Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo kako je moja kći preboljela strah od zubara

Moja starija djevojčica se užasno bojala stomatološkog pregleda. Pokušavali smo svašta, bez uspjeha. A onda se dogodilo nešto i to je sve promijenilo...
Objava 02. listopada 2020. 0 komentara 217 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Zubiće treba redovno prati.

Danas je došao kraj jedne duge priče. Nakon više od godinu dana hodočašćenja stomatološke ordinacije, Prva je uspjela popraviti sve zube. 

Kažu da je svaku priču najbolje ispričati od početka pa ću zato tako učiniti i s ovom. Počelo je kad su joj bile četiri godine, rutinskim odlaskom zubaru. Prije posjeta krenula sam se raspitivati kod prijatelja i poznanika te guglati kako bih pronašla zubara koji ima iskustva u radu s djecom i dobre reference. Pronašla sam tetu zubaricu čija ordinacija je locirana na petnaestak minuta vožnje od naše kuće. 

Genetska lutrija 
Prvi pregled bio je, blago rečeno, katastrofa. Ne, nije problem bila teta zubarica koje doista topla osoba i postupa krajnje profesionalno. Problem je bila – Prva. 
 Čim je otvorila usta, teta zubarica nas je pogledala i zabrinuto ustanovila: 
-    Ima jako puno karijesa. 

Suprug i ja ostali smo, blago rečeno, zaprepašteni.
-    Ali, ali... kako?! Pa ona redovno pere zube. MI joj peremo zube... 

Što da vam velim, moje starije dijete genetska lutrija nije mazila. Jednostavno je sklona karijesima, baš kao i ja. A uz to je i, da budem do kraja, iskrena, sklona i bombonima i čokoladama. 

Kako god da bilo, valjalo je sve te zube popraviti. Prvu, koja je inače tipično žensko i voli izgledati lijepo, je na prvu loptu razveselila pomisao da će joj teta zubar srediti zubiće i omogućiti joj zadržavanje lijepog osmijeha.

Na prvu loptu. 

No čim je čula zvuk sisaljke toliko se uplašila da je počela ridati i tresti se od straha. 
Pomisao na bilo kakav stomatološki tretman ju je, blago rečeno, užasavala. 

'Nije kooperativna'
Teta zubar se doista trudila biti strpljiva. Pokušavala joj je objasniti da mora početi popravljati zube jer će je inače jako boljeti (do tada je nije boljelo ništa). 
Da se od bakterija u ustima može ozbiljno razboljeti. 
Da onda neće moći viđati svoje prijatelje u vrtiću. 
Da stomatološki pregled nije ništa tako strašno. 
Da mama i tata također redovno idu stomatologu.
Da može dignuti rukicu u zrak ako želi zaustaviti postupak jer joj nešto smeta...

Ništa nije pomoglo. Prva je rukicu dizala u zrak doslovno svake dvije sekunde čitavo vrijeme plačući. Tretman na jednom zubiću, koji je trebao trati nekih pet, šest minuta, trajao je preko sat vremena. Bolje rečeno, toliko je trajalo natezanje s njom da se nešto popravi. Rezultat?
-    Eh, nekako smo joj stavili plombicu ali bojimo se da to nije to. Jednostavno nije dovoljno kooperativna.

Medalja za hrabrost 
Ponovno smo je doveli za nekih tjedan dana, na dogovoreni termin. U međuvremenu je obavila dva ozbiljna razgovora, jedan sa suprugovom majkom, drugi s mojim ocem. Baka i nono osobe su od povjerenja pa ih vrijedi saslušati. Oboje su joj ispričali kako su 'nedavno bili kod zubara' i kako su popravljali zube i kako ih 'ništa nije boljelo'. 

Saslušala ih je, prepričala sve što su rekli s potpunim razumijevanjem, a onda – opet horor u ordinaciji. Sat vremena natezanja i nekakav polupopravak. 

Tada smo odlučili zamoliti tetu u vrtiću za pomoć. Iskusna odgajateljica vrlo je rado pristala. Već istog dana kada smo s njom razgovarali okupila je djecu iz vrtića tražeći da oni koji su u tom trenutku već imali iskustva s popravcima zubića to ispričaju ostalima u grupi. 

Stigavši toga dana kući iz vrtića, Prva mi je rekla:
-    Znaš, mama, Eva i Laura su već popravljale svoje zubiće. I dobile su šarene plombice i diplome za hrabrost.
-    A bi li ti voljela dobiti svoju medalju za hrabrost? – upitala sam je. 
-    Naravno. I sada razumijem da se ničega ne moram bojati.
-    O, je li? 
-    Da! Laura mi je objasnila da mogu dobiti i lijekić od kojeg zubić spava ako me jako boli dok teta zubar radi s onim z-zzzzz-zzzz. To ti se zove anostatezija, mama. 
-    Anestezija, Prva. A-ne-ste-zi-ja. 
-    Da, da, anestezija. Tako sam i rekla. 

Bestidna laž 
U životu nastojim ne biti naivna pa pušem i na hladno. No ovaj put sam ispala naivna povjerovavši da su je frendice uvjerile i da se više ne boji stomatološkog pregleda. Kad tamo – treći pregled je bio najgori do tada. Inače poslovično beskrajno strpljiva stomatologica u jednom je trenutku izgubila strpljenje i rekla da je više neće moći pregledavati ako se ne primiri. 

