Blogosfera Priče jedne obične mame

Djeco, nitko vam ništa ne duguje i život nije fer

Osim svladavanja svakodnevnih izazova, važno mi je djecu naučiti i neke šire primjenjive životne lekcije. Najvažnija je ova: ne može uvijek biti kako vi želite.
Objava 04. listopada 2019. 0 komentara 1016 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Svaka curica u jednom trenutku želi biti balerina. Jednom kad se san ostvari, nije sve uvijek tako divno kako se čini. Nije ni u životu.

Od kako sam postala mama, uz majčinstvo samo po sebi došao je još i čitav niz uloga koji mi je pripao. Kuharica. Liječnica. Njegovateljica. Vozačica. Psihologica. Frizerka. Diplomatkinja. Učiteljica. Ako izuzmemo to da nekad muku mučim s Prvom preuzimajući ulogu Kuharice, zbog njene izbirljivosti i izrazito visoke osjetljivosti na izgled hrane na tanjuru, rekla bih da mi daleko najveći izazov predstavlja ovo posljednje. Uloga učiteljice.

Drugoj je tek 15 mjeseci pa se poduka trenutno uglavnom svodi na vježbanje izgovaranja pojedinih riječi. Zna reći 'mama', 'tata', 'beba' te nekoliko samo njoj razumljivih riječi kao što su 'pa', 'knja' i 'puc'. Četverogodišnju Prvu učim, kroz igru, raznim svakodnevnim zadacima i izazovima kao što je čitanje i pisanje tiskanih slova, korištenje daljinskog upravljača ili namotavanje špageta na vilicu, a tu su i razne životne lekcije permanentnije prirode koje joj želim prenijeti.

Nauči birati prioritete
Jedna je ova: 'U životu moraš naučiti birati prioritete'. Tako je, recimo, u subotu bila pozvana na rođendansku proslavu prijatelja iz vrtića. Kad je shvatila da će se termin proslave možda preklopiti s terminom njenog treninga plivanja, ozbiljno se zabrinula.
- Ajme, mama, što ću sad? Što ću ako je to istovremeno?
- U tom slučaju morat ćeš odlučiti – odgovorila sam joj – Ako odeš na plivanje, propustit ćeš prijateljev rođendan. Ako odeš njemu na rođendan, preskočit ćeš sat plivanja.
- Ali kako ću…? 
- Sama moraš odlučiti što ti je važnije. Plivanje ili odlazak na rođendan.

U daljnjem razgovoru objasnila sam joj da se to zove 'biranje prioriteta' te je podsjetila da jednako tako bira kada mora odabrati jednu i samo jednu igračku koju će dobiti kad odemo u šoping. Recimo, Barbika u obliku sirene ili Catboy iz PJ Masksa. Ne može jedno i drugo.

Lekciju je shvatila, a ovaj put je imala i sreće. Termin proslave je pomaknut taman dovoljno rano da nakon njega stigne i na bazen.

U životu neće uvijek biti tako.

Nemaš dovoljno novca za sve što želiš
Već neko vrijeme zna da tata i ja moramo raditi kako bi zaradili novac i njime joj kupili hranu, odjeću i sve ostale (ne uvijek) nužne potrepštine. Sada joj polako počinje svitati i ovo: novac kojeg imamo nije dovoljan za sve što želimo. Kad je izrazila želju da otputujemo na Havaje, objasnila sam joj da je trošak zrakoplovnih karata, smještaja i boravka tamo u ovom trenutku previše za našu obitelj.

Razumije i da tražimo veći smještaj od stana u kojem trenutno boravimo i čija kvadratura iz dana u dan postaje sve skučenija za nas četvero i mačku, ali da nas financijska situacija ograničava u odabiru eventualnog novog doma.

Isto tako, razumije i prihvaća da može dobiti samo jednog Zdravoljupca, da ne može svaki dan užicati nešto slatko u kvartovskom dućanu i da je ne možemo voditi na ćevapčiće ili u zoološki vrt svaki put kad to poželi.

Ako nešto želiš, pitaj
Učim je i suzbiti tipično ženski instinkt koji ponekad vrišti 'moraju mi čitati misli'. Prije nekih tjedan dana su njeni mali prijatelji u vrtiću vodenim bojama slikali stabla jabuka, kruški i šljiva. Ona nije. Obzirom da znam koliko voli slikati, ostala sam iznenađena time pa sam je upitala zašto im se nije pridružila. Odgovorila mi je ovako:
- Ali htjela sam…
- Pa zašto onda nisi?
- Pa… nisam pitala tetu. Bilo me je sram.
- A kako teta može znati da ti želiš slikati ako je ne pitaš?

Ne želim odgajati iritantno, nametljivo derište koje će drugima izdavati naredbe i maltretirati ih svojim zahtjevima ali želim je naučiti da je jedini način da nešto uopće imaš šanse dobiti od drugih – pitati ih. Jasno, glasno i pristojno.
Žedna si? Zamoli čašu vode ili soka.
Hladno ti je? Zamoli dekicu ili da zatvore prozor.
Dosadno ti je u parkiću? Pozovi onu curicu koja se sama spušta niz tobogan na igru.
Budi asertivna.

Neće se svima svidjeti to što radiš
U posljednje vrijeme često mi govori da će, kad bude velika, postati balerina. 'Jer one plešu i nose lijepe haljine.' Pokušala sam joj, relativno diskretno, dati do znanja da je plesanje baleta puno mukotrpnije i bolnije no što joj se sada čini ali nije je se previše dotaklo. Za sada.

