Blogosfera Priče jedne obične mame

Želim svijet u kojem curice ne padaju u depru zbog klime

Kad postaneš roditelj, postaje ti važna budućnost tvoje djece i svijeta oko tebe. Svijet kojeg ja želim mojim kćerima svijet je istine, rada i slobodnog mišljenja.
Objava 27. rujna 2019. 5 komentara 3028 prikaza
pxhere.com
pxhere.com
Kakva budućnost čeka našu djecu?

Kad dobiješ djecu počneš razmišljati o budućnosti na jedan drugačiji način. Dok si još bez njih, budućnost je naprosto skup želja, od apstraktnih, blijedo definiranih negdje u našoj podsvijesti do onih vrlo konkretnih, opipljivih, jasno kristaliziranih u našim umovima. Želiš puno toga, nešto više, nešto manje, a sve to želiš - za sebe.

Amazona, omiljene serije i ravan trbuh
Sebi želiš cool posao na kojem ćeš raditi ono voliš, i to za dobru lovu, i gdje ćeš puno putovati.
Sebi želiš jednako tako cool frajera i dobru ekipu s kojom ćeš se provoditi nezaboravno.
Sebi želiš godišnji u Brazilu, i to negdje u kolibi u Amazoni.
Sebi želiš miran kutak u stanu za opetovano gledanje svojih omiljenih serija i čitanje svojih omiljenih knjiga.
Sebi želiš teretanu, podignutu guzicu i ravan trbuh.
Sebi želiš mnogo toga.

A onda, odjednom, promjena. Djeca. Odjednom sve ono što želiš, želiš za njih. Tvoje želje još su tu ali odlaze negdje dalje, u drugi plan. Mijenjaju se. Prvenstveno misliš na dobrobit djece i na njihovu budućnost. Ne na svoju.

Stabilan posao, ne cool posao
Cool posao sada više nije toliko važan. Važnije je imati siguran posao. Onaj gdje nećeš tako lako dobiti nogu jer ako ostaneš bez njega ne možeš jednostavno reći 'sjesti ću na avion za Irsku i ići tamo prati suđe'. Imaš djecu i moraš ih hraniti, i zato si ne smiješ priuštiti rizike. Putovanja? Da, i dalje je super ubrati dnevnicu, vidjeti nešto svijeta ali, s druge strane, nemaš baka servisa, nema ti tko pokupiti dijete iz vrtića, pričuvati ga popodne i ušuškati ga pred spavanje dok si ti tamo negdje na drugom kraju svijeta na službenom putu. Uh, možda ipak radije ne bi putovala. Ili barem ne tako mnogo…

Za frajera više nije toliko važno da je cool već da je pouzdan. Da znaš da možeš računati na njega. Da će promijeniti bebi pelene kad treba. Da će joj dati bočicu, odvesti je u vrtić, nositi je na ramenu kad plače, odvesti stariju na trening plivanja i kod zubara, pokupiti je s engleskog, objema kupiti voća... Da će paziti da i sam ima posao koji je stabilan i koji ih može hraniti. Da će provoditi vrijeme s vama i biti tu…

A ekipa? Ekipe, budimo realni, više nema. Barem ne onakve kakva je bila prije, bezbrižne, spremne na spontana okupljanja, grupna naslikavanja za društvene mreže i komična tagiranja. Odjednom je jedina 'ekipa' koju imaš skupina mama iz kvartovskog parkića o kojima razgovaraš o nimalo glamuroznim temama kao što su kako očistiti fleke od gulaša s dječje majice, gdje kupiti dobar grudnjak koji će spriječiti da drugi vide kad procuri mlijeko iz cica i kako riješiti problem odnosa s djetetom koje na svaki tvoj prijedlog odgovara odlučnim 'ne'.

Odgođeni planovi
Ni godišnji u Brazilu više bitan. Eh, da. Baš taj Brazil bitan je dio priče mojoj maloj obitelji i zato ga ovdje spominjem. Muž i ja smo već imali zrakoplovne karte u džepu i rezerviran hotel. Točnije rečeno, kolibu u Amazoni, blizu Manausa i trebali smo krenuti za koji dan. A onda smo doznali vijest koja nam je živote promijenila zauvijek – ja sam trudna. Čekala sam Prvu.

Odjednom – šok. Pozitivan, ali ipak šok. Tisuću pitanja u glavi, jednako toliko odgovora, a onda opet, nova pitanja, premišljanja, naglo mijenjanje prioriteta. Doslovno preko noći. Odlučili smo – otkazujemo rezervaciju hotela i vraćamo zrakoplovne karte. Moj ginekolog bio je jasan – sam let do Brazila neće sam po sebi predstavljati rizik i neće povećati vjerojatnost od spontanog pobačaja, ali ako se bilo što zakomplicira, tamo daleko, na drugom kraju svijeta, problem će eskalirati. Emocionalni potres od kojeg ćemo se teško oporaviti, nezamislivi problemi s logistikom, ekstremno visoki troškovi…

Odjednom medeni mjesec u Amazoni više nije bio opcija. Prioritet je bila Prva koja se u tom trenutku nalazila u mom trbuhu. Planovi da odemo u Brazil još su tu. Ali za sada su odgođeni. Do daljnjeg. Do nekog povoljnijeg trenutka. Ne samo za nas već i za Prvu, a u međuvremenu i za njenu mlađu sestru.

