Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Djecu nije briga koliko vremena provodite s njima već kako ga provodite

Često danas čujemo roditelje kako govore: 'Nemam vremena baviti se svojom djecom'. No gdje ima volje, ima i načina!
Objava 14. lipnja 2019. 1 komentara 505 prikaza
Pixabay.com
Pixabay.com
Uvijek možete odvojiti koju minutu i nešto pročitati svojem djetetu. Košta malo, a vrijednost koju dobijete je neprocjenjiva.

Tempo života suvremenog čovjeka zna biti sulud. Ustajemo, često i u praskozorje, očiju još krmeljavih od premalo sna. Na brzinu se spremamo usput s nogu ispijajući prvu jutarnju kavu koja tu nije zbog zadovoljstva već kako bi malo došli k sebi od omamljenosti. Potom uskačemo u automobil kojim polako klizimo kroz jutarnju gužvu nervozno prevrćući radio postaje kako bi konačno pronašli neku na kojoj će pustiti vražju pjesmu i prestati s kvazi-duhovitim upadicama voditeljskog tima. Ili se tiskamo u javnom prijevozu i pokušavamo prodisati pod pazuhom osobe koja je zaboravila čemu služi deodorant. Na poslu odradimo svoje, otrpimo svoju dozu dosade, stresa i frustracije, a onda istim putem idemo natrag kući. I tamo se umorni svaljujemo na kauč.

Često je dovoljno samo malo vremena da moja kći bude sretna jer je uz mamu
A djeca? Gdje su ona u cijeloj toj strci? Često od današnjih roditelja čujemo ovu rečenicu:
- Volio bih više biti sa svojom djecom, ali nemam za njih vremena.

Idemo odmah nešto raščistiti. Djecu, pogotovo onu jasličke i vrtićke dobi (a kakvu ja imam doma) zapravo uopće nije briga koliko vi vremena provodite s njima već kako provodite to zajedničko vrijeme.

Uglavnom ne znaju čitati na sat, protok vremena doživljavaju uglavnom apstraktno pritom brkajući termine kako što su 'jučer', 'neki dan' i 'sutra'. Tako, na primjer, moja Prva, unatoč svojoj impresivnoj elokventnosti, zna reći:
- Mama, sutra sam u vrtiću jela varivo od slanutka.

... i koliko god joj ja ponavljam da 'sutra' može koristiti samo u rečenici koja govori o tome što će tek biti, ona se ne da. I dalje čini istu grešku.

S njom najviše vremena provodim u popodnevnim i ranovečernjim satima, kad ona više nije u vrtiću te, naravno, preko vikenda. Tada nastupa naše zajedničko vrijeme koje ne brojimo ni satima ni minutama već jednostavno – uspomenama.

Često je dovoljno samo malo vremena da moja kći bude sretna jer je uz mamu.

Poigramo se nekoliko minuta i njoj je dosta. Pustit će me da se posvetim njenoj mlađoj sestri ili nekom kućanskom poslu. Važno je samo da joj se u tih nekoliko minuta igre posvetim u potpunosti.

Ne smijem djelovati nezainteresirano.
Kao netko tko jedva čeka da ode.
Moram se uživjeti u igru.
Pokazati da uživam.

I onda je sve u redu.

Obavimo to zajedno!
Nekad, na žalost, nemam vremena ni za tih par minuta igre s njom. Onda je pozovem da zajedno sudjelujemo u aktivnostima koje trebam obaviti.

Tako mi se, recimo, zna pridružiti u kuhinji.
- Hej, Prva, sutra nam dolaze gosti i trebali bi speći kolač. Želiš li mi pomoći?
- Može, mama!
- Hajde, uzmi zdjelicu iz ladice. Ti ćeš mi pomoći usipati brašno...

Nekad ostane sve dok se jelo ne zgotovi, nekad joj dodija ranije pa ode. Nije važno. Ja sam odradila svoje, a ona je sretna jer je nešto radila sa svojom majkom.

