Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo kad je dijete spremno samo ostati kod kuće

'Da, znam, neki od vas će mi reći da nisam normalna. Možda već i zbog činjenice koju sam gore navela, da mi dijete samo dolazi doma iz škole. Nakon nastave ide u produženi boravak, ostaje tamo negdje do četiri popodne, a onda, kada se već sva druga djeca raziđu, ona krene kući. Ključem, kojeg nosi oko vrata, otključa prvo vrata zgrade, a onda stana, ulazi u njega i čeka mene nekih pola sata do 45 minuta, dok ja usput pokupim Drugu iz vrtića i dođem kući.'
Objava 10. lipnja 2022. 1 komentara 2858 prikaza
pexels.com
pexels.com
Kad su sama doma, djeca vole gledati TV...

'Ej, mama, na kiosku kod vrtića imaju super ono za balončiće – ushićeno mi se obratila moja Prva prije nekih mjesec, dva. 
-    Balončiće? – odgovorila sam upitno.
-    Da, da, ono, kad otvoriš pa pušeš pa nastanu balončići. Ima Elsu i Annu! A imaju i na Minnie pa bi se to Drugoj svidjelo!
-    Doooobrooo… - slutila sam što će me pitati. 
-    Znaš, samo je pet kuna svaki. Možeš mi to kupiti? 
-    Pa mogu, zašto ne? 
-    Zapravooooo… znaš što? Mogu ja to kupiti od svog džeparca? – Prva je počela dobivati tjedni džeparac negdje tijekom prvog razreda. 
-    Zašto ne? – nisam imala razlog ne odobriti. 
-    Može sada? Može sada? Mooooooooooooolim teeeeeeeeee. 

Bacila sam letimičan pogled na Drugu koja se u tom trenutku mirno igrala na podu dnevne sobe i rekla: 
-    Može. Uzmi lijepo deset kuna i odi do kioska. 
-    Ali… ali… ja ne bih sama. Odi sa mnom. 
-    Ne. 

Vidite, taj kiosk nalazi se odmah pored njene škole, tristotinjak metara od našeg stana. Ona iz te škole svaki dan dolazi pješice kući i prolazi pored tog kioska. Zato sam smatrala da nije nikakav problem da se do kioska zaleti sama i upravo to sam joj rekla. Na kraju je pristala, otišla i vratila se unutar nekih desetak minuta s dvije posudice s balončićima, ponosna ne samo zato što je sama otišla do kioska već i zbog toga što je to platila vlastitim novcem. 

Da, znam, neki od vas će mi reći da nisam normalna. Možda već i zbog činjenice koju sam gore navela, da mi dijete samo dolazi doma iz škole. Nakon nastave ide u produženi boravak, ostaje tamo negdje do četiri popodne, a onda, kada se već sva druga djeca raziđu, ona krene kući. Ključem, kojeg nosi oko vrata, otključa prvo vrata zgrade, a onda stana, ulazi u njega i čeka mene nekih pola sata do 45 minuta, dok ja usput pokupim Drugu iz vrtića i dođem kući. Dok je sama kod kuće, ponekad upali televizor, ponekad računalo, zna napisati zadaću ako iz nekog razloga nije stigla u produženom boravku, oguli si jabuku, uzme kockicu, dvije čokolade iz hladnjaka, poigra se… Uvijek me dočeka opušteno i ne vidim da joj ikakav problem predstavlja to što je malo sama kod kuće. Dapače, kad sam jednom zbog nekakvog groznog krkljanca u prometu zakasnila preko pola sata, utrčala sam s Drugom u stan, već malo u panici i krenula joj se ispričavati što je dulje sama kući, a ona me je samo pogledala uz osmijeh i rekla:
-    Ma daaaaj, mama, pa lijepo sam čilala. 

Još neka djeca koja s njom idu u produženi boravak odlaze sama kući oko četiri pa onda putem ima društvo. U početku se bojala pa je ostajala sama s učiteljicom sve se ja napokon ne dovučem do škole s drugog kraja grada. No kako mi se uvijek žalila da joj je užasno dosadno kad odu druga djeca, sugerirala sam joj da počne ići sama kući. Za razliku od njene mlađe sestre koja ima samopouzdanja na pretek čak i onda kad ga ne bi trebala imati, Prva je po prirodi vrlo oprezna pa nije odmah pristala na moj prijedlog. Ja, jasno, nisam forsirala i čekala sam još neko vrijeme, dok se ne osjeti spremnom. 

Jednog dana stidljivo mi je prišla i rekla: 
-    Mama, ja bih možda ipak išla sama doma. Znaš, idu i moje prijateljice Eva i Mara pa možda bih s njima… 
-    Što se mene tiče, može – bio je moj odgovor.

Ali, koliko god ja bila, u očima hipersupermegaopreznih, luda mater koja pušta dijete u prvom razredu da ide samo kući iz škole, nije dolazilo u obzir ni pomisliti na to dok ne provjerim nešto od iznimne važnosti… 
Ponašanje u prometu. 

Došla sam po nju pred školu i rekla joj: 
-    Od danas pa sve do kraja tjedna hodaš sama od škole do kuće. Ali ja hodam iza tebe, na malo većoj udaljenosti, i iz daljine pratim kako se ponašaš u prometu. 

Istinabog, ona na cijelom tom putu samo jednom mora prijeći cestu i to preko jednog malog, uskog pješačkog prijelaza gdje automobili nikad ne voze brže od 30 na sat ali – opreza nikad dosta. Zato sam htjela svojim očima uvjeriti se kako se ona u toj situaciji snalazi, doduše, s određene udaljenosti kako joj oprez ne bi po defaultu popustio jer se oslanja na to da je mama tu negdje.
 
