Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Prestanite piti Normabele i skulirajte se - vaša djeca vas trebaju!

'Znam, nije lako uvijek zadržati hladnu glavu. Nije tu samo zemlja koja uporno podrhtava i koja će sigurno podrhtavati još neko vrijeme, svidjelo se to nekome ili ne. Još uvijek je tu i korona, pa šokantno visok otpor prema cjepivu, pa gospodarska kriza...'
Objava 07. siječnja 2021. 1 komentara 5469 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
U stresnim situacijama važno je sačuvati mirnoću...

Opet nas je streslo. U trenutku kad je počelo ljuljati, ja sam taman otpila gutljaj svoje uobičajene popodnevne kave opušteno sjedeći, naslonjena na mekani naslon kreveta. 

Prva se igrala na podu dnevne sobe. Nekih pola sata ranije rekla mi je da će 'raditi na svom projektu'. Polomila joj se jedna plastična narukvica i, umjesto da mi dozvoli baciti je, uzela mi ju je iz ruke i rekla kako će napraviti nekakav 'znak za Barbike'. Uzela je polomljenu narukvicu, papir, škare i flomastere i bacila se na posao. Koliko sam uspjela skužiti, još nije gotovo i, da vam pravo kažem, ne razumijem što će u konačnici iz toga nastati ali, eto, ona 'radi na projektu'. 

Potres joj je rad prekinuo samo na kratko. Upitala sam je kako je, a ona mi je samo uz smiješak odgovorila da kuži da je bio potres, da je dobro i nastavila se igrati kao da ama baš ništa nije bilo. Zna ona što se događa. Zna da se Zemlja trese. Da ispod nas postoje 'oooooogroooomne stijene' koje se miču i odvajaju jedna od druge. Sve sam joj to objasnila još prije nekoliko mjeseci. Zna i da u našoj zemlji postoje ljudi koji su zbog tog micanja stijena ostali bez svojih domova. Ali isto tako zna da je u kriznim situacijama smirenost najbolja politika. Tako je barem ja učim. I, da se ne lažemo, apsolutno sam svjesna spoznaje da kao roditelj imam vraški puno sreće da živim s djetetom koje je po prirodi onako dosta skulirano. 

Druga je ovaj zadnji potres prespavala na kauču dnevne sobe. Mislila sam da će je trešnja i ljuljanje možda probuditi ali nisu. Probudila se tek nekih pola sata kasnije i – zatražila grah s buncekom. To dijete obožava jesti grah, a svinju kao životinju doslovno štuje. Najdraži crtić joj je, bez premca, Peppa Pig, od igračaka obožava plišanog praščića koje sam joj kupila još kad je imala svega nekoliko mjeseci, plišanu Peppu Pig i nekoliko plastičnih igračaka, naravno, također s motivom Peppe, i puzzle na – pogađate – Peppu. Što se hrane tiče, prodala bi se za sve što u sebi sadrži svinjetinu. 

Zato me uopće nije začudilo što je poželjela taj buncek. Da je potres udario u trenutku dok ona to jede i da smo se kojim slučajem trebali evakuirati iz zgrade, mlada dama bi vjerojatno glasno protestirala jer ju je netko prekinuo u upražnjavanju gastronomskog užitka. 

Šalu na stranu, drago mi je da je tako ispalo. Kao mamu me istinski veseli da je jedno dijete dovoljno pametno da zna što se događa, a ne boji se, a da je drugo, ono koje ionako ne bi moglo razumjeti jer je premaleno, cijelu tu trešnju jednostavno prespavalo. 

Znate, mi mame volimo kad stvari prođu tako elegantno. Kad se baš ne moramo mučiti s metodama uvjeravanja, nagovaranja, pregovaranja, sitnim bijelim lažima, potkupljivanjima... Ja kao mama to volim. Tu mogućnost da malo budem lijena u primjeni svojih roditeljskih vještina. Da ne moram mozgati i pitati se 'a što sad?' Da se stvari jednostavno dogode. 

Svjesna sam da takvo stanje  mira ne može trajati vječno i da je ono nerijetko samo zatišje pred buru, pred oluju koja se obruši na nas roditelje onda kada je najmanje očekujete. Dovoljan je samo jedan vrisak u snu, preplašena reakcija na neki iznenadni prizor na televizoru, sestrinski konflikt zbog pogrešno protumačenog dogovora oko igračaka, izgubljena puzlica, odjednom otkrivena ranica na prstu... I onda ste opet roditelj u punoj ratnoj spremi. Pregovarač. Tješitelj. Njegovatelj. Tjelohranitelj. Zapovjednik. Oslonac. Multitasker. 

