Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Imati djecu danas nije cool

Dolazim do zaključka da u današnjem, zapadnom svijetu, imati djecu nije nešto 'in'. Na to me navodi više spoznaja...
Objava 11. svibnja 2022. 0 komentara 244 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Majčinstvo je prepuno izazova... da se ne lažemo.

Kada sam ostala trudna s Drugom napunila sam 44 godine. Iskreno da vam kažem, osim što mi je više manje svako jutro počinjalo glavom u WC školjci, čitavu tu trudnoću provela sam u strahu hoće li sve biti u redu. U glavi mi se stalno vrtjela pomisao na to koliko imam godina, iskakali su mi podaci o statističkoj vjerojatnosti za trisomije i jedina misao koja me je tješila bila je ona da Prva jako, jako, jako, jako, jako želi sekicu. 

Sekica se rodila i nema trisomije. Istinabog, ima malo ravna stopala i nikad joj nije izrastao jedan mliječni zubić ali, sve u svemu, prekrasna je, vrlo vesela i, kažu, jako pametna za svoj dob. Imala sam sreće. U mom slučaju sve je ispalo dobro. 

A što da sam imala situaciju poput Mirele Čavajde? Znate što? Vidim da društvene mreže vrve komentarima prozvanih i neprozvanih, stručnjaka i amatera, žena bez djece, žena s hrpom djece, muškaraca, lijevih, desnih, ovih, onih i svi se čine jako sigurni u svoje stavove i svoje čvrsto ukopane principe. E, pa ja ću vam lijepo odgovoriti ovako – nemam blage veze. Doslovno to. Nemam. Blage. Veze. Jer mislim da je to jedna od onih situacija u životu kad sva sranja koja si do tad doživio postanu trivijalna jer je to jedno tako epsko sranje koje se s ničim ne da usporediti pa onda vrlo vjerojatno i ti nekakvi principi koje si do tad u životu eventualno imao lako padnu u vodu. I ne, nije isto kada razmišljate o prekidu trudnoće jer je tip koji vam je napravio dijete kreten, kad niste sigurni hoćete li imati dovoljno love za to dijete,  kad vam dijete remeti planove za izlaske s frendicama, kad se, kao ja s Drugom, bojite da MOŽDA nešto neće biti u redu i kad o prekidu trudnoće razmišljate jer znate da to dijete SIGURNO nema nikakve šanse preživjeti. Ne. Nije isto. Ali evo, glavno da ekipa na internetu ima principe i da sigurno zna što bi uradila u takvoj situaciji. A ja sam valjda tu jedini idiot koji nema blage veze. I drago mi je da nemam  jer to znači da mi život ipak nije TAKVO sranje. 

Toliko o tom slučaju. Ajmo sad još malo o principima. Bolje rečeno, o nekakvim vrijednostima koje su trenutno na snazi. Evo, ako mene pitate, ja bih rekla ovako – imati klince trenutno i nije nešto 'in'. Od kud mi sad to? 

Pogledajte malo kakvi se tekstovi guraju medijima u posljednjih nekoliko godina. Evo, još 2017. krenuli su oni u kojima vam prezentiraju rezultate znanstvenih istraživanja koji jasno i nedvojbeno pokazuju da je apsolutno najučinkovitiji način smanjenja ugljičnog otiska –  ne imati djecu. Guglajte malo i vidjet ćete da se od onda dosta piše i o moralnom aspektu imanja djece u jeku klimatskih promjena gdje se, pogađate već, izvlači zaključak kako je zapravo fakat nemoralno imati klince dok majka Zemlja pati. Ti se baviš trivijalnim mislima kao što je 'jedva čekam početi uređivati dječju sobicu' i 'super će biti kad se moja curica i ja budemo zajedno igrale Barbikama', a klimatske promjene prijete razarajućim posljedicama, sram te bilo, fuj, fuj! Okej, cinik u meni ne može izdržati ne zapitati se a kojeg vraga se uopće trudimo sačuvati klimu na planetu na kojem neće više biti ljudi ali valjda je to zato što sam ja, kako rekoh, blesava. 