Pretvoriti starije dijete u slugu mlađeg nije kvalitetno provedeno vrijeme
Pametna je djevojčica i razumije da neke njene želje i potrebe ponekad moraju sačekati jer se moram posvetiti njenoj mlađoj sestrici. Druga ima 11 mjeseci i još ne hoda samostalno ali zato se uz namještaj kreće poput neke mlađe verzije Usaina Bolta. Uz to jednako brzo puzi, u sebi ima energije kako da ju je netko nafilao Duracell baterijama i sklonost bježanju na lođu. Nevjerojatno zvuči ali u svojoj nježnoj dobi je čak dva puta pokušala pobjeći iz stana. Iskoristila je nedovoljno čvrsto zatvorena ulazna vrata stana, nekako ih uspjela otvoriti i fino ispuzala kroz njih. Srećom da je nekom od nas uvijek na oku pa smo je ulovili već na ulaznom otiraču. Strah me je i pomisliti što će biti kad bude u pubertetu. Tada će valjda bježati kroz prozor svoje sobe pomoću svezane plahte koja visi uz zid zgrade.

U svakom slučaju, Druga je vrlo veselo i simpatično djetešce, ali i izrazito živahno. Zbog toga zahtjeva puno fizičkog angažmana i puno pažnje pa kako majka moram paziti da se to ne prelomi na leđima mog prvog djeteta, Prve. Kad mogu, u trenucima kad Druga zahtjeva moju pozornost Prvu ne isključujem već je pozivam da nam se pridruži.
- Prva, Drugoj bi trebalo promijeniti pelenu. Želiš li mi pomoći, da zajedno presvučemo sekicu? – tako joj se znam obratiti.

Pritom mi nije toliko važno hoće li pristati pomoći mi ili ne. Važno mi je da vidi da je nisam zaboravila i da, unatoč sitnoj obvezi koju mi je nametnula njena sestra, i dalje želim provoditi vrijeme s njom.

No kad u kući imate ono što se zove 'zahtjevna beba', dolazite u opasnost da prvo dijete, u želji da ga ne zanemarite, doslovno pretvorite u slugu te bebe.

To, da odmah razjasnimo, nije kvalitetno vrijeme posvećeno starijem djetetu.

Prijateljica, psihologica po struci, me je još dok sam bila trudna s Drugom upozorila na ono o čemu sama, priznajem, nisam razmišljala. Na moj entuzijastično izrečen 'cunning plan' (Baldriče, sakrij se!) da ću Prvu fuuuul puno uključiti oko pomaganje oko bebe kad se rodi i tako provoditi vrijeme s njom, odgovorila mi je:
- Odlično je da je želiš uključiti. Ali, sigurno ne želiš da ona u svojoj maloj glavi shvati da je želiš blizu samo kako bi rintala oko mlađe sestre. Moraš izdvojiti vrijeme koje će biti samo za vas dvije. Ekskluzivno. Prva i ti. I nitko drugi. Točka.
- Ali nisam sigurna da ću naći vremena.
- Nađi ga.

... i onda me je podsjetila na ono što sam već toliko puta čula, ali se nikad na to nisam obazirala. 'Nije važno koliko vremena provodimo sa svojom djecom već kako provodimo to vrijeme'.

'Samo za nas dvije cure'
Osim u kuhinji, u kojoj Druga za sad nema što raditi osim što se zna vješati meni oko noge, Prva i ja provodimo vrijeme 'samo za nas dvije cure' čineći i podulji niz stvari koje Drugoj zbog njene dobi nisu dostupne.

Na primjer, igramo Čovječe ne ljuti se. U to doba Druga spava ili je pazi tata. Tako Prva ne samo što dobiva priliku provesti vrijeme na samo sa mnom već ga i provodi znajući da radi ono što samo ona, 'velika' može, za razliku od njene malene sestre. O, kakav poticaj za njen ego...

A što kad dijete traži da provedete vrijeme s njim, a vi doslovno padate s nogu od umora? Odbiti ga i reći: 'Ajme, nemoj sad, ne znam za sebe'?

