Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo što curicama u vrtiću znači 'biti dama'

Da ste me prije no što sam postala majka pitali što bih odgovorila petogodišnjakinji koja želi nositi štikle odgovorila bih vam kako je to apsolutno nedopustivo i kako su mame koje dozvoljavaju svojim curicama obuvati štikle neodgovorne glupače koje ne vode računa o posljedicama koje to može ostaviti na njihove kralježnice. Ko što rekoh, to je bilo PRIJE no što sam postala majka.
Objava 29. listopada 2020. 0 komentara 725 prikaza
pikist.com
pikist.com
Mamine cipele su uvijek najljepše cipele....

'Mama, pomozi mi zakačiti ovo na cipelama – obratila mi se jučer Prva stojeći posred hodnika u mojim sandalama s petom od nekih šest, sedam centimetara. Oko svakog gležnja visio joj je tanki remenčić kojeg treba spojiti s drugim fiksiranim oko pete pomoću metalne kopčice. To što su joj moje cipele punih deset brojeva prevelike nije uopće smatrala detaljem dostojnim obraćanja pažnje. Uz njenu Elsa haljinu s plaštem mamine srebrne štikle savršeno će pristajati. 

Luksuz pametovanja
Da ste me prije no što sam postala majka pitali što bih rekla petogodišnjakinji koja želi nositi štikle odgovorila bih vam kako je to apsolutno nedopustivo i kako su mame koje dozvoljavaju svojim curicama obuvati štikle neodgovorne glupače koje ne vode računa o posljedicama koje to može ostaviti na njihove kralježnice. 

Ko što rekoh, to je bilo PRIJE no što sam postala majka. 

Znate, kad s nečim nemate izravnog iskustva i kad dojmove stvarate samo na temelju onog što su proživjeli drugi, onda si fino možete priuštiti luksuz pametovanja i moraliziranja.  Slično ko i ona ekipa koja će na očajnički vapaj poslom preopterećene medicinske sestre odgovoriti nešto poput 'joj, pa kaj ona misli, za to je plaćena, pa i meni je na poslu teško pa ne dajem izjave za novine.' Je, samo što takav na poslu vjerojatno preslaguje registratore i odgovara na e-mailove, a ta sestra čisti govna nekakvog starca. Ali eto, najljepše je srati s visine. Sa sigurne udaljenosti. 

Vratimo se temi. Petogodišnjakinje i štikle. Dakle, postala sam majka. I dobila djevojčicu koja je tamo negdje s tri godine počela iz mog ormara krasti štikle. Znate li koliko mi je vremena bilo potrebno za shvatiti da uopće nema smisla to joj pokušati braniti? 

Otprilike pet minuta. 

Zapadno krilo
Dobro, možda bih joj mogla osujetiti pristup mojim štiklama da živim u nekakvoj viletini s impresivnim brojem soba pa da onda svu svoju obuću sklonim u neko krilo kuće kojem ona nema pristup. I da se onda preseravam govoreći joj: 
-    Prva, zapamti. Odlazak u zapadno krilo nije ti dozvoljen bez nadzora. 

Ali mi živimo u stanu od 45 kvadrata. Pa joj je pristup mom ormaru za cipele itekako dostupan. Uostalom, tamo su i njene cipele. 

I tako ona od svoje treće godine stanom prešetava u mojim štiklama. OK, priznajem, previše sam lijena da bih se s njom natezala i pokušala joj te štikle strgati s nogu. Obuje ih, prošeta se s njima par minuta, a onda se umori (ili joj jednostavno dodijaju) pa ih skine. 

Njena tri i pol godine mlađa sestra, Druga, prvi put je navukla štikle s nepune dvije godine. Da, dobro ste pročitali. Nepune. Dvije. Godine. Od onda ih i ona krade iz ormara. Čini to prvenstveno zato što joj je Prva najveći uzor na svijetu u svemu pa tako i u modnom izričaju. 

Tako je bilo i jučer. Prva prešetava hodnikom u Elsa haljini i srebrnim štiklama, a Druga nabada za njom u svojoj ružičasto-bijeloj haljini na Minnie Mouse (u njenim očima Minnie je ikona!) i mojim natikačama na petu. Kad je Prva odlučila staviti u kosu tijaru 'da bude kao prava kraljica', Druga je odmah posegnula za jednim ružičastim rajfom sa šljokicama. Usput, da, jednom kad postanete majka djevojčica shvatit ćete da je svaki pokušaj borbe protiv šljokica uzaludan jednako kao što je uzaludno pokušati dresirati mačku. 

I tako su se njih dvije odlučile pokazati tati koji bio u drugoj sobi. Inače to vole raditi kad su 'sređene kao dame.' Da njih dvije pitate 'što je dama?' odgovorit će vam da je dama osoba ženskog spola koja nosi haljinu i visoke pete. 

Indijanac u ratnom pohodu
Ah, da. Dama se obično i šminka. Nekim čudom, jučer su obje na to zaboravile, a ja sam bila dovoljno pametna da se pravim blesava i ne podsjetim ih. 

Prva u svojoj kolekciji ima pozamašnu količinu dječjih sjenila za oči i nešto dječjih ruževa pa se time voli ukrašavati, obično kad odlazi nekome na rođendansku zabavu (zbog korone toga baš u zadnje vrijeme nije bilo) ili kad ode sa mnom u šoping po novu haljinu ili na tržnicu.  Ponekad je ulovi volja za šminkanjem prije odlaska u vrtić. To što se njenom ocu i meni žuri na posao, nije važno, tko nas šljivi, ona se 'mora' urediti. Je da je još uvijek glavni kriterij odabira sjenila oblik kutijice u kojoj se nalazi – pa će se tako danas odlučiti za 'ovo u obliku  sladoleda', a sutra za 'ovo s Anom i Elsom' – a tek onda boja ali ona je ipak curica od samo pet godina. 