Osim što se u posljednjih nekoliko godina u prvi plan guraju tekstovi o djeci kao glavnim neprijateljima klime tu je i studija stanovitog Paula Dolana s London School of Economics koji je, nakon pomnog proučavanja, došao do sljedećeg zaključka – brak je dobar za muškarce i pomaže im postati uspješnijima na poslu ali nije dobar za žene. Štoviše, Paulova studija potvrđuje da su najsretnije žene na klimatski napaćenom planetu one neudane koje su uz to još i bez djece. Ta studija je urednicima naših medija toliko važna da su članke o njoj objavljivali u svibnju 2019. da bi ih opet objavili prije malo više od tjedan dana, i to prezentirajući je kao potpuno novo otkriće, a ne ono o čemu smo već čitali prije tri godine. Valjda da ispadne da je su postojala dva Paula koji su zaključili kako za nas žene nije dobro imati djecu. 

Zatim su  tu, recimo tekstovi koji se bave pitanjima kao što su 'jeste li požalile što ste rodile?' gdje se ne navodi doslovno niti jedan jedini slučaj majke koja bi rekla 'nisam, unatoč... (sami dovršite rečenicu čime god želite, a što vam zvuči dovoljno loše)'  ali se zato navodi hrpa slučajeva u kojima su žene rekle da jesu. Ono, vole one svoju djecu jako ali... 

Pa su tu i rezultati nekakvih studija koje nam trebaju pokazati da čak 95% žena koje su počinile abortus na zahtjev nikad nisu tu odluku požalile. Narativ se mijenja i samoprozvane progresivne, woke, snage više ne guraju abortus kao nekakvo zlo do kojeg, jebi ga, nekad mora doći pa sad mi moramo imati razumijevanja za takve slučajeve i to tolerirati već pokušavaju abortus predstaviti kao nešto progresivno, čak i, u radikalnijim slučajevima, kao nekakvu vrstu 'bragging righta'. Ako imaš puno djece, onda si vjerojatno primitivna katolibanka koja vjerojatno misli da je Zemlja ravna, ali ako si do te i te godine života imala pobačaj, onda si progresivna. Emancipirana. Ajde, cinik u meni će sada šutjeti pa neću napisati da se te emancipirane nerijetko odluče na taj zahvat jer je njihov princ na bijelom konju odjahao u suton i netragom nestao. Ups, izgleda da sam ipak to napisala. 

Uglavnom, sve skupa je nekako otišlo predaleko. U jedan, ako mene pitate, oduran ekstrem. Pardon, u dva ekstrema. S jedne strane woke fanatici kojima je abortus dokaz nečije suvremenosti, s druge konzervativni fanatici koji se osjećaju prozvani moralizirati ženama koje su na dulje od pet minuta ne samo u dvojbi trebaju li pobaciti ili ne već i u dvojbi mogu li biti dvadeset i četiri sata na dan apsolutno ushićene i oduševljene saznanjem da će postati (ii već jesu) majke. 

Ti konzervativni fanatici uglavnom su muškarci. NE SVI muškarci ali oni koji bi, da im se pruži prilika, na stup srama pribili onu koja je pobacila, pa makar i dijete koje bi umrlo čim se rodi, i onu koja kaže da ne želi roditi, i onu koja je nabavila perzijsku mačku, a nema dijete, i onu koja ima dijete ali se usudi reći da je umorna i da bi nekad malo izašla s frendicima... Isti oni konzerva frajeri kojima je na papiru život svakog djeteta svet ali zato ni vlastitom djetetu nisu nikad promijenili pelenu, nikad mu nisu očistili govna s guzice, nikad mu u tu istu guzicu nisu zabili toplomjer da mu izmjere temperaturu, nikad nisu ni pomislili da bi ostali doma s djetetom kad je bolesno i vrlo vjerojatno nemaju pojma u kojem ormaru tom istom djetetu stoji robica jer je to 'ženski posao', 'tako je to po tradiciji'. Dite materi, je li. 

Znate, takvi licemjeri mi izazivaju jednak čvor u želucu kao i oni koji pokušavaju progurati tezu da bi odlazak na abortus trebao biti nešto poput odlaska na bojenje kose u balayage tehnici. Osobno se užasavam ekstrema bilo kakve vrste i mislim da bi puno bolje bilo kada bi svi malo stali na loptu i bili pinkicu fleksibilniji u svojim stavovima. Povijest je više puta pokazala da ekstremi nikad nisu donijeli ništa dobro. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.