Pitala sam je zna li da će kao balerina morati nastupati pred nepoznatim ljudima. Oduševljeno mi je odgovorila:
- Daaaaaaa, bit ću na pozornici, u predstavi! I ljudi će mi pljeskati…
- Prva… bit će i ljudi koji neće pljeskati. Ljudi koji ne vole balet. Ljudi kojima se neće svidjeti kako ti plešeš…

Daleko od toga da želim biti proglašena razaračicom dječjih snova. Ni u ludilu! Ali želim da što prije shvati da ljudi neće uvijek odobravati ono što radi i da im se to što radi neće uvijek svidjeti. Da neće uvijek biti oduševljeni.

I ne želim da se u životu poziva na sažaljenje ili emocionalnu ocjenu jer (je umislila da) pripada nekoj u tom trenutku skupini koja sebe smatra društveno ugroženom. Ne, draga moja. Kod nas ne prolazi sudjelovanje na Oppression Olympics. Nemoj se izvlačiti na to da si cura, Hrvatica, homo ili hetero, vjernica ili ateistica, debela, mršava, visoka, niska, plavuša…

Da, ljudi imaju predrasude. Ljudi znaju biti govna. Nepravedni. Ali u konačnici ćeš preuzeti odgovornost za svoje postupke i nećeš se skrivati iza nametanja krivnje drugima. Tvoj život, tvoj odabir, tvoja odgovornost. Nitko ti ništa ne duguje.

Svatko ima pravo reći 'ne'
Možda ovakav stav zvuči okrutno ali mislim da ih učeći nju ili sestru bilo čemu drugome uradila im medvjeđu uslugu. Ovisiti o tuđem odobrenju, o tuđem aplauzu, a pogotovo o tuđoj milosti nerijetko završava suzama i razočaranjem. I zato želim da, kada dođe vrijeme za to, razumiju – u životu će najbolje proći ako se oslanjaju prvenstveno na sebe, svoj trud i svoje sposobnosti.

Prva ja pametna djevojčica i razumije da se sada mama i tata brinu o njoj i sestri, ali već sad mi kaže:
- Znaš, mama, kad budem velika, ja ću imati svoju kuću. Sama ću je izgraditi. I onda ću se ja brinuti o sebi o svom domu. A ti i tata dolazit ćete mi u posjet. 

Ideja našeg mortaliteta joj je, srećom, još uvijek daleka ali razumije da nije normalno vječno živjeti s roditeljima. Da nije normalno da ti mama vječno kuha, pere i pegla, namješta krevet… Shvaća da će jednom doći dan kad će se morati osamostaliti. Dan kada će morati negdje se zaposliti, zaraditi svoj vlastiti novac. Osloniti se na vlastite snage.

Sada već razumije da osim mame i tate postoje i još neke osobe na koje se može osloniti i u određenim situacijama zatražiti pomoć. Baka. Susjeda preko puta. Teta u vrtiću. Njen pedijatar. Teta zubar. Njeni mali prijatelji. Neki od njih, poput pedijatra i tete u vrtiću, pomoći će joj po službenoj dužnosti. Jer su za to plaćeni. Pomoć ostalih nerijetko će ovisiti ne samo o njihovom slobodnom vremenu i kapacitetima već i jednostavno o njihovoj dobroj volji. A ta dobra volja može izostati. Ljudi imaju pravo, iz ovih ili onih razloga, odbiti tvoj zahtjev. Reći 'ne'.

Da, takvo što nije ugodno čuti, ali postoji nešto utješno u toj priči. Ako drugi smiju reći 'ne', smiješ i ti. 'Ne' je i tvoj moguć odabir.

Često radiš ono što ne želiš
A postoje i situacije kad si jednostavno ne možeš priuštiti reći 'ne'. Situacije u kojima moraš pregristi i odraditi nešto neugodno, unatoč tome što ti se svaka pora tvog bića tome protivi. Budimo iskreni, kome se ustaje svako jutro, rano, i odlazi na posao? Baš svaki dan? Koliko nas zdušno, strasno, oduševljeno obavlja baš svaki zadatak kojem nam da pretpostavljeni? Možemo li reći da baš volimo ići zubaru kad nas zaboli zub?

Kad smo već kod zubara, Prva ima problema s nekoliko zubića pa je vodimo teti zubarici. I prolazimo muku Isusovu. Koliko god je ona razumno dijete s kojim se da lijepo porazgovarati i koje je u stanju prihvatiti više-manje svaki razumno prezentiran i iskren argument, čak i kad se radi o nečem što joj je, recimo, neugodno, ovdje uglavnom nailazimo na zid. Malo bi bilo reći 'ona se boji zubara'. Ona ima fobiju od zubara. I zato se, svaki put kad dođemo, tretman koji bi trebao trajati pet, šest minuta oduži na barem sat vremena. Uz puno nagovaranja, pregovaranja, obećanja, prijetnji, očajničkih pokušaja…

Ona se, naravno, od svega pokušava izvući. Prirodno, koji čovjek se ne bi pokušao izvući iz neugodne situacije da može? A mi je pokušavamo naučiti jednu važnu životnu lekciju: ponekad treba stisnuti zube (OK, u ovom slučaju ih širom otvoriti) i odraditi ono neugodno. Zube treba popraviti. To nije izbor poput promjene boje kose ili povećanja grudi. To je nužda. To se mora.

Prvoj to nije pravo prihvatiti ali izbora nema. Učim je:
- U životu će ti često tako biti. Morat ćeš napraviti ono što ne želiš.
- Ali mama, to nije fer.
- Život često nije fer.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.