Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo tko će nakon karantene najbolje proći u životu

Jedna dušebrižnica na društvenim mrežama otišla je do te mjere daleko da mi je čak sugerirala da DAM OTKAZ kako bi mogla ostati kod kuće uz svoju djecu. Na moje pitanje 'bi li onda moja djeca trebala živjeti od zraka?' nije imala odgovora.
Objava 22. svibnja 2020. 0 komentara 524 prikaza
pexels.com
pexels.com
Djetetu koje se vraća u vrtić nakon karantene potrebni su ljubav i potpora.

I evo, ušli smo u fazu novo-starog 'normalnog'. Otvorili su se kafići i frizerski saloni, možemo otići u šoping, ja sam se vratila u ured, djeca u vrtić, prometne gužve u gradu opet su tu… Na prvi pogled se čini da je sve isto kao i prije, ali opet – nije. Sve je isto, a opet drugačije. Ponajviše osjećaji.

Emocionalna bura
Svoj dvomjesečni rad od kuće, uz svoje djevojčice, doživjela sam kao neku vrstu iznenadnog trećeg kvazi-porodiljskog. I ujedno si otprilike odgovorila na pitanje: 'A kako bi to bilo biti na porodiljskom s blizancima?'

Lijepo ali naporno.

U nedjelju kasno uvečer, kad su cure konačno zaspale, sjela sam u fotelju i pokušala čitati knjigu. 'Crvenokosu' Orhana Pamuka koja mi se već skoro dvije godine 'kiseli' na polici i nikako da dođe na red.

Pročitala sam pola stranice i odložila je, što zbog umora a što zbog neke čudne nervoze koja me uhvatila.
Pomisao na povratak u ured odjednom mi je postala tako strana.
Čudna.
Zbunjujuća. 

Povratak na posao nakon svega dva mjeseca provedena kod kuće izazvao je u meni veću emocionalnu buru od onog nakon punih petnaest mjeseci posljednjeg porodiljskog s Drugog.
Ne znam što je točno tome razlog. Možda činjenica da sam, kad je porodiljski bio u pitanju, od početka znala točan datum kad će završiti pa sam se unaprijed mogla pripremiti na prekretnicu.
Ovaj put je bilo drugačije. Poslali su nas doma, s ciljem poštovanja epidemioloških mjera, bez nekog posebnog roka trajanja. Do daljnjeg. I time je nastala ta neka vrsta neizvjesnosti oko konačnog ishoda, vremena njegovog ostvarenja…

U svakom slučaju, otići na posao u ponedjeljak ujutro bilo je jako čudno.

Pomalo sam strepila i kakvi će osjećaji obuzeti Prvu i Drugu pri povratku u vrtić, posebno moju mlađu djevojčicu.

'Mimi'
Zato sam je dan prije povratka odvela u šetnju, do zgrade vrtića, da baci pogled na nju i na dvorište.
Da se malo podsjeti.
Koliko se doista prisjetila i koliko je razumjela, nije uspjela reći.
Mogla sam se samo nadati da je dovoljno.

Sljedećeg jutra nju i njenu stariju sestru ostavila sam pred vratima vrtića – roditeljima je ulazak u zgradu trenutno zabranjen. Malo ju je zbunio 'kolega' iz iste jasličke grupe koji je pored nje zaplakao ali ušla je prilično stoički. Doduše, čvrsto držeći pod miškom svoju 'Mimi'.

'Mimi' je Minnie Mouse. Plastična boca s dječjim šamponom koja je postala igračka nakon što se ispraznila. Baka ju je kupila Prvoj dok je Druga još bila novorođenče, za igranje u kadi. Druga ju je tek nedavno preuzela i u posljednja dva tjedna se od nje ne odvaja.

'Mimi' je uz nju dok jede.
Dok sjedi na tuti.
Dok se kupa.
Dok se igra nekom drugom igračkom.
Dok spava… Neki dan ju je žeđ probudila u tri ujutro. Nije se još ni pomakla u krevetiću, a već je panično zavapila:
-Mimiiiiii?!

I tako 'Mimi' sad s njom putuje u vrtić.
Evidentno je da joj ona pruža sigurnost.
Sponu između svijeta u kojem je živjela posljednja dva mjeseca, voljena, pažena i mažena, i svijeta kojem se sad ponovno iznenada vraća i, mada ga bez sumnje voli, treba neku vrstu utjehe i ohrabrenja.

No, u dogovoru s odgajateljicom, dogovorili smo - doći će dan kada će 'Mimi' morati ostati kod kuće.
Taj dan bio je jutros.
Unatoč suprugovoj i mojoj zabrinutosti, prošlo je, vjerovali ili ne – odlično. Jedan od najboljih osjećaja koje možete doživjeti kao roditelj jest kad vas vaša djeca ugodno iznenade i zbace vam breme briga s ramena.

