, to dijete zapravo želi jer uporno šuti, budite apsolutno sigurni da će vam Druga to i više no jasno dati do znanja. I to, ako treba, glasno. Zamislite vrlo, vrlo snažne osjećaje, bacite ih na n-tu potenciju.. i onda dodajte još malo. E, to vam je Druga. 

Možda ste već pogodili, Druga je dijete s kojim sam doživjela nekoliko tantruma. Posljednji od njih jučer popodne, u kvartovskom dućanu. Prva, ona i ja svratile smo u njega poslije vrtića da si kupim šampon za kosu bez kojeg sam ostala. Već prije ulaska u dućan Druga me je pitala mogu li joj kupiti bombone na što smo joj odgovorila niječno uz napomenu da doma imamo čitavu hrpu bombona (istina!) koje joj mogu dati čim stignemo kući. Pogledala me je i točno pred vratima dućana ponovila:
-    Dobjo. Nema bombon. Bombon kući. 

U samom dućanu... potpuno druga priča. 'Djevojčica s najslađim kovrčicama na svijetu', kako joj tepa upravo ova teta koja je jučer bila u dućanu, se iz nekakve dječje verzije dr. Jekylla pretvorila u dječju verziju Mister Hydea. Ponovno je zatražila bombone, i to nakon što sam već platila svoj šampon i dva tetrapaka dječjeg soka za nju i sestru na blagajni, a kada sam rekla 'ne može'... ne znam koju bih riječ upotrijebila, ali možda je ona koja najbolje ilustrira to što se dogodilo riječ 'poludjela'. 

Počela je vrištati iz petnih žila. Ko da jo netko dere kožu s leđa. Onda se bacila na pod, točno ispred vrata. Užasnuta Prva pobjegla je iz dućana, a ja sam je pokušala dignuti s poda i izvući je van ali me je moja mala Mistress Hyde doslovno izgurala kroz vrata. Što, naravno, kod mene ne prolazi... ono, nobody puts Baby in the corner... Izvukla sam je van doslovno je vukući za ruke dok je ona i dalje urlala do te mjere da sam imala osjećaj da će mi mozak probiti.

Je li mi bilo neugodno? 

O da, je. 
Jako. 
Jako neugodno. 

I možda se onda čudite zašto vam pišem ovo. Pišem ovo tebi koja si također mama i ovo čitaš. Da znaš da nisi sama i da ti nisi jedina čije dijete je doživjelo tantrum u javnosti. I da znaš da sama činjenica da ti je dijete doživjelo tantrum u javnosti NE ZNAČI NUŽNO da nešto radiš krivo kao roditelj. Takva sranja se jednostavno događaju. Jučer se je to dogodilo meni. 

Druga je nastavila urlati izvan dućana snažno se otimajući svojoj sestri i meni koje smo je pokušavale udaljiti i odvesti je kući. Odlučila sam je maknuti što dalje od dućana iz dva razloga. 

Prvo, NEMA ŠANSE da će išta izboriti da joj kupim ili napravim dok se tako dere. Teta u dućanu je opravdala moj postupak i rekla mi je: 
-    Znate, vidim da puno mama u ovakvim trenucima popuste  jer ne žele da im djeca viču. A onda drugi put samo viču jače... 

E pa ne može. Ja sam sve prije nego mama koja na svojim klinkama primjenjuje viktorijanski stiff upper lip odgoj. Čak naprotiv. Smatram da su to male osobe koje imaju pravo izražavati svoje mišljenje i svoje osjećaje. I da, smiju pokazati da su tužne, ili čak ljute, jer u dućanu nisu dobile ono što su htjele. 

Ali ne urlanjem. Urlanje ne prolazi. Točka. 

Drugi razlog zašto sam Drugu htjela odvući što dalje od dućana je, priznajem – sram. Nelagoda. 

Moram reći da život zna biti nevjerojatno apsurdan. Ni sama ne znam koliko sam puta s kćerkicama ušla u taj dućan i ne bi bilo nikoga u njemu, osim tete. Ni unutra, ni ispred dućana, a znalo se dogoditi i da dođemo pješice od njega do kuće i gotovo nikog ne sretnemo.

E, jučer su u dućanu uz nas bila još dva frajera, a ispred frizerskog salona koji je odmah vrata do okupilo se pet, šest žena u trač partiji koje su, naravno, sa zgražanjem gledale kako Prva i ja izvlačimo iz dućana Drugu koja urla. Znate oni pogledi koji govore: 'Ah, vidi kako ova nije odgojila dijete'. 