Zub je popravila jedva, a ja koja sam je pratila otišla sam kući crvena u licu kao rak. Da, bilo mi je iskreno žao moje djevojčice koja se tako boji ali nisam mogla ne pomisliti: 'O, kvragu, zašto ovo dijete nikad nikoga ne sluša?' 

Strepila sam od četvrtog dolaska. Prvu sam upozorila: 
-    Ako ovaj put ne budeš surađivala, bojim se da te teta zubarica više neće htjeti primiti – a onda sam izrekla bestidnu laž: - I znaš, svi zubari su ti umreženi na internetu i prate jedni druge. Kad te jedan zubar izbaci, ni drugi te ne žele uzeti. Onda ti više nitko ne može popravljati zube.
-    Ajme meni!
-    O, da. Ajme meni. 

Ušle smo u čekaonicu. Dočekala nas je vrlo ljubazna sestra i zamolila nas da malo pričekamo. 
-    Imamo malog pacijenta koji je malo kasnio... – a onda se prenula i rekla: - Prva! Upravo popravljamo zube jednom dečku koji ima četiri godine kao i ti (toliko je Prva tada imala). Želiš li gledati kako on to radi? 

Preokret
Prva je poslušno ušla u ordinaciju i stala oko metar i pol dalje od zubarskog stolca, na mjesto s kojeg se odlično moglo vidjeti što teta zubarica radi tom dječaku. Tretman je trajao nekih pet minuta, dječak nije ni pisnuo. Potom je došao red na moju princezu.
-    Prva, sada ti – rekla je zubarica. 

A onda se dogodilo čudo – moja kći je mirno odšetala do zubarskog stolca, sjela u njega, sama širom otvorila usta i odradila čitav pregled mirno, bez riječi. Strah je nestao kao odsječen nožem.

I tada smo svi – i suprug, i zubarica, i sestra i ja – shvatili. Njoj priče nisu bile dovoljne. Sva ta uvjeravanja kako 'to nije strašno', kako 'ne mora boljeti', kako se 'to mora', kako 'svi to prođu' njoj nisu bila dovoljna. Sve je to ona percipirala kao obično soljenje pameti koje može, ali i ne mora imati veze s istinom. Ona je morala vidjeti stomatološki pregled svojim očima. Uživo. I to po mogućnosti na nekome svoje dobi. Morala je doslovno VIDJETI drugo dijete kako popravlja zube kako bi sebe uvjerila da i ona to može. 

Od onda je krenulo. Ne samo što se više nije bojala odlaziti teti zubar već je jako zavoljela ići njoj. Dobila je više diploma za hrabrost i na kraju se od djeteta koje se užasavalo sjediti u zubarskom stolcu pretvorila u dijete koje čak ne uzima anesteziju kod većih zahvata.
-    Ja sam već velika pa mogu potrpjeti malo boli. 

Zahvat na posljednjem zubu bio je prilično kompleksan i sama teta zubar ostala je zadivljena hrabrošću Prve koja je nešto dulji tretman od uobičajenog hrabro izdržala bez anestezije. Prva se iz prestrašene djevojčice koja se užasava stomatološkog pregleda preobrazila u hrabru djevojčicu koja stoički podnosi čak i bolne tretmane. 

Prvi stomatološki pregled dvogodišnje bebe 
Usput je naučila i puno o zubnoj higijeni i prehrani, prihvatila je korištenje električne četkice za zube koja ju je ranije užasavala, a postala je i dobar uzor svojoj mlađoj sestri. A to je dovelo do toga da kraj njene priče znači početak stomatološke priče za Drugu. 

Danas ju je tata odveo na njen prvi pregled. Bolje rečeno, 'da teta zubar malo vidi'. Unaprijed smo dobili upozorenje:
-    Ona je sa svoje dvije godine još premalena da bi bila kooperativna za tretman. Ali možemo pogledati kakvo je stanje. 

Strepila sam kako će poslovično nemirna Druga reagirati. Pokazalo se da strepim uzalud. Njoj je Prva tako snažan uzor da bi za njom i kroz prozor skočila. Zato je jednako tako skočila u zubarski stolac čim ga je Prva napustila te spremno otvorila usta. 

Čini se da su joj zubići zdravi. No unatoč tome što joj je već 25 mjeseci, još nema jedan očnjak. Nikad nije izrastao. Mislila sam da će teta zubar moći ustanoviti zašto je to tako no Druga će morati napraviti ortopan. Cilj je vidjeti postoji li trajni zub skriven u čeljusti. Ako postoji, sve pet, čak i ako mliječni zubić nikad ne izbije. Ako ne postoji, morat ćemo tražiti rješenja u dogledno vrijeme. 

No i ortopan će morati neko vrijeme pričekati. Druga je još premalena za izlaganje rentgenskim zrakama. 

Razloga za brigu za sada nema. Njen prvi boravak u zubarskom stolcu prošao je odlično, a osim jako dobre tete zubarice sada ima i odličan uzor – svoju stariju sestru. Zato se usudim reći da se njenog sljedećeg posjeta stomatološkoj ordinaciji ne bojim. I mislim da ovaj put nisam u opasnosti da ispadnem naivna... 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.