Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Djecu učim - poštuj pojedinca, a ne njegovu rasu

Prvu i Drugu učim i  da budu ponosne na svoje podrijetlo, kulturu i povijest. Voljeti i poštovati svoje ne znači mrziti tuđe. Ne spadam u fanatike koji se okolo nabacuju tvrdnjama poput 'Jadransko more je najljepše na svijetu', 'samo naša riba na gradele valja' ili 'slušam samo hrvatske izvođače.' Apsolutno podržavam samokritičnost koja nam u konačnici samo pomaže postati još boljima. Ali ne podržavam nekakvo samobičevanje i kontinuirano pljuvanje po sebi zbog nekakvog izopačenog osjećaja za moral koji bi nam trebao reći da smo zato 'iznad' nekakvih (stvarnih ili umišljenih) žrtava nepravde.
Objava 12. lipnja 2020. 0 komentara 252 prikaza
pexels.com
pexels.com
Djecu ne brine tuđa boja kože.

Brinuti se o djeci ne podrazumijeva samo okupati ih, nahraniti ih, odjenuti, odvesti u vrtić i pružiti im zdravstvenu skrb poput spuštanja temperature i dezinficiranja ogrebotina dobivenih u žaru igre. Ta briga obuhvaća i aktivno promatranje zbivanja oko nas uz nužan kritički odmak te podučavanje djece nekakvim vrijednostima za koje vjerujemo da će ih učiniti boljim ljudima.

'Baš me briga'
Stoga se kao majka dvije djevojčice ne mogu praviti da naš svijet prestaje tamo negdje na izlasku iz kvarta gdje se smjestio supermarket u kojem se opskrbljujemo ili u pedijatrijskoj ambulanti do koje nam je potrebno desetak minuta vožnje. I zato jasno vidim – tema koja okupira društvo u posljednje vrijeme je rasizam pa je zato vrijeme da se i na ovom blogu napiše koja riječ o tome.

Čekajte malo... rasizam u Hrvatskoj? U zemlji koja svoje crnce može nabrojiti prstima jedne ruke (ajde, nemojte me shvatiti baš DOSLOVNO)? Kako god da bilo, svoje kćeri od malena učim da svoj dojam o bilo kojem pojedincu nikada ne mogu i ne smiju stjecati naprosto na temelju njegove boje kože.

Svoj prvi susret s crnom bojom kože moja Prva doživjela je kroz crtić. Njoj draga junakinja, mala liječnica za igračke, doktorica Pliško, je crnkinja. Moje iskusno oko opazilo je njene tipično crnačke kovrče i tamnu put i prije no što sam izguglala bilo što o tom crtiću.

Prva boju kože doktorice Pliško nije primijetila uopće.

A pazite, radi se o djetetu koje je izrazito orijentirano na vizualno i koje odlično opaža detalje, bolje i od velikog broja odraslih osoba koje znam (da, malo se hvalim). Tek kad sam joj pokazala fotografije stvarnih ljudi crne boje kože postala je svjesna njihove 'drugačije boje'. I pritom ispoljila tipično dječji 'baš me briga' stav.

Taj 'baš me briga' stav nije odlika bezdušnosti.
Naprotiv.
On je misao vodilja svima nama: boju kože možemo vidjeti (kvragu, nismo slijepi) ali nam ona zapravo uopće ne mora biti bitna.

I tako učim svoje cure.

Jesmo li svi isti?
No jednako tako ih učim i da, kao što ne trebaju nekog mrziti naprosto jer je određene boje kože, ne trebaju niti njime biti oduševljeni i diviti mu se.  

Krenimo prvo od sebe, od nas bijelih zapadnjaka. Jesmo li svi isti? Jesmo li svi jednako dobri i časni ljudi? Nismo. Bilo bi krajnje nepravedno, recimo, staviti u isti koš jednog Winstona Churchilla i Adolfa Hitlera. Umjetnika i vizionara poput Leonarda da Vincija i krvoločnog serijskog ubojicu poput Jeffreya Dahmera. Znanstvenika s desetljećima uloženima u učenje i istraživanje i teoretičara zavjera 'obrazovanog' nakon 20 minuta gledanja video-klipova s Youtubea. Vrijednog 'malog' čovjeka koji napornim radom pridonosi svojoj obitelji i uličnog dilera drogom.