Najgore što u takvom trenutku možete učiniti jest da se pokušate opravdavati. Da kažete nešto poput 'ali, znate, ja stvarno nju učim da bude pristojna' ili 'ja joj zbilja, ali ono zbilja, zbilja, zbilja ne odobravam ovakve stvari'. Samo ćete se pokopati. Zato vam je najbolje udaljiti se. 

Druga, jednako loša stvar koju možete napraviti dok dijete ima tantrum je vikati na njega. E, to fakat može izgledati loše, posebno ako vas netko ugleda iz daljine ili naleti usred priče. Što će vidjeti? Dijete koje plače, urla i otima se i histeričnu mamu koja vrišti na njega. Ups... ne izgleda dobro. Nimalo. Zapravo, izgleda kao dobar materijal za socijalnu službu (onu koja obavlja svoj posao). Zato – ostanite smireni. Da, da, znam da lupetam, NE MOŽETE ostati smireni jer takvo ponašanje užasno smeta. Ali PONAŠAJTE SE kao da ste smireni. Nemojte vikati. Nemojte ni slučajno pokušati udariti dijete (nemojte to nikada raditi!!!). Ako treba, odvucite ga s mjesta 'zločina' ali dalje normalno činite ono što ste namjeravali činiti. Pokažite mu, kako god znate i umijete, da vas njegovo ponašanje uopće dira. Jer ako mali lukavac samo nanjuši da vam je neugodno drugi put će ponoviti to isto, upravo zato što se nada da ćete popustiti kako biste sebe poštedjeli sramote. Zato, samo furajte svoj film. 

Reći nešto? Pokušati smiriti dijete? Zapravo ne. Naravno, svima je lakše napisati savjet na blogu nego ga primijeniti pa sam ja jučer u jednom trenutku pokušala riječima umiriti Drugu, dok je uz glasne proteste nevoljko krenula prema kući. Još jednom sam joj rekla da razumijem da je tužna ali da može kod kuće dobiti bombone ako se smiri.
Mislite da se smirila? Je vraga. Samo je počela još jače urlati. Sam zvuk mog glasa ju je beskrajno iznervirao. I onda sam se sjetila onog što svi pametniji od mene u tom trenutku kažu – ne  govori ništa. Čekaj da oluja prođe. Samo diskretno pazi da se ne ozlijede. 

Ova oluja trajala je preko sat vremena (da, kući je došla urlajući). O da, Druga zna biti vraški uporno dijete. Prestala je iznenadno kako je i počela. Ko pljusak u Amazoni. Kada se moja djevojčica smirila, dogodilo se ono što se tipično događa u takvim situacijama, kad djetetu popusti tantrum. Slomila se. Očiju natečenih od plača mi je prišla i zarila mi glavicu u krilu. Došao je trenutak da mama mazi. 

Ostatak dana, sve do odlaska na spavanje, bila je najpokornije dijete na svijetu. Disciplinirano je pojela varivo od povrća za večeru. Bespogovorno je oprala zube i pospremila igračke. I nije tražila da joj pustim jedan jedini crtić. Njeno ponašanje jasno je govorilo da se jako srami onog što je toga dana izvela u dućanu i na ulici. Da, kad gledate svoje dijete kako mu je teško i nelagodno, pa mu se još zbog toga pojavi i koja suzica u kutu oka, teško je i vama. Ali u svemu tome i ma i jedna dobra strana. Jako dobra. Ako vam dijete ima ispad, a potom vidite da se evidentno osjeća krivim, to je odlično. To znači da je vaše dijete psihički normalno. Kada biste imali dijete koje je doživjelo ispad, a potom jednostavno slegnulo ramenima, trebali biste se jako, jako, jako zabrinuti. 

Kako je ova priča završila? Na putu prema vrtiću, danas ujutro, svratile smo do dućana gdje je Druga teti rekla 'oprosti'. Vidjelo se da joj je iskreno žao. Znači li to da se tantrum poput onog jučer više nikad neće ponoviti? Na žalost, za takvo što ne postoje garancije. Ne postoje čak ni ako odlučite odgajati dijete isključivo po uputama vrhunskih dječjih pedagoga i psihologa. Ali – ako do tantruma dođe, ne popuštajte. Nemojte postati talac vlastite nelagode i dijete će s vremenom shvatiti da mu se takvi ispadi ne isplate. 
 

  • domagoj1492:

    Autorica maltretira dijete. Trebalo bi joj poslati socijalnu doma da se pogleda je li fizički zlostavlja djecu. Je bi rekao 100%