Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Dosta mi je šupljih isprika i slijeganja ramenima

Nekoliko riječi o slučaju curice iz Klaićeve i o tome što možemo uraditi za onu djecu koju još stignemo spasiti...
Objava 08. travnja 2021. 0 komentara 498 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Hoćemo li išta stvarno naučiti iz slučaja djevojčice iz Klaićeve?

Svi nešto pišu o curici iz Klaićeve pa nekako imam osjećaj da bih trebala i ja. Da mi je to neka vrsta moralne dužnosti jer imam priliku nešto o tome reći javno. Bilo bi mi užasno drago kad bih sad jednostavno mogla istresti kolumnu iz rukava. Da mi slova samo polete s tipkovnice i da vam svima jednostavno, u nekoliko jasnih, konciznih rečenica prenesem poruku od koje će netko imati koristi. Ili se barem osjećati malo bolje.  

Ali ne ide mi baš. Emocije su mi još uvijek suviše uskovitlane. Meni koja, da vam iskreno kažem, i nisam nešto previše emotivna. Dovoljno  mi je da pogledam svoju Drugu i da mi knedla dođe u grlo. Moju Drugu koja ima isto godina kao i Nikoll. Sjetim se kako dijete te dobi spontano, po defaultu, voli mamu i pomislim kako je sirotoj srčeko moralo prepuknuti na pomisao da je mama ne voli. 

I onda mi kroz glavu prođe pitanje: što, pobogu, dijete TE DOBI može učiniti da te do te mjere izbaci iz takta da mu ideš smrskati glavu? Ma kvragu, da ga uopće DODIRNEŠ na način koji nije milovanje, kupanje ili pomaganje pri odijevanju? Jedina riječ koja mi ovako spontano pada um je 'patologija'. Teška patologija. Izopačenost. Čisto, iskonsko zlo. 

Ne želim slušati pseudo-opravdanja kao što je 'bili su siromašni' i 'živjeli su teško'. Ima u ovoj zemlji jako puno ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem i koji teško žive ali ti ljudi neće djetetu smrskati glavu. I ne, 'oni vode takav način života' isto nije opravdanje ni za sam čin, ni za opću indolenciju koja nas je kao društvo obuzela.  Ovo je Republika Hrvatska i kakva god da bila ima svoje zakone i pravila koji bi trebali vrijediti za sve koji žive na njenom tlu. Katolike, ateiste, agnostike, muškarce, žene, heteroseksualce, homoseksualce, stare, mlade, bogate, siromašne, pametne, glupe, rokere, ljubitelje cajke, vaksere, antivaksere, Hrvate, Srbe, Rome… Za sve. Bez iznimke. Dosta mi je šupljih isprika. 

Ne želim da ikome prolaze sranja jer se držimo one 'ah, oni su jednostavno takvi, što se tu može' i onda samo slegnemo ramenima. Jer nekako slutim da su i oni u centru za socijalnu skrb slegnuli ramenima. A nije da nisu mogli pomoći… Ono što ovaj slučaj čini još mučnijim je pomisao da se ta jadna curica MOGLA izvući. Samo da je ostala kod udomitelja umjesto što su je vratili biološkim nakupinama koje se iz nekog razloga nazivaju njenim roditeljima. 

Za Nikoll je prekasno. Ali možda za neko drugo dijete koje prolazi isto ili slično kao i ona nije. Možda. Svi sad vrište 'mijenjajte zakone'. Ja to neću jer ne mogu. Nisam pravnica i uopće ne znam što točno u tim zakonima piše (zato i ne pozivam članove vlade na raport) ali nekako slutim da sigurno ne piše da je OK mlatiti dijete, zanemarivati mu osobnu higijenu do te mjere da dobije svrab i smrskati mu glavu. Pitanje je samo: PRIMJENJUJU LI SE ti zakoni? Ili su samo mrtvo slovo na papiru? 

