Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo što trogodišnjaci znaju o novcu

Tamo negdje s tri godine djeca postaju svjesna nužnosti postojanja novca kao sredstva kupovine. Njihovo poimanje plaćanja ipak zna biti prilično osebujno u toj dobi.
Objava 12. travnja 2019. 0 komentara 328 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Jednog dana moraju shvatiti - mama i tata ne mogu kupiti sve.

Prva voli ići na piće. Nemam pojma odakle joj taj afinitet obzirom da ni njen otac ni ja nismo baš skloni hodočašćenju po bircevima. Ja sam znala tu i tamo svratiti u jedan kvartovski, nekih pedesetak metara od naše zgrade. Jeftina cuga i vrlo prostrana terasa s ljuljačkama za djecu i toboganom činili su ga idealnim za povremena druženja sa susjedima uz pratnju Prve, sve dok ga nedavno nisu krenuli renovirati. Vjerojatno zauvijek.

‘Ja bih odvela ekipu iz vrtića na piće’
Tijekom jednog takvog druženja Prva je podijelila sa mnom svoj plan:
- Mama, ja bih odvela ekipu iz vrtića na piće.
- Zbilja? A koga bi odvela?
- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.
- O, pa lijepo. I gdje bi došli?
- Paaaa ovdjeeee!
- Okeeeej. I što bi onda radili?
- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).
- Što bi pili?
- Cedevitu. 
- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...
- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)
- A ja bih tu bila s vama?
- Ne. Ti bi išla na posao.
- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?
- Ne. Mi bi bili sami.
- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.
- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )
- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?
- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)
- A tko će ti dati te kune?
- Pa ti.
- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?
- Pa zato jer moram platiti piće.

Amen, curo.

Bile su joj tada tri godine. A što trogodišnjaci zapravo znaju o novcu?

‘Kad nešto uzmeš, to moraš platiti’… uglavnom
Prva je, recimo, brzo shvatila da je potrebno platiti kad odeš na piće ili kad kupiš neku stvar u dućanu. Trebalo joj je, doduše, nešto vremena za shvatiti što ‘platiti’ zapravo znači. U početku je, naime, bila uvjerena da je sama činjenica da je teti na blagajni pokazala proizvod kojeg želi dovoljan da taj isti proizvod bude plaćen. Da nije baš tako shvatila je tek nakon što sam joj objasnila da ništa nismo kupili dok teta mami ne provuče karticu ili ne prihvati njenu gotovinu.

Sada, s četiri godine, već shvaća da postoje prodajna mjesta koja primaju samo gotovinu, ali ne i kreditne kartice. Razumije i da se osim opipljivih proizvoda kao što su vrećica bombona, tetrapak mlijeka ili paketić jagoda plaćaju i određene usluge kao što je, recimo, njen dječji frizer. Ali još uvijek joj je teško pojmiti nužnost plaćanja onih proizvoda i usluga koji u njenom malom svijetu još spadaju u domenu apstraktnog. Tako, na primjer, nema uopće smisla objašnjavati joj da određenom provideru plaćamo korištenje interneta. Ona jednostavno smatra da se internet podrazumijeva.

‘Mama, kupi novac na bankomatu’
Sve dok nisam sjela s njom i pojasnila joj stvari smatrala je da se podrazumijeva i da u svakom trenutku mogu dignuti lovu s bankomata. Tako je jednom prilikom poželjela da je odvedemo ni više ni manje nego u - Egipat.

- Uh, Prva, bojim se da to nije baš moguće. Barem ne u ovom trenutku.
- A zašto ne, mama? Voljela bih vidjeti piramide.
- Zato, dušo, jer je putovanje u Egipat skupo. Tata i ja nemamo sada novca za to.
- Ali mama, pa možeš otići do one kutije ispred banke i tamo kupiti kune! Ajde, idemo zajedno!
- Prva, ne ide to baš tako.

Potrudila sam se objasniti joj da na bankomatu možemo dignuti samo onoliko novca koliko smo zaradili. Jasno, time sam neizbježno dovela do razgovora o novoj temi – o vezi između zarađenog novca i rada.