Dobro, ona je barem u tom svom dječjem šminkanju umjerena. Njena mlađa sestra je, s druge strane, živi urnebes. Čekajte… zar ste iznenađeni spoznajom da se i ona dokopala sestrine dječje šminke? Naša mlada dama još ne zna ni reći riječ 'šminka' (umjesto toga kaže 'piii') ali koga briga? Njen modni uzor Prva se šminka pa mora i ona. I to, ponosna kakva jest, sama. Pa natuče na sebe boja ko Indijanac u ratnom pohodu. Neko vrijeme je mazala samo lijevo oko i užasno se vrijeđala kad joj je sestra pokušavala objasniti da mora namazati OBA. Zna ona kako treba… 

'Jadno dijete'
Ono što moja Druga ipak obožava i više od dječjih sjenila su moji lakovi za nokte. Priznajem, za to sam sama kriva. Još onda kad smo bili u lockdownu i dok sam se trudila upregnuti sve svoje kreativne napore kako bih svojim mladim damama život učinila zanimljivijim, ona je skužila da ja imam nalakirane nokte pa je poželjela i ona imati takve. Pa sam ja popustila ' jer jadno dijete treba oraspoložiti u karanteni.' I tako se moje 'jadno dijete' zaljubilo u ideju obojenih noktiju. 

Moram priznati da za svoje dvije godine to shvaća jako ozbiljno. Sjedne na pod, posred dnevne sobe, traži da pred nju stavim bočice sa svim lakovima i onda bira boju. Potom sasvim mirno sjedi dok joj ja lakiram noktiće, kao i dok joj ih sušim fenom. Nakon toga se obvezno mora tati, tetama u vrtiću, susjedima i svakome tko s njom stupi u kontakt dulji od dvije sekunde pohvaliti kako su joj lijepi 'noki'. I jao si ga vama ako joj ne kažete da su divni. 

'Ali kako ću ovakva u vrtić?!'
Trebam li uopće napisati da obje moje kćerkice obožavaju nositi haljine i da će i usred najgore čiče zime radije odabrati haljinu od hlača? Okej, upravo sam to napisala. Naravno, vole se i frizirati, mada u tome za sada Prva ipak prednjači. Tu i tamo ode i svojoj dječjoj frizerki koja joj podreže šiške i vrhove te joj malo oboji kosu sprejem koji se ispire pod vodom. Zove je 'frizerkica'. Za Prvu je najveća tragedija ranije spomenute karantene bila u tome što 'frizerkica' nije radila, a kad je doznala da je otvorila i da sam je naručila, spontani komentar bio joj je: 
-    Ajme, sad ću se spasiti! 

Kad odluči da joj frizura ne valja teško ju je razuvjeriti. Tako je jedno jutro (prije  korone) odbila krenuti u vrtić jer nije bila zadovoljna svojom kosom. Na moje nagovaranje da KONAČNO krene i uvjeravanje da je 'zbilja lijepa' i da joj je 'sve u redu s kosom' je samo zavapila:
-    Ali kako ću ovakva u vrtić?! 

Vjerujte mi, to 'ovakva' je bilo 'uredno odjevena (tada) četverogodišnja djevojčica čiste i lijepo počešljane kosice.' 

Spolni stereotip?
Štikle. Haljine. Šminka. Lakovi za nokte. Frizure. Ukrasi. Možda će mi sad neki od vas reći da potičem nekakve spolne stereotipe kod svojih kćeri. Ali ja zbilja ne potičem ništa takvo. Ja sam uglavnom u trapericama i majicama, većinu vremena nosim tenisice, šminkam se umjereno i općenito se nešto previše ne kinđurim. Rajf sam posljednji put stavila na sebe tamo negdje 1987, i tijaru sam nosila jedino na vjenčanju. Kosu uglavnom nosim vezanu u rep (da, djeca vuku za kosu). Dakle, nije da svojom pojavom forsiram nekakvo 'damsko' uređivanje. 

Nisam im nikad ni držala predavanja u stilu 'morate se u svakom trenutku svog života upicaniti'. Da, oduvijek (čitaj: odavno prije korone) ih učim strogom održavanju osobne higijene i da paze da njihova odjeća bude čista i uredno ispeglana. I OK, više volim da su u  haljnicama nego u hlačama (jer su mi u haljinicama slaaaatkeee) ali nije da im ne dam hlače. I učim ih da su prave životne vrijednosti radišnost, empatičnost i  osobna odgovornost, a ne puki fizički izgled i styling. Ali eto, jednoj i drugoj je baš taj styling bitan. I to styling koji ističe taj jedan klišeizirani pogled na ženstvenost. Štikle. Haljine. Šminka. Lakovi za nokte. Frizure. Ukrasi.

Sve što ja na tu njihovu opsesiju ženstvenim izgledom mogu reći jest: 'Rođene su takve.' Da, ima tu i vanjskog utjecaja. Nisam ja blesava. Jasno je meni da one obje obožavaju štikle jer ih Minnie Mouse nosi. Ali evo, Minnie Mouse se ne šminka i ne lakira nokte pa ove moje to ipak vole. Dobro, Druga u velikoj mjeri voli jer kopira svoj uzor Prvu. A Prva? Ona je, kako rekoh, jednostavno rođena takva. Rođeno žensko. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.