Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Imajte povjerenja u svoju djecu i stvorit će nemoguće – moja su mi to dokazala

Svojim djevojčicama dala sam zadatak - samostalno ispeći nešto slatko prije Božića. Zadatak su uspješno izvršile i to se pokazalo višestruko korisnim.
Objava 23. prosinca 2021. 0 komentara 342 prikaza
Foto: Gordana Holjevac
Foto: Gordana Holjevac
Linzeri koje su ispekle moje djevojčice

'Mama, hoćeš li nam peći kolače ove godine pred Božić?', upitala me je Prva prije nekih desetak dana.
-    Ne – odgovorila sam joj. Ove godine peći ćete ih ti i sekica. 
-    Ali, mama….
-    Ništa 'ali mama'. 

Da, odlučila sam. Ove godine ću rad na božićnim slatkišima prepustiti svojoj djeci. Prvoj koja će u siječnju napuniti sedam i Drugoj koja će za koji dan imati tri i pol.  Rezultat? Prije točno tjedan dana spekle su dva puna pleha odličnih linzera koji su se već pojeli do posljednjeg, a danas smo se, uz jutarnju kavu, svi zajedno počastili njihovim zbilja ukusnim panettoneom. 

Sve su napravile potpuno same, bez apsolutno ikakve pomoći odrasle osobe (uz moj nadzor nad cijelim postupkom ali bez ikakvog mog sudjelovanja u samom postupku izrade). 

'Ma, kako?!', možda se pitate. 
Jednostavno.

Prvo, nikada ne bih bila toliko luda djeci povjeriti zadatke kao što su 'umijesiti i speći linzere' te 'umijesiti i speći panettone' da nemaju apsolutno nikakvog iskustva u slastičarstvu.  Obje su mi već puno puta pomagale u kuhinji, pogotovo u izradi slatkoga. Prva je već više puta rezala maslac (i neke druge namirnice koje se lako režu), obje su već mijesile tijesto ručicama, valjale ga valjkom za tijesto i oblikovale ga kalupima. Obje su već više puta ubacivale sastojke poput brašna, kakaa, jaja i šećera u zdjelu, prosijavale brašno i ostale suhe sastojke kroz sito, Prva je već više puta rezala papir za pečenje… Dakle, s velikim djelom postupaka s kojima su se trebale susresti za izradu linzera i panettonea već su se ranije susrele i imaju neko iskustvo s njima (ili barem Prva). Ovaj put ih je samo trebalo sve objediniti i sve napraviti nekim redoslijedom. 

Za to su im, naravno, trebali recepti. Pronašla sam ih na internetu i svaki zasebno kopirala u Word. Potom sam ih prebacila u Caps Lock i boldala kako bi ih prvašica Prva lakše čitala, a onda sam još i svaki korak recepta stavila u zaseban red i numerirala da može sve pratiti korak po korak. U to sam i ubacila korake kao što su 'izvadi pleh iz hladne pećnice' i 'upali pećnicu na 180' kako bi sve bilo jasno navedeno, bez onog 'pa to se podrazumijeva'. 

Prije no što su se uopće upustile u cijelu priču, testirala sam Prvu da vidim zna li čitati troznamenkaste brojeve kako bi znala može li sama provjeriti točne količine za svaki sastojak. Npr. 300 g brašna za linzere, 175 g maslaca za panettone… Tek kad sam se uvjerila da moja kći to može, odlučila sam njoj i sestri dati zeleno svjetlo za rad. 

Poslovično tvrdoglavoj Drugoj sam prije svega dobro utuvila u glavu da je starija seka 'šef' i da mora slušati sve što ona kaže, da nema onoga, za nju tipičnog, 'ja ću sama i po svome', a Prvoj sam objasnila da se mora strogo držati recepta. 

Čitavo vrijeme izrade bila sam uz njih kao moralne potpora. Nisam radila APSOLUTNO NIŠTA ali je njima već sama činjenica da stojim blizu i promatram ih jako puno značila. Djeca osjete sigurnost kad im je mama u blizini.

Još jedan bitan aspekt o kojem sam svakako morala voditi računa, obzirom da se radi o jako maloj djeci, bila je koncentracija. Realno, ne možete očekivati da će se djevojčica od malo manje od sedam, a pogotovo ova od tri i pol, moći više sati u kontinuitetu usredotočiti na bilo kakav zadatak. Zato smo zajedno, prije konačne odluke što će peći, pronašle recepte koji podrazumijevaju pauze u izradi tijekom kojih se one mogu odmoriti i igrati. Tijesto za linzere 'odmaralo' se sat vremena u hladnjaku, a jednako tako mogle su se igrati i dok se keksići peku u rerni te kasnije hlade prije stavljanja pekmeza. Kad su radile panettone imale su čak i više vremena za pauzu. U prvom navratu tijesto im se dizalo dva sata, u drugome, nakon što su dignuto tijesto promijesile, još sat vremena. Tako su uvijek bile svježe i odmorne za rad i, najvažnije, nisu izgubile volju. 

Naravno, čitav proces bih u bilo kojem trenutku prekinula i sama ga preuzela da sam shvatila da njima to predstavlja frustraciju ili da ih na bilo koji način traumatizira – ali ispalo je sasvim suprotno od toga. Drugu je od samog početka veselila ideja da će nešto speći sa sekom, a Prva se, prije no što je cijela priča počela, malo uplašila i rekla mi kako 'ona to možda neće moći'. Ohrabrila sam je riječima podrške i jako puno je pomoglo kad je shvatila da ću cijelo vrijeme stajati uz nju i sestricu. 

