Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Džeparac se ne smije dati za pomaganje po kući – nekoliko važnih lekcija o djeci i novcu

Za početak, dobro je djecu učiti koliko što košta. Za očekivati je da šestogodišnju djevojčicu kao što je moja Prva neće baš previše zanimati koliko košta zamjenski amortizer za gepek kod Tokića ali zainteresirat će se ako joj kažem kolika je cijena Barbike ili Kinder jaja.
Objava 08. listopada 2021. 0 komentara 1467 prikaza
pexels.com
pexels.com
S džeparcem se ne smije početi prekasno.

'Mama, je li sto kuna puno ili malo?' Ovo mi je pitanje Prva postavila prije nekoliko mjeseci. Ovako sam joj odgovorila: 
-    Gle… ovisi. Ako ti treba za kupiti lizalicu, onda ti je sto kuna puno. Jedna lizalica ti košta dvije kune, što znači da sa sto kuna možeš kupiti čak pedeset lizalica. Ako želiš kupiti haljinu, sa sto kuna možeš kupiti jednu… možda dvije, ovisi di kupuješ. A ako želiš kupiti auto, sa sto kuna nećeš kupiti ni jednu felgu. 
-    Aha… - slušala je i polako klimala glavom. 

Djeca i novac. To je jedna od tema koju kao roditelj ne možete izbjeći, i prvi put ćete je pokrenuti još dok su vam klinci u vrtiću. Pa ćemo danas malo o tome. O lekcijama o novcu koje trebate naučiti svoju djecu. 

Za početak, dobro je djecu učiti koliko što košta. Za očekivati je da šestogodišnju djevojčicu kao što je moja Prva neće baš previše zanimati koliko košta zamjenski amortizer za gepek kod Tokića ali zainteresirat će se ako joj kažem kolika je cijena Barbike ili Kinder jaja. Naravno, da biste uopće mogli pokrenuti tu temu s djetetom, ono bi trebalo baratati nekakvim elementarnim znanjem o brojevima. Nema smisla djetetu objašnjavati da neka igračka košta, na primjer, 150 kuna, ako dijete jedva zna brojiti do 10. Zato je najbolje prvo krenuti s upoznavanjem cijena jeftinih proizvoda koji koštaju po nekoliko kuna. 

Vezano uz upravo navedeno, kada djetetu krenete davati džeparac, logično je da možete dati samo onaj iznos kojeg dijete razumije kako bi njime moglo uspješno baratati. A sada, pitanje svih pitanja: a kada uopće početi davati džeparac? Stručnjaci kažu da nekakav maleni džeparac može dobiti već dijete od tri godine, a nekakvo unisono mišljenje je da je NAJKASNIJA dob kada trebate početi davati džeparac djetetu ona kada krene u školu. 

A koliko im love davati? To će prvenstveno ovisiti o vašem kućnom budžetu no generalno gledano,  djeci manjoj od deset godina preporučuje se davati tjedni, a onoj starijoj mjesečni džeparac. Osobno bih rekla da je dobro zadržavati se na onim iznosima koje dijete može razumjeti. 

Čim počnete davati džeparac djetetu, morate imati na umu ovo: od trenutka kad ga je primilo, to više nije vaš novac. To je NJEGOV novac. Dijete odlučuje na što će ga potrošiti. Da, odmah ću vam reći, i više od jednom će ga potrošiti na nešto glupo – ili barem na nešto što je vama glupo, ne nužno i njemu. A bit će slučajeva i kada će samo dijete nešto sebi kupiti, a onda shvatiti da zapravo nije trebalo. Da je moglo kupiti nešto bolje. Zanimljivije. Korisnije. 

I to je dobro. Roditelji često griješe i odgađaju s početkom davanja džeparca djeci misleći da je bolje čekati da dijete malo više sazrije 'jer će onda trošiti pametnije'. 

Neće. 