Test smo ponovile pet puta i svaki put je briljirala. Vrlo oprezno prelazi cestu, gleda lijevo, desno pa opet lijevo, drži se pločnika i aktivno promatra sav (dosta sporadičan) promet oko sebe. 

Dobila je dozvolu ići sama kući. Ali sada je trebalo riješiti još jedan problem – otključavanje vrata. Odmah sam skužila da joj neće nikakav problem biti otključati vrata zgrade ali da bi ušla u stan mora otvoriti teška blindirana vrata koja se, uz to, moraju prvo malo povući prema sebi dok se okreće ključ u pravom smjeru, a tek se onda guraju. Zato smo dogovorile s našom susjedom da joj ona pomogne otključati vrata ako se ne bude snalazila.

Prvoj je trebala pomoć jedno mjesec dana, a onda je prestala tražiti susjedinu asistenciju. Sada sama otvara vrata stana bez problema i čeka mene da dođem kući s njenom sestricom. 

Da mi postavite općenito pitanje 'kad je dijete dovoljno veliko da ostane samo kod kuće?', iskreno, teško da bih vam mogla dati općenit odgovor. Mislim da to ovisi o puno faktora. 

Prvo, ovisi o zrelosti samog djeteta. Prva je oduvijek bila vrlo odgovorno i zrelo dijete za svoje godine, a uz to je i vrlo oprezna po prirodi pa sam, u konzultacijama s  njenim tatom, zaključila kako bismo je mogli malo potaknuti na osamostaljenje. S druge strane, već sad slutim da ću Drugoj kasnije dozvoliti neke stvari no njenoj sestri jer je ona, zahvaljujući svom vrckavom karakteru, sklonija upadati u probleme.
 
Drugo, treba uzeti u obzir i koliko će dugo dijete biti samo kod kuće. Kao mama se sada osjećam dobro znajući da je moja starija kći sama u stanu do sat vremena no još uvijek se ne bih usudila ostaviti je samu na više sati, a kamoli cijeli dan. Smatram da bi se dovoljno dobro snašla ako bi sve bilo u redu no ako bi došlo do bilo kakvog problema mogla bi se uspaničiti. Kako Prva još uvijek nema mobitel i ne može pozvati tatu ili mene u slučaju da upadne u neku frku, samovanje na više od sat vremena apsolutno ne dolazi u obzir. A kad samo već kod upadanja u frku idemo na… 

… treće. Ako dijete ostaje samo kod kuće bitno je da zna što treba uraditi, odnosno kome se može obratiti za pomoć ako upadne u problem. Iskreno, osjećat ću se bolje kad joj nabavimo mobitel. Za sad, dok ga nema, zna da se u slučaju da nešto ne štima može obratiti istoj susjedi koja joj je pomagala otvarati vrata. 

Četvrto, ako samovanje kod kuće podrazumijeva da će dijete prije tog morati samo doći kući iz škole ili s neke slobodne aktivnosti, od iznimne važnosti je provjeriti zna li dijete paziti na sebe u prometu, a bitnu razliku čini i sam promet. Kako rekoh već ranije, put kojeg moja Prva prelazi od škole do kuće ima oko 300 metara, promet je sporadičan i put ne djeluje nešto opasno. Da put kojeg prelazi uključuje nekakvu aveniju s po tri trake u jednom smjeru gdje automobili jure preko 80 na sat, a pogotovo kad bi ona morala prijeći takvu aveniju ili, recimo, jako zavojitu cestu gdje joj automobil može naletjeti iza krivine dok je prelazi, ni u ludilu joj još ne bih dozvolila da ide sama doma iz škole. 

Peto, osim što je itekako važno da je samo dijete spremno za (makar i kratko) samovanje, jednako je tako važno da ste i vi kao roditelj na to spremni. Kad je Prva tek krenula samostalno odlaziti kući iz škole bilo mi je zapravo drago da se mora obraćati za pomoć susjedi jer je to meni kao mami pružalo neki osjećaj sigurnosti, govorilo mi 'dobro je, netko je provjerio da je fakat stigla doma i da je dobro'. Kako se moja Prva pokazala pouzdanom, s vremenom je taj moj strah splahnuo. 

Iskreno rečeno, kao mama nikad se nisam skroz prestala brinuti. Postoji u meni taj nekakav poriv da je, skupa s njenom sestrom, držim pod nadzorom 24 sata. Da im ugradim kameru koja se nikad ne gasi i čip, a uz to platim i privatnog detektiva koji će se skrivati iza ugla i pratiti ih ali trudim se zadržati zdrav razum. Istina je, nekakav prirodan poriv nas mama je držati djecu blizu sebe, pratiti ih u stopu i biti tu, tik uz njih, kako bismo ih u svakom trenutku mogle zaštititi ali ja čvrsto vjerujem da se treba pokušati oduprijeti vlastitim strahovima i pomoći djeci u osamostaljivanju. Valja početi malim koracima kao što je 'biti sama kod kuće do sat vremena'. 

Jedan od najvećih izazova majčinstva je puštati svoje čedo polako od sebe, unatoč vlastitim strahovima. Pomoći mu da izraste u samostalnu, samopouzdanu osobu koja vjeruje u sebe i može se osloniti na vlastite snage. Pretjeranim nadzorom i opsesivnom zaštitom u konačnici činimo medvjeđu uslugu djetetu i onemogućujemo mu učinkovito suočavanje sa životnim izazovima. 

Kad-tad dođe vrijeme da svaka ptičica odleti s grane… 

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar marela
    marela:

    Odrasla sam sama sa mamom. Mama je radila ujutro od 5 do 9 i od 15 do 19 sati, navijala mi sat i sama sam se spremala i odlazila u vrtić i sama iz vrtića kući