Nipošto.

Ne znam je li ovo pedagoški najmudrije ali u takvim situacijama ja Prvu pozovem da nešto zajedno pogledamo na TV-u. Tako ja mogu mirno sjediti i odmarati, a ona gleda ono što je zanima – da se ne lažemo, najčešće je to crtić.

Znam, reći ćete 'ali buljenje u TV nije kvalitetno vrijeme provedemo s djetetom'. Istina, nije – barem ne ako samo buljite. Ako ako istovremeno, dok gledate taj crtić, razgovarate sa svojim djetetom, isto to vrijeme zna postati vrlo korisnim. Neopterećena imperativom suviše izravnog razgovora kakav bi bio onaj bez televizora, zna se razbrbljati i reći mi stvari koje bih inače kliještima morala izvlačiti iz nje. Recimo, što je jela u vrtiću i kako joj se to svidjelo.

Dok zajedno gledamo TV, pitam je i za njeno mišljenje o onome što gledamo i tu čujem vrlo zanimljivih komentara koji me ponekad nasmiju, a još češće oduševe. A ponekad ne čujemo ništa. Ponekad jednostavno šutimo i znamo da nam je dobro dok smo jedna uz drugu.

Važno joj je vidjeti da uživam s njom.
Da sam sretna u njenom društvu.
Da me njena potreba za zajedničkim aktivnostima ne opterećuje.

Ponekad kažem 'ne mogu sad' – i onda mi je žao
Priznajem, ponekad moj urođeni temperament u kombinaciji s kroničnim umorom uradi svoje pa reagiram na način na koji baš i ne bih trebala. 'Odradim' igranje s njom mehanički, uz izraz lica koji govori 'tako mi se neeeee daaaaa'. Ili joj jednostavno kažem: 'Ne mogu sad.'

I onda mi bude žao pa je pozovem sebi. Svjesna sam da s priče o savršenim mamama koje su u svakoj nanosekundi dana super organizirane, odmorne, vedre, čile i spremne posvetiti se svojoj djeci u svoj punini svojeg bića teški lažnjak. Fikcija poput Harryja Pottera ili Igre prijestolja.

Da, mi mame smo ponekad nervozne.
Impulzivne.
I onda reagiramo glupo i neprimjereno prema svojoj djeci.

Srećom, ona to ne znaju zamjeriti, barem ne na dulje vrijeme. Kad im nekoliko minuta nakon takvog malog ispada priđete i pozovete da nešto rade s vama u paru, oni će vam uputiti osmjeh i radosno vas gledajući reći će:
- Može, mama. Može, može, može!

I vi ste im ponovo 'najbolja mama na svijetu'.

Ne treba djeci puno da ih usrećite. Samo malo pažnje. Vrijeme leti, ali nikad toliko brzo da ne bi dio mogli izdvojiti za njih. Jer gdje ima volje, ima i načina.

 

  • Sanja:

    Provela sam godinu dana radeći kao odgajateljica u vrtiću u periodu kad nije bilo posla u uskoj struci (pedagog), i moram priznati da se uopće ne slažem s izjavom da "djeci nije bitno koliko vremena provodite s njima". Naime, vrlo ... prikaži još! često sam imala priliku svjedočiti situacijama u kojima su, prije svega jaslička, ali i poneka vrtićka djeca, s čežnjom gledala prema vratima i iščekivala kad će ih napokon roditelji pokupiti. Prilično neugodan prizor u kojem dijete ispod 3 godine sjedi pred prozorom i nada se da će mama/tata osvanuti iza ugla... Djeca, razumije se, nemaju osjećaj za vrijeme kakav imaju odrasle osobe, ali to samo znači da, ako im je lijepo, imaju osjećaj da će to trajati zauvijek. Nažalost, isto je i s negativnim periodima, dijete ne može pojmiti, dok je primjerice u jaslicama tužno, da će mama/tata zaista doći.