A što je s mirnim kutkom u stanu za gledanje serija i čitanje knjiga? E, ako ste mama ko i ja onda ste se sada vjerojatno grohotom nasmijale. To je jedna od želja o kojima više ni ne stignete razmišljati.

Podignuta guzica i ravan trbuh i dalje zvuče vraški dobro ali sada ti oko toga može pomoći samo dobra vila. Je, je, pomažu vježbanje i adekvatna prehrana ali dobiti six pack nakon dva carska reza, i to oba iza četrdesete kako je kod moje malenkosti slučaj, već spada u područje fantastike. A i malkice ti se prioriteti mijenjaju. Da, važno ti je ličiti na nešto i ne želiš da ti klinka dođe doma iz vrtića i kaže 'svi vele da je moja mama najdeblja' ali za six pack ti se živo fućka. Umjesto da trošiš sate u teretani radije provedeš vrijeme sa svojim curama. Odigraš s Prvom Čovječe ne ljuti se i sretna si kad vidiš kako se ona veseli svojoj pobjedi. Maziš Drugu i slažeš s njom velike drvene kocke. Je, mogla bi u to isto vrijeme raditi 'plank'. Ali važnije ti je biti sa svojom djecom…

Jednom kad postaneš mama, i budućnost svijeta oko tebe postaje ti važnija. Jer sada znaš da to više nije svijet samo tvoje budućnost već i svijet budućnosti koja očekuje tvoju djecu. I zato više brineš o onome što nas sve čeka.

I, kakav ja to svijet želim svojim kćerima?

Možda će zvučati otrcano ali prije svega im želim svijet u kojem će slobodno moći reći ono što misle bez da za to budu šikanirane i ismijavane i bez da im se nabija osjećaj krivnje jer eventualno nisu 'na liniji' trenutnog pravovjerja.

'Spasimo kitove'
Želim im svijet u kojem će moći slobodno se školovati i baviti se kojim god zanimanjem požele, bez spolne diskriminacije koja bi im negdje unaprijed zatvorila vrata, ali jednako tako im želim svijet u kojem se neće morati sramiti svoje ženstvenosti. Onaj u kojem nije ponižavajuće suprugu i djeci skuhati ručak i ubaciti veš u perilicu. Onaj u kojem ne moraju nositi sako i hlače na crtu da bi ih shvatili ozbiljno. Onaj u kojem će biti ravnopravne, onakve kakve jesu, emocionalne, ženstvene, empatične, materinski nastrojene, a ne kao nekakve loše kopije neke izvrnute vizije muškaraca.

Želim im svijet u kojem će moći slobodno se kretati bez straha da će ih netko zaskočiti iz mračnog ugla. Onaj u kojem će moći voziti auto koji žele i gdje ih neće (ne)suptilno tjerati da se ispričaju drveću jer ne odlaze s jednog kraja grada na drugi električnim romobilom. Onaj u kojem će slobodno moći pojesti biftek i pileći batak bez da ih se proglašava neosviještenim ubojicama.

Onaj u kojem je humanost stvarna, a ne deklarativna poput one 'dajte like za spas Amazone'.

Onaj u kojem će biti normalno staroj susjedi iz kvarta pomoći donijeti deterdžent iz dućana, a ne onaj gdje se na Instagramu fotografiramo pored 'spasimo kitove' plakata da bi ispali osviješteni.

Onaj u kojem moćnici neće iskorištavati djecu s posebnim potrebama poput stanovite Grete da bi, manipulirajući njihovim osjećajima, propagirali svoju agendu, kakva god ona da bila. Makar i nekim čudom plemenita.

Onaj u kojem će se cijeniti i nagrađivati učenje, rad i rezultati, a ne sposobnost kako preveslati sustav.

Onaj u kojem će biti cool čitati knjige, bilo u tiskanom, bilo u elektronskom obliku, i u kojem će cajka i reality show biti smatrani toksičnima i gurnuti na krajnje margine društva.

Onaj u kojem će doista moći biti ono što jesu, a ne ono što ih je mainstream klika uvjerila da u određenom trenutku trebaju biti.

I naravno, onaj u kojem nikad neće nestati čokolade.

 

  • Avatar arhaika
    arhaika:

    Dobar tekst.

  • Avatar Korny87
    Korny87:

    Bolje i to nego da su klinke nove Kardašianke i Paris Hilton. A takve se odgajaju u svim obiteljima.

  • Avatar izvidnik1
    izvidnik1:

    Odličan tekst. Svi mi želimo takvu budućnost ali ako to kažemo, napišemo ili živimo po tom načelu evo ti koje kakvih "Greta" sa mikro agresijama, toksičnim feminizmom, agresivnim ekolozima, mulrikulturalnim i multireligijskim idejama odnosno zahtjevima koji nas proglašavaju nacistima, muškim ... prikaži još!m šovinistima, rasistima, ksenofobima, itd. Pohvalio bi i VL zbog objave ovakvog teksta mada me malo čudi jer se tekst suprostavlja ideji i politici koju o ovakvim temama vode osobe za kontrolu (cenzuru) misli i pisanja odnosno admini jer kad god sam napisao svoje mišljenje o ovakvoj temi koje se podudara sa zaključkom ovog teksta dobio sam zabranu od nekoliko dana. Čudno ali pohvala Večernjem Listu.