Da, socijalci su zeznuli stvar. Gadno. I trebali bi letjeti otkazi. Vjerojatno će i letjeti. I što onda? Hoće li na njihova mjesta doći ljudi koji će svoj posao obavljati bolje, savjesnije? Ljudi koji neće slegnuti ramenima? Hoće li se zakoni odjednom, nečim čudom, početi dosljedno primjenjivati na sve? U ovoj koruptivnoj kaljuži u kojoj svatko samo gleda kako očuvati svoje radno mjesto i zato ne želi 'talasati' previše? Dobro ste opazili, skeptična sam. 

A što je s nama, s društvom? Odbijam tezu 'svi smo mi krivi za ovo što se dogodilo'. Ne, kriva je njena nemajka koja joj je smrskala glavu. Točka. Ovi u centru su odgovorni jer su pogriješili. A mi? Komentatori na Facebooku, po raznim medijima, susjedi, prijatelji, kolege, tračeri na kavama? Što je s nama? Ne snosimo krivnju za smrt male Nikoll ali snosimo neku vrstu kolektivne odgovornosti prema njoj i prema drugoj djeci u takvoj situaciji. 

Svi će vam sada reći: 'Ne smijete okretati glave.' 'Morate reagirati'. 'Morate prijaviti'. Da, MORATE. Ali sad ću vam ja na brzaka ispričati jednu priču koja se dogodila tamo negdje sredinom osamdesetih, u bivšoj državi. Tada sam išla u osnovnu školu i živjela s roditeljima u jednoj peterokatnici, na posljednjem katu. Točno u stanu ispod našeg živio je moj kolega iz razreda Vedran (ime izmijenjeno) sa svojim roditeljima. Vedranov tata je često urlao na njegovu mamu i onda bi se iz njihovog stana čuli zvukovi kao da netko pomiče namještaj. Da, to je zvuk kojeg čujete kad netko nekog u stanu mlati. Vedranova mama bi vrištala, a Vedran je sve više i više vremena provodio kod mene. Došao bi mi odmah nakon nastave, da 'skupa pišemo zadaću i učimo'. Bilo je jasno ko dan da bježi od tate nasilnika. 

Svi u zgradi su čuli 'micanje namještaja' i krike i pravili se da ih se to ne tiče. A onda su, jednog dana, moji roditelji dolazili kući iz večernjeg posjeta prijatelju i vidjeli su krv na stubama. Užasno puno krvi. Pa je moja mama pozvala policiju. I znate kako je priča završila? Moja majka je postala persona non grata u zgradi. 'Ona glupača koja nam je natovarila policiju'. Pa su krenuli komentari kao što je 'uh, što ako sad i nekog od nas ide mlatiti?' 

Rekoh, bilo je to sredinom osamdesetih. U bivšoj državi. Više od tri desetljeća su prošla, i državu smo u međuvremenu promijenili, ali ja baš ne vidim da se nešto previše promijenilo. I dalje je onaj tko nešto prijavi murjacima cinker. A cinkanje se, je li, percipira kao nešto loše i cinkere se gleda kao na zadnje šupke. I sad, što vam onda vrijedi to što ćete imati zakone, što će se ti zakoni primjenjivati i što svi znamo da bismo trebali prijaviti kad nekakav nasilnik mlati nekakvu buduću Nikoll kad živimo u društvu koje na 'cinkanje' gleda kao na nešto negativno? 

Žao mi je, ljudi, ali nisam optimist. I ne vjerujem da baš mogu mijenjati svijet. Mogu se samo pobrinuti  za dva predivna bića koja sam donijela na njega. Brinuti se o njima. Voljeti ih. Pokazati im da svoju eventualnu ljutnju zbog nečeg što su učinile ili propustile učiniti neću iskazati nasiljem i tako im pokazati primjerom da nasilje nije 'normalno' i 'očekivano'. Da postoje bolji načini. Načini koji ne ostavljaju tragove,  modrice, polomljene kosti i smrskane glave. Učinit ću svoj mali dio svijeta boljim. To je to što mogu. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.