U životu se uči na greškama, a novac nije izuzetak od toga. Kada date djetetu novac, a ono ga potroši na nešto što smatrate apsolutno idiotskim, ne uzrujavajte se. S vremenom će naučiti. Kvragu, i mi odrasli, ako ćemo biti iskreni, znamo pogriješiti kad je novac u pitanju. Sve je to normalno. Ali šanse da će dijete uspješno i odgovorno znati baratati novcem kada poraste znatno rastu ako mu date priliku griješiti njime kad je malo. Takve pogreške neće ga samo naučiti bolje baratati novcem već će dobiti i važnu lekciju o prioritetima u životu te o razlici između nužde i potrebe. Što nas dovodi do sljedeće važne lekcije, a to je… 

Štednja. Da, djecu treba učiti štedjeti novac. Dobro im je objasniti da ne moraju odmah potrošiti cjelokupni iznos kojeg su dobili – ali ako to ipak odluče napraviti treba pustiti jer će tako, kako smo gore rekli, naučiti na vlastitoj pogrešci – već da ga mogu neko vrijeme štedjeti kako bi si kupili nešto veće i skuplje. Preporučuje se djetetu nabaviti nekakvu bilježnicu u koju može zapisivati koliko novca ima i onda zbrajati kako bi vidjelo u kojoj mjeri se ukupnim iznosom približilo onome koji mu je potreban za željeni proizvod.

Jednako tako, preporučuje se da si dio novca zadrži za svakodnevnu potrošnju,  a dio odmah izdvoji za štednju. 

Korisno je napomenuti djetetu da štedjeti može za sebe, ali i za nekog drugog, odnosno naučiti ga da novcem ne mora nužno kupovati samo sebi. Ovog ljeta smo Prvoj suprug  i ja dali džeparac određenog iznosa kad je ostala sama na moru s bakom. Bili smo jako ponosni kada smo shvatili da je dio tog novca potrošila kako bi sestrici kupila haljinu.

Djecu je važno učiti i vrijednost darivanja. Jednako tako, s djetetom možete razgovarati i o mogućnosti davanja novca u humanitarne svrhe. 

Važno je znati i ovo – nikada, nikada, ama baš nikada nemojte dijete nagraditi novcem za obavljanje kućanskih poslova. Točnije rečeno, ako dijete ima nekakvo redovno zaduženje u domu (a trebalo bi ga imati!), takvo što nema potreba nagrađivati. Time se djetetu šalje pogrešna pedagoška poruka da se svako izvršavanje temeljnih dužnosti treba nagraditi, a to nije točno. Stručnjaci općenito imaju mišljenje da džeparac ne bi trebao biti sredstvo nagrađivanja ili kažnjavanja. 

Dobro je djecu naučiti i odakle novac dolazi. Moja Druga ima tri godine i sada počinje razumijevati da mama i tata negdje rade i da za taj posao dobivaju novac kojim onda njoj kupuju hranu, robicu i igračke. Za njenu dob to je sasvim dovoljno. Šestogodišnja Prva već razumije više. Ona već može shvatiti da mama i tata mogu doći u situaciju da ako kupe proizvod A, neće imati više novca za proizvod B. 

U svakom slučaju, djecu treba učiti da novac ne pada s neba i da ga treba zaraditi. Tek tako će posljedično moći razumjeti da je iznos  novca kojim raspolažete kao obitelj ograničen i da treba naučiti slagati prioritete. Nemojte se bojati takvih razgovora s djecom i imajte strpljenja odgovarati na njihova pitanja. Vjerujte mi, u stanju su puno razumjeti ako im date šansu. 

I još jedna lekcija za kraj – dajte im do znanja da reklame nisu realne. Djecu nerijetko zna impresionirati ono što u njima vide. Moja Prva je imala fazu kad bi, da je mogla, kupila doslovno svaku igračku koju vidi na reklami i, iskreno, trebalo mi je dosta vremena i truda da je naučim da nije baš sve što tamo na televiziji izgleda cool jednako tako cool i u stvarnosti. Ali djeca su, eto, takva. Neiskusna, naivna i podložna sugestiji. Zato budite spremni na to da će neko vrijeme trajati prije no što im skinete ružičaste naočale… 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.