Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo kako je moja djevojčica spasila jedan rođendan

Moja starija kći obožava ići prijateljima na rođendane no na jedan umalo nije otišla, i to iz plemenitog motiva...
Objava 13. prosinca 2019. 0 komentara 687 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Djeca se uvijek vesele rođendanima i tortama veselog izgleda.

Ima nešto posebno u prosincu. Godina polako pristiže svome kraju, osvrćeš se preko ramena, promišljaš o planovima koje si imao, a nisu se ostvarili, polako promišljaš o novima, iščekuješ Božić i prvi snijeg, a sve oko tebe postaje neka mješavina nostalgije i nade začinjeno pokojom lijepom adventskom pričom. Ljudi organiziraju humanitarnu pomoć za nekakvu obitelj na rubu egzistencije koja ne može priuštiti ni čokoladu svojoj djeci, dijele hranu, odjeću i igračke potrebitima, namještaju trošne stanove, iznenađuju jedni druge neočekivanim poklonima, posvećuju pažnju zaboravljenima i zanemarenima…

Pozivnica
Ne znam spada li ovo što ću vam ovdje ispričati baš u takve, inspirativne, adventske priče no ipak ću je napisati, jednostavno zato što sam beskrajno ponosna na svoju stariju djevojčicu i njen osjećaj za pravdu.

Prvoj su četiri godine. Prije nešto više od tjedan dana dobila je pozivnicu za rođendan svog prijatelja iz vrtića, Brune. Očekivala sam da će biti oduševljena jer znam koliko se voli družiti s djecom i ići na rođendane. Međutim, iznenadila me je sljedećom opaskom:
- Znaš, mama, ja njega neću pozvati na svoj rođendan kad budem slavila – napravila je malu pauzu, pogledala u stranu i nastavila: - I mislim da neću ići ni na njegov.
- Čekaj… hoćeš reći da ne želiš ići na nečiji rođendan? Ti?!
- Da. Nisam sigurna da želim ići.
- Ali zašto? Jeste se ti i Bruno posvađali?
- Nismo. I dalje smo jako dobri prijatelji.
- Pa što je onda bilo? – sada doista nisam mogla doći k sebi od čuđenja.
- Ljutim se na njega jer nije pozvao Viktoriju.

Viktorija je djevojčica koja im se pridružila u grupi prije neka dva mjeseca. Prva je do sad nije posebno spominjala, osim što je rekla da imaju novu curicu pa sam ostala prilično iznenađena da joj je to što nije pozvana na rođendan toliko važno. I zato sam joj odgovorila:
- Ali, znaš, njegov je rođendan i on odlučuje koga će pozvati. I tako je neku djecu odlučio ne pozvati.
- Ali, mama! – žustro me je prekinula – on je svih pozvao osim nje.

Niti jedno dijete ne smije biti izostavljeno
Tu sam već ustuknula. Kao majka ne zalažem se nužno za onaj moderni, politički korektni pristup rođendanima gdje mali slavljenik mora pozvati svu djecu iz vrtića na svoju rođendansku proslavu. Ali kad jedno dijete ostane jedino nepozvano, priznajem, to mi zvuči vraški nefer. I zato sam se složila s Prvom:
- Da, imaš pravo. To doista nije lijepo.
- Nije. I zamisli koji glup razlog on ima! Rekao mi je da je nije pozvao jer je debela. To je jako ružno i zato ja želim da on osjeti kako je to se neko dijete izostavi. I zato ću i druge pozvati da mu ne dođu na rođendan. Zbog Viktorije. I znaš, mama, ona uopće nije debela, što je najgluplje od svega!

Dirnuta njenom brigom za drugu djevojčicu, obećala sam kako ću je sljedeće jutro voditi u vrtić (obično to čini tata) i porazgovarati s tetom kako bih vidjela što se točno dogodilo i kako eventualno možemo riješiti situaciju. Naravno, pristala je.

Plan je bio sljedeći: provjeriti s odgajateljicom je li Bruno doista odbio pozvati Viktoriju zbog debljine te, ako jest, pokušati porazgovarati s malim slavljenikom, pojasniti mu da njegov postupak nije u redu i spriječiti bojkot kojeg je bila spreman pokrenuti moja mala aktivistica.

Anonimna pomoć
Prošlo je i bolje no što smo planirale. Kad smo stigle u vrtić, vidjele smo da je Bruno u međuvremenu stavio pozivnicu u Viktorijin garderobni ormarić. Što god da se dogodilo između to dvoje klinaca, izglađeno je. I čini se da se frajerčić Bruno samo malo pravio važan pred mojom Prvom.

Kad je doznala da je Viktorija ipak pozvana, na licu joj se pojavilo iskreno oduševljenje i vrisnula je:
- Jupiiii! Sad više nije izostavljena.

Rekla sam joj da sam jako ponosna na nju jer se založila za djevojčicu koja nije dio nekakve njene vrtićke 'klike' i zbog toga što je imala pravedne motive. No najviše me je dirnula svojom željom da njen pokušaj ostvarivanja pravde ostane anoniman.
- Hoćeš li da teta kaže Viktoriji da si je htjela podržati?
- Ne. Ne želim da ona zna da sam bilo što pokušala. Nitko ne mora znati.

I mali kamenčić može  zakotrljati lavinu

U tom trenutku vlastito dijete me je oborilo s nogu. Odlučila je, sa samo četiri godine, učiniti nešto dobro za drugu osobu i ne preuzeti nikakve zasluge za to.

Ne znam spada li to u pozitivne adventske priče ali ova mala priča pozitivna je za mene kao mamu. I zato sam vam je s ponosom ispričala.

A što ti možeš uraditi? Ne moraš spasiti nekoga čija egzistencija je na rubu, urediti mu stan ili ga obasuti impresivnim darovima. 
Učini samo jedno malecko dobro dijelo za nekoga. 
Baci mu osmijeh na lice. 
Uljepšaj mu dan, makar na par minuta. 
I mali kamenčić može zakotrljati lavinu... 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.