Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Evo zašto kćeri ne puštam pobjedu u Čovječe, ne ljuti se

Kad dijete izgubi u društvenoj igri, bit će tužno i razočarana. Ali iz takvog poraza može izaći nešto jako dobro...
Objava 17. siječnja 2020. 1 komentara 2906 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Kocka života nekad nam je naklonjena, nekad nije.

Neki dan sam optužena da sam okrutna majka, uz famozan usklik:
- Kako samo možeš?!

Razlog?
Ne puštam Prvu pobijediti u Čovječe ne ljuti se.

Štoviše, kad god mogu, pobijedim je (nekad pobijedi i ona).
Nemilosrdno joj 'jedem' figurice kad mi se pruži prilika.
Uvaljujem svoje u 'kućicu' kad god mogu i ne brinem o tome koliko ih ona ima 'unutra'.
Koristim taktičku prednost.

I ne pada mi na pamet puštati joj.

Okrutno?

Odmah da kažem, nije da sadistički uživam gledajući kako se mom djetetu oči pune suzama jer je izgubila u društvenoj igri. I ne volim je gledati nesretnu. Ali volim kad je mogu nečemu naučiti.

Trud jača samopouzdanje
Recimo, kako steći samopouzdanje.

Da, znam što će sad neki od vas reći. 'Ali zar ne bi imala više samopouzdanja kad bi češće pobjeđivala?'
Ne nužno.

Lažna pobjeda, koja dolazi kao posljedica popuštanja benevolentnog protivnika, donosi trenutno zadovoljstvo u paketu sa samopouzdanjem no kad-tad slijedi bolno slijetanje na zemlju. Saznanje da zapravo uopće nisi toliko dobar koliko si mislio da jesi, a to onda prati – još gori udar na samopouzdanje.

Ništa ne potiče veću razinu samopouzdanja i vjere u sebe od uspjeha do kojeg smo došli nakon što smo se pomučili.
Uložili neke napore.
Nadvladali određena ograničenja.

Prva praksom uči igrati Čovječe ne ljuti se sve bolje i bolje. Njena prva pobjeda bila je, ruku na srce, plod čiste slučajnosti. Sreće u padanju kockice. Sada već polako razumije kako svoje šanse u ovoj igri može maksimizirati.

Nekada je pobjeđivala jer je imala sreće.
Danas pobjeđuje jer zna kako pobijediti.

A ništa ne potiče veću razinu samopouzdanja i vjere u sebe od uspjeha do kojeg smo došli nakon što smo se pomučili.
 I zato mora gubiti.
Da bi naučila kako pobijediti.

Život donosi bol
Gubiti mora i da bi naučila da život s vremena na vrijeme donosi bol i razočaranje.

Razočaranje koje osjeća nakon što izgubi u igri Čovječe ne ljuti se adekvatna je priprema za udarce koje će joj prirediti stvarni život.
Ni u njemu neće uvijek pobjeđivati.
Neće uvijek dobivati ono što želi.
Događaji se neće uvijek rasplesti po njenoj volji.

Kocka života će joj, baš kao i kocka u ovoj igri, nekad biti naklonjena, a nekad neće.
Sve je to život, a on je prepun lekcija.

Ne moraš u svemu biti savršena
Jedna koju želim Prvu naučiti kad je ne puštam pobijediti u Čovječe ne ljuti se je i ova: ne moraš u svemu biti savršena.

Očekivati od svoje djece da daju najbolje od sebe u onome što rade je normalno.
Očekivati od njih da svaki put postižu vrhunske rezultate u ama baš svemu je patologija.

Kad moja kći od mene izgubi partiju, ne likujem i ne rugam joj se. Zagrlim je i kažem joj 'bilo mi je lijepo s tobom igrati, drugi put ćeš bolje.'
Pokazujem joj da mi nije pala u očima zbog tog poraza.
Da me nije iznevjerila i razočarala.
Da je volim i prihvaćam čak i kad u nečemu nije savršena.
Čak i kad ne pobjeđuje.

U pobjedi se ne bahati, u porazu se ne ponizi
Pravilan stav prema porazu u društvenoj igri može potaknuti i razvoj emocionalne inteligencije djeteta.

Kad Prva izgubi, nije joj uvijek pravo. Zna tu biti suza, ljutitih pogleda, bijesnog bacanja kockice na pod pa čak i optužbi da 'mama vara'.

U početku se takvo ponašanje podrazumijevalo.
Danas je ono već rijetkost.

Prva je u međuvremenu naučila što znači dostojanstveno gubiti.
Naučila je da mama nije loša osoba jer je prije strpala svoje figurice u 'kućicu'.
Da protivniku treba stisnuti ruku i čestitati mu kad te pošteno pobijedi.
Da se u pobjedi ne smije bahatiti, a u porazu poniziti.

Učim je:
- Nemoj biti razmaženo derište, budi damica. Onda će te ljudi prihvatiti, čak i kad gubiš.

Kad gubiš, boli.
I to je u redu.
Bol je sastavni dio života, baš kao i greške.
A na greškama učiš.
Učiš kako drugi put biti bolji.
Postaješ snažniji i pametniji.

Trenuci za nas dvije
Igrajući Čovječe ne ljuti se s Prvom podsjećam je i na to da postoji nešto važnije od pobjeda i poraza, a to je vrijeme koje provodimo zajedno.
Samo ona i ja.
U trenucima samo za nas dvije.
A takvi trenuci su neprocjenjivi.
Čak i kad se gubi.

I zato se obje veselimo sljedećoj partiji.

 

  • marli:

    Nemilosrdno da mu jedem figure ? To se može okarakterizirati i da ga nemilosrdno odgajam ? Djetetu može pasti samopouzdanje jer dijete nije zrelo i razumno biće jer se izgrađuje. Izgrađuje se i s roditeljskom ljubavlju pa ako mu uskratim ... prikaži još! i ljubav da "ojača i očvrsne" može se dogoditi isto suprotno - najblaže rečeno. Dijete je dijete a ne odrasli čovjek a kad dođe vrijeme tada se "ne pušta" u čovječe ne ljuti se.