Valja preživjeti sve ove krize i ostati hladne glave. Uvijek se sjetim one upute iz zrakoplova. 'U slučaju potrebe za stavljanjem maske s kisikom, prvo je stavite sebi, a tek onda svom djetetu'. Roditelj koji izgubi kontrolu nad sobom i koji ne može sebi pomoći neće moći pomoći ni svojoj djeci.

Znam, nije lako uvijek zadržati hladnu glavu. Nije tu samo zemlja koja uporno podrhtava i koja će sigurno podrhtavati još neko vrijeme, svidjelo se to nekome ili ne. Još uvijek je tu i korona, pa šokantno visok otpor prema cjepivu, pa gospodarska kriza koja će ostaviti dugoročne posljedice koje će, bojim se biti tu daleko nakon postizanja kolektivnog imuniteta, pa turbulencije na političkoj sceni koje su na svjetskoj razini svoj vrhunac dosegnule jučer jurišom na američki Kaptol... 

Ne možete sve to gledati i samo nonšalantno odmahnuti rukom i reći 'mene se to ne tiče'. 
Tiče vas se itekako. 

Možda se sami nećete zaraziti koronom, ili ćete se zaraziti i preboljeti je uz Netflix, dekicu i čaj, ali ako se zbog drugih koji su se razboljeli blokira zdravstveni sustav, možda nećete doći na red onda kada bi trebali kad vam se usred noći 'probudi' slijepo crijevo jer, eto, nema dovoljno anesteziologa, jer su uz one na respiratorima...

Možda vam neće trebati ni anesteziolog no ono što će vam prilično sigurno trebati je – posao. Posao i novac kojim prehranjujete sebe i svoju obitelj. Što dulje gospodarska kriza bude trajala, to će tog novca biti manje. 

Možda vas se izravno i ne tiče tko će u budućnosti voditi Ameriku ali sjetite se ove: 'kad Amerika kihne, svijet dobiva gripu'. Trendovi koji tamo jednom uđu na mala vrata u naš kutak svijeta ulaze doslovno se obrušavajući na sve nas. Ako je ovo danas kraj demokracije kakvu poznajemo u Americi, onda će to kad tad biti kraj demokracije kakvu poznajemo ovdje. 

Puno je tu otvorenih pitanja i nedefiniranih odgovora koje prvo moramo dati sebi, a onda ih jednog dana moramo biti spremni dati svojoj djeci. Moramo ih znati i adekvatno pripremiti za opstanak u svijetu kojem će živjeti i jednog dana kad nas više ne bude. I zato ne možemo biti indiferentni i jednostavno reći 'ne tiče nas se'. 

Nekakvo moje osobno mišljenje je da s djecom uvijek treba biti iskren. Ne treba ih opterećivati temama za koje nisu dovoljno veliki i ne treba ih pokušati impresionirati kompleksnim frazama koje su previše za njihov uzrast. Ali treba im reći kako stvari stoje. 

Zemlja se trese. Trest će se još neko vrijeme. 
Virus je još uvijek tu. Bit će tu još neko vrijeme.
Mama i tata nemaju novaca kao što su imali prije. 
Tata mora raditi više no ikad da bi zadržao posao i nema vremena s njima se igrati kao prije. 
Ne možemo vas voditi na sok i na sladoled. 
Prva zna i da rođendan koji će joj biti za koji dan može proslaviti samo u vrtiću, i to je to. Prijatelja kod kuće ili u nekoj igraonici neće biti. 

Ne treba djecu opterećivati temama koje su preteške za njih, ali ne treba ih ni zatvoriti u neku vrstu ružičastog balona držeći ih u uvjerenju da je sve super kad nije. Njihovi životi neće biti ni mrvice bolji jer im mi lažemo da je sve u redu. Bit će bolji ako  znaju da im govorimo istinu i ako znaju da se na nas mogu osloniti. Da na nas mogu računati.

I zato, drage mame i tate, saberite se. Skulirajte se. Prestanite kukati po društvenim mrežama kako 'ne možete više', prestanite očajavati i prestanite (ako to radite) kljukati se raznim Normabelima. Budite prisebni i, što god da bilo, budite jaki. Za sebe i za svoju djecu. 

Vi to možete. 
 

  • KG002:

    Konačno jedna normalna mama. Već mi je zlo od tih histeričnih statusa po FB i to još od ljudi koji žile kilometrima daleko od epicentra. Kolegica s posla na svako najmanje podrhtavanje izvlači djecu iz kreveta i juri van, djeca ... prikaži još! su joj istraumatizirana jer je ona luda.