'Ne smijemo se ljubiti i grliti'
Prva je svoj povratak u vrtić stoički prihvatila. Štoviše, neposredno pred povratak mi je rekla da jedva čeka vidjeti svoje male prijatelje. Igranje kod kuće sa sestricom je super ali vršnjaci su vršnjaci.

Neki dan sam je odlučila malo ispitati o tome kako joj je sad u vrtiću. Odgovorila mi je:
- Dobro, mama. Ali… nekako čudno.
- U kom smislu čudno? – upitala sam je.
- Drugačije.
- Možeš li objasniti?
- Pa… ne znam. Manje je djece.
- A je li još nešto drugačije?
- Tete nam stalno govore da peremo ruke.
- I perete li?
- Da. Svi puno peremo ruke.
- A jesu li vam tete nešto objasnile?
- Jesu. Rekle su nam da je zločesti virus još tu.
- I što još?
- Da imamo stožer.
- A što je to stožer?
- Oni nam određuju pravila kako se ponašati dok virus ne ode.
- A jesu li vam tete rekle kako se morate ponašati?
- Da. Ne smijemo se ljubiti i grliti. Uopće!
- Pa… je l' se ljubiš i grliš sa svojim prijateljima?
- Nikako! – ovo mi je odgovorila vrlo ozbiljno.
- A jesu li tete rekle da morate držati razmak?
- Jesu. Moramo biti ovoliko udaljeni jedni od drugih – raširila je ručice i pokazala razmak od otprilike jednog metra.
- I? Pazite li na to?
- Da. Obavezno!

Par minuta kasnije pitala sam je čega se tog dana igrala u vrtiću. Odgovorila mi je:
- Eva i ja smo se igrale u pješčaniku.
- Lijepo. A koliko ti je ona bila blizu dok ste se igrale?
- Pa… tako. Bila je kraj mene.
- Koliko blizu? Pokaži.
- A… ovoliko – pokazala je tik do sebe.
- I teta je to vidjela?
- Da, i onda je rekla da se razmaknemo.

Moram reći da sam kao mama zadovoljna. Ponosna sam na svoju petogodišnju djevojčicu koja disciplinirano prihvaća promjene i koja je dovoljno pametna da razumije opasnost od zaraze virusom koji nam je svima još uvijek u velikoj mjeri nepoznanica.

Da će permanentno držati fizičku distancu u odnosu na svoje male prijatelje nisam ni očekivala. Koliko razumijem, nisu ni odgajateljice. Treba biti realan. Ipak su to samo vrtićka djeca…

Dušebrižnici
Ima dušebrižnika koji mi kažu da ih nisam još smjela vratiti u vrtić.
Jer 'nije sigurno'.
Niti ću potvrditi, niti ću opovrgnuti ali reći ću ovo: dragi moji dušebrižnici, nemamo svi izbora. Ponekad život jednostavno baci izbor pred nas.
Nemamo svi baka-servis (a i da imamo, postavlja se pitanje koliko je mudro najranjiviju skupinu na Covid 19 izlagati bilo kakvom riziku kroz kontinuirani kontakt), a neki od nas moramo i raditi.

Jedna dušebrižnica na društvenim mrežama otišla je do te mjere daleko da mi je čak sugerirala da DAM OTKAZ kako bi mogla ostati kod kuće uz svoju djecu.
Na moje pitanje 'bi li onda moja djeca trebala živjeti od zraka?' nije imala odgovora.
Da, prigovarati je uvijek lakše no ponuditi konstruktivna rješenja.

Činjenica je da svi zajedno sada koračamo nepoznatim terenom.
Ne znamo što donosi sutra.
Hoće li virus nestati s toplim vremenom ili, kako sada tvrde znanstvenici s Princetona, ipak neće?
Hoće li biti novog vala na jesen?
Hoće li taj eventualni novi val donijeti novi lockdown?
Novu rundu rada od kuće, izolacije od vrtića i svojih malih prijatelja?
Novu potrebu za razgovorima i objašnjenjima?
Novu navalu čudnih osjećaja?
Novu potrebu za nekakvom 'Mimi' koja će pružati sigurnost i utjehu?

Ne znam.
Jedino što mogu reći jest da me je ova pandemija naučila da ništa nije sigurno i ništa nije konačno.
I da na ovom svijetu doista najbolje prolaze oni koji se najbrže prilagođavaju.
Ako ste kojim slučajem imali bilo kakve sumnje, sada imate potvrdu – evolucija funkcionira.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.