‘Za novac treba raditi’
Prvoj nije trebalo dugo da shvati da tata mora raditi točno određen posao za određene ljude da bi mu oni onda dali novac s kojim će kupiti potrepštine poput hrane za sve nas, goriva za svoj auto, pelena za Drugu ili igračaka za nju.


- Tata mora puno raditi da bi meni mogao kupiti to što želim – svako toliko nas počasti ovom mudrošću.

Zanimljivo, ne spominje da ja moram raditi. U ovom trenutku oportunistički izbjegavam tu temu te je planiram načeti kada se vratim s porodiljnog na posao. Nisam baš sigurna da bih djevojčici od četiri godine uspjela objasniti kako je moguće da mama trenutno ne radi jer kod kuće čuva sekicu, ali da za to ipak dobivam nekakav novac od države. Što da velim, komotna sam pa tu temu izbjegavam do daljnjeg. Jednostavno osjećam da za nju nije spremna.

‘Ne može se sve kupiti odmah’
Ali zato definitivno jest spremna za novu lekciju o novcu – neke se stvari mogu kupiti odmah, ali većinu njih treba čekati. Učim je to ne samo zato jer mužu i meni novac ne pada s grane već iz puno važnijih, pedagoških razloga. Nipošto ne želim kod kuće imati razmaženo derle koje će u trenutku dobivati sve što poželi. Želim dijete koje razumije da postoje određene stvari koje ne može dobiti odmah, kao i one koje neće dobiti nikada.

Učim je na taj način još nečemu – poimanju protoka vremena.
- Mama, hitno moram ići frizeru – moja mala damica obožava se frizirati.
- A zašto, Prva?
- Pa pogledaj me. Ne mogu ovakva u vrtić.
- Nda…
- Ali maaamaaaa, želim sada ići mojoj frizerkici - da, zove je ‘frizerkica’. Za krepati.
- Prva, dušo, ne možemo otići sad. Potrebno je naručiti se...

Obzirom da joj je taj put šišanje doista bilo potrebno stvarno sam je i naručila. Kad me je upitala kad ćemo ići, odgovorila sam joj: ‘Ovu subotu’ i tako je dobila priliku brojiti dane do subote i naučiti lekciju – nije dovoljno imati novac da bi nešto kupili. Ponekad to jednostavno treba neko vrijeme čekati.

‘Kupujmo planski’
Važno mi je i da shvati da svi mi obični smrtnici koji nemamo neograničena financijska sredstva, bolje u životu prolazimo ako kupujemo planski. Često je, na primjer, vodim u malu, kvartovsku samoposlugu gdje dobije neku sitnicu. Tu dobiva priliku vježbati postavljanje prioriteta.

- Mama, želim okrugle kekse (tako zove Jaffa kekse) i bočicu Cedevite.
- Žao mi je, ali morat ćeš odlučiti. Okrugli keksi ili Cedevita…

Ponekad sa zadrškom shvati da nije donijela optimalnu odluku. Da je bilo pametnije odlučiti se za nešto drugo. I tako zna da sljedeći put mora pomnije birati.

‘Dvije kune, molim’
Za sada je ne opterećujem cijenama. Dovoljno je bistra da shvaća da jedan auto košta više od kilograma jabuka ali još uvijek nema pojma koliko bilo što zapravo košta. Tako mi je, na primjer, ne tako davno rekla da misli da boca Coca Cole od dvije litre košta tri kune, a da jednako tako velika boca Žuje košta čak sto kuna. Vjerujem da će joj poimanje cijena bolje sjesti kad bolje ovlada većim brojevima. Za sada zna brojiti do dvadeset, a ono preko joj je još suviše astraktno. Sladavanje tog aspekta matematike pomoći će joj, vjerujem, i u boljem razumijevanju cijena raznih proizvoda i usluga. Za sada je ovo što zna dovoljno. Prvo treba naučiti hodati da bi se moglo trčati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.