Panettone kojeg su spekle moje djevojčice...
Panettone kojeg su ispekle moje djevojčice (Foto: Gordana Holjevac)


Zašto sam uopće odlučila ovakvo nešto povjeriti djeci? 

Odmah ću vam odgovoriti zašto NISAM – zbog vlastite lijenosti. Ne, nisam odlučila podmuklo djecu iskoristiti kao besplatnu radnu snagu. 
Ovo su razlozi  zbog kojih se sam se odlučila za to… 

Prvo, htjela sam pomoći njihovom samopouzdanju. A što bolje pomaže samopouzdanju djece od spoznaje da su nešto konkretno, opipljivo, napravila potpuno sama i da mogu jasno vidjeti rezultat svog rada?
-    Mama, a kako ću ja znati što trebamo točno raditi bez da mi ti kažeš? – upitala me je zabrinuta Prva.
-    Čitat ćeš recept kojeg ćeš imati napisanog na papiru. I sve će ti biti složeno po brojevima tako da u svakom trenutku točno znaš na kojem ste koraku. 
-    Ali, ali… hoću li se ja znati u tome snaći? 
-    Prva? Vidiš li ovaj dvorac? – pokazala sam joj njen veliki Lego Pepeljugin dvorac koji ponosno stoji složen na jednoj od komoda. 
-    Da. To je moj dvorac! Dobila sam ga za šesti rođendan!
-    I tko ti ga je složio? 
-    Ja sama. Sjećam se, cijeli dan mi je trebao jer je jaaaaaako veliki. 
-    Točno. Znači, sama si ga složila? 
-    Jooooj, maaamaaaa, pa znaš da sam ga sama složila. Nisi valjda tako zaboravna. 
-    Nisam. – nasmiješila sam joj se – A kako si ga ti to sama složila? 
-    Pa gledala sam upute. Lijepo, uzmeš upute i listaš redom. Sve ti piše. I imaš brojeve pa gledaš redoslijed. 
-    Evo, vidiš. Na isti način ćeš čitati i recept. Redom. Po uputama. I vjeruj mi, ovo što ćete ti i seka peći bit će ti lakše od ovog Lega… 

Mogu vam odmah reći da je obje curice entuzijazam primio… pa… nekakve tri sekunde nakon što su krenule. Od onda je to bila čista uživancija. Ali evo, da vam ja kažem drugi razlog zbog kojeg sam im povjerila ovaj zadatak…

… a to je osjećaj korisnosti. Mislim da je jedna od najgorih stvari koje se čovjeku inače mogu dogoditi osjećaj da nikome nije potreban i da na nikakav način ne može svojim znanjem i vještinama nečemu doprinijeti. Za djecu, čvrsto vjerujem, vrijedi isto. Nikad nisam bila (niti ikada želim postati!) mama koja bi se iživljavala na djeci, mučila ih i na bilo koji način im 'oduzimala djetinjstvo' lišavajući ih vremena za igru i uživanciju. Ali ono što jesam, i što namjeravam ostati, je mama koja jasno želi pokazati svojim djevojčicama da mogu biti korisne i da mogu pomoći u raznim zadacima koji su nužni u jednoj obitelji kao što su, na primjer, brisanje prašine, postavljanje stola i – kuhanje. A prvi korak koji slijedi nakon onog 'pomažem mami' je 'radim to sama'. Znate, klinci vam misle da su jako cool kad im dozvolite raditi nešto 'za odrasle'. Zato, imajte povjerenja u svoju djecu! Tako će stvoriti i ono zašto su mislila da je nemoguće… 

Sada, u ovo predbožićno vrijeme, to mi je bilo posebno važno jer sam htjela da steknu osjećaj da i same sudjeluju u pripremama za Božić, da tu postoji i nekakav njihov doprinos. I upravo zato smo odabrale slatkiše koji se tradicionalno pripremaju u doba Adventa. Ne mogu vam opisati radost koju su osjetile kada sam im rekla da će svoje linzere odnijeti noni na more (uradili smo to prošli vikend) i dalje ih podijeliti ostalim rođacima s moje strane koji tamo žive. 

Da, naravno da klinci kad nešto speku sami to žele probati i, da, naravno da su moje cure probale svoje linzere. I mogu vam reći da sam se čak prevarila u jednoj procjeni. Iskreno, mislila sam da će uzeti svega nekoliko komada na more, po sistemu 'svakome darujemo po jedan', a da će sve ostalo htjeti zadržati za sebe, tim više što su lude za linzerima ali one su doslovno svaka pojele po jedan i SVE OSTALO odlučile pokloniti. Bilo mi je divno vidjeti da ih je tako ponio božićni duh darivanja… 

Panettone je tu od jutros i ne znam još točno što će odlučiti s njime, nakon što smo ga načeli za doručak, ali nekako slutim da će se barem dio dati našoj dobroj prvoj susjedi. 

U svakom slučaju, tu je još jedan razlog zašto sam svojim djevojčicama dala zadatak ispeći nešto slatko pred Božić, a to je obiteljsko, bolje rečeno, sestrinsko, zajedništvo. Da, one se puno igraju zajedno i često, dok tati ili meni pomažu, zajedno nešto rade. Ali ovaj put sam htjela da stvore lijepu, toplu uspomenu na dane prije ovog Božića i da znaju da su tu uspomenu prvenstveno stvorile njih dvije, zajedno, bez tuđe pomoći. Da se jednog dana, kad budu u razgovorima prebirale uspomene, prisjete kako su tog prosinca davne 2021. stajale, zbog za njih previsokog kuhinjskog pulta, na stolcima i brašnjavim ručicama stvarale božićnu čaroliju. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.