Isto, čvrsto vjerujem i tako učim svoju djecu, vrijedi i za ljude drugih rasa. Žao mi je, ali ne mogu i ne želim prihvatiti da jednako poštovanje zaslužuju jedan glazbeni virtuoz Duke Ellington i ubojica O.J. Simpson. Glumačka legenda Sidney Poitier i prostitutka Divine Brown. Astrofizičar Neil deGrasse Tyson i... da, napisat ću kud puklo da puklo, ovisnik o crystal methu i višestruko osuđivani George Floyd.

Boja kože nije postignuće
Prije no što skočite na mene, napisat ću: ono što je Derek Chauvin učinio odurno je, bešćutno i vrijedno jako, jako, jako duge zatvorske kazne. Ali smatram da je prijeđena granica apsurda kada se prosvjed protiv policijskog nasilja i rasizma pretvorio u svojevrsnu beatifikaciju Georgea Floyda.

Beatifikaciju naprosto zato što je određene boje kože. Boja kože nije postignuće.

Jednako kao što neću prihvatiti da moje vlastito dijete netko uzdiže na pijedestal naprosto zato što ima zelene oči, dugu ravnu kosu boje meda i blijedu put, neću prihvatiti ni da se nekog uzdiže na razinu sveca jer ima 'višak' pigmenata. I tako učim svoje kćeri.

'Donosi sud o ljudima na temelju toga kako se ponašaju i što rade.'

Postoje divni crnci, postoje grozni crnci.
Postoje divni bijelci, postoje grozni bijelci.
Krivnja i zasluga nikad nisu kolektivne, one su uvijek individualizirane.

Poštuj svoje, ne mrzi tuđe
Prvu i Drugu učim i  da budu ponosne na svoje podrijetlo, kulturu i povijest. Voljeti i poštovati svoje ne znači mrziti tuđe. Ne spadam u fanatike koji se okolo nabacuju tvrdnjama poput 'Jadransko more je najljepše na svijetu', 'samo naša riba na gradele valja' ili 'slušam samo hrvatske izvođače.' Apsolutno podržavam samokritičnost koja nam u konačnici samo pomaže postati još boljima.

Ali ne podržavam nekakvo samobičevanje i kontinuirano pljuvanje po sebi zbog nekakvog izopačenog osjećaja za moral koji bi nam trebao reći da smo zato 'iznad' nekakvih (stvarnih ili umišljenih) žrtava nepravde.

Svoju djecu učim da budu ponosne na ljepote Rastoka, Plitvičkih jezera, Đakovačke katedrale i Dubrovnika.
Na činjenicu da je taj isti Dubrovnik prva (nekadašnja) država u svijetu koja je 1416. ukinula ropstvo, a još 1377. formirala prvu karantenu.
Da je naša Korčula bila prvi grad u povijesti koji je davne 1214. ukinuo ropstvo, bez ikakvih presedana i figa u džepu.
Da je Nikola Tesla zauvijek promijenio svijet uvođenjem izmjenične struje.
Da zahvaljujući Josipu Belušiću imamo brzinomjer, a Ruđeru Boškoviću saznanje da je Uran planet.
Na paški sir, istarski tartuf i slavonski kulen.
I, da se malo vratimo aktualnostima, na činjenicu da smo jedna od najuspješnijih zemalja svijeta u borbi protiv korona virusa.

Ne mislim da će moju djecu ponos zbog prirodnih ljepota, gastronomskih delicija ili povijesnih postignuća pretvoriti u nekakve mrzilački nastrojene šoviniste. Ali držim se one 'drugi te neće poštovati ako ne poštuješ sebe.' I zato svoje kćeri učim da budu časne, poštene i empatične prema drugima ali da uvijek poštuju sebe, to što jesu i odakle dolaze. I ne želim da im itko zbog toga nameće osjećaj krivnje. Ako me to čini lošom majkom ili nedovoljno 'progresivnom' osobom, žao mi je, morat ćete živjeti sa mnom ovakvom kakva jesam.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.