Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Inflacija petica odraz je roditeljskog snobizma

Moja mlađa djevojica izjavila je da jednog dana želi biti kuharica. Naravno, ne treba suviše ozbiljno shvaćati snove jedne trogodišnjakinje o svom budućem zanimanju ali to me je potaknulo da napišem jedan tekst o budućim zanimanjima svoje djece te o stavu roditelja općenito prema 'ozbiljnim' i 'neozbiljnim' zanimanjima.
Objava 23. lipnja 2022. 0 komentara 88 prikaza
pexels.com
pexels.com
Moja mlađa djevojčica kaže da želi biti kuharica...

Vrijeme radnje: jučer navečer, oko osam. Mjesto radnje: naš stan, dnevna soba. Druga sjedi na kauču, opuštena, igra se s plišanim zekom i gricka jagode, borovnice i ribizle. Ja sjedim u fotelji pored nje, čitam knjigu, ispred nas upaljen TV, na njemu Jennifer Lopez pleše uz hit On the Floor. Druga lagano cupka nogicom, miče torzo u ritmu pa je pitam: 
-    Sviđa ti se J. Lo? 
-    Da. Ja plešem! 
-    Lijepo. Hoćeš li biti plesačica kad budeš velika? 
-    A, ne. Kad budem velika, bit ću kuharica. 
-    Kuharica? Zbilja? 
-    Daaaa.
-    A hoćeš li kuhati slatkiše ili pravu hranu? – termin 'prava hrana' moja djeca koriste za sve što ne spada u deserte, a kuha se. 
-    Pravu hranu. 
-    A što ćeš, na primjer, kuhati? 
-    Špagete i bolonjez, meso u haljinici (misli na panirano meso) i brokulu, krumpir, juhu od rajčice i variva. Puno variva! 
-    Fino. To ćeš kuhati i za tatu i mene kad budeš velika? 
-    Da. Ja ću biti velika i bit ću kuharica. I imat ću bijelu kapu. Bit ću lijepa. 
-    Sigurno hoćeš, dušo. 

Odlažem knjigu i dok se ona okreće zeki i nešto 'razgovara's njim, ja se prepuštam mislima. Druga, jednog dana, tamo negdje u budućnosti, kao odrasla žena... Kako će izgledati? Hoće li i dalje biti ovako kovrčava kao sada? Kakve crte lice će imati? Hoće li zadržati svoju vrckavost? Čime će se baviti u životu? 

Jasno je da se njena trenutna vizija sebe u ulozi kuharice ne mora ostvariti. Što se tiče snova o nekakvom budućem zanimanju, djeca se oko toga stalno predomišljaju. Evo, recimo, Prva je u početku tvrdila kako će biti doktorica. To je bila faza kad je opsesivno 'liječila' sve igračke koje bi joj dopale pod ruke. Pa je odlučila da bi ona ipak bila balerina.  Onda je skužila da joj to nekako nije dosta i da će radije biti 'balerina detektivka'. 
-    A što ti to točno znači? – bila sam radoznala.
-    Pa to. Balerina i detektivka. 
-    Zanimljiva kombinacija.
-    Bit ću balerina i plesat ću ali ću zapravo biti i detektivka koja hvata lopove. Ali neće se znati da sam detektivka jer će svi mislit' da sam balerina. Kužiš?
-    Ahaaaa. To će biti 'cover'. 
-    Da. Fora je l' da? 
-    Jako. 

Detektivku više ne spominje, ali još zna spomenuti balerinu. Mada u posljednje vrijeme na pitanje što će biti kad odraste odgovara nešto sasvim drugo: 
-    Radit ću robote. Programirat ću robote koji čiste sve po kući i koji čiste naš grad. Da bude lijep. 

Što se potonjeg tiče, za našeg gradonačelnika bilo bi dobro da te robote isprogramira što prije... 

Nda. Djeca i pitanje 'čime će se baviti u životu kad odrastu?' Neovisno o jučerašnjem razgovoru s Drugom, s vremena na vrijeme u mislima se vraćam na to pitanje. Ponekad i drugi koji ih znaju imaju potrebu to komentirati...

Za Prvu je uvijek unisoni zaključak ovaj: Prva je lumen, ona će prvo završiti u MIOC-u ili nekoj drugoj elitnoj gimnaziji, pa će na faks. I ona će sigurno biti nekakva doktorica ili arhitektica, eventualno bi mogla završiti PMF ili FER pa biti znanstvenica ili programerka... Uglavnom, nešto za što treba faks, i to po mogućnosti neki za koji kažemo 'uuu, vaaau', a onda neki fakat ozbiljan posao kojeg mogu raditi samo pametni. Doduše, kažu mi i ovo: 
-    Mala mrak crta, mogla bi ti ona i Akademiju likovnih umjetnosti pa slikati – ali onda odmah nadodaju: - Ali znaš, preozbiljna ti je ona da bi probala živjeti od slikanja. Imat će ona neki ozbiljan posao. 

Da, Prva u sebi nosi stigmu 'ozbiljnog djeteta' pa se od nje jednog dana očekuje 'ozbiljan posao' kojem prethodi faks. Naravno, 'ozbiljan' faks. 
A Druga? 
-    Jooooj, ona ti je tako medena i totalni vražičak. I vidiš kako pazi što oblači. Ta će ti se baviti modom. Ili će imati kozmetički salon! Mogla bi biti i frizerka!  - tako kažu za moju mlađu kći. 

Na pitanje vide li je jednog dana na faksu, samo odmahuju rukom, smiješe se i govore: 
-    Ma, ona je slatka...

Ne znam, valjda to 'ona je slatka 'znači da slatki ljudi ne idu na faks. OK, neću se praviti blesavija no što jesam. Zapravo kužim. Prva je ozbiljna pa će imati 'ozbiljan' posao, a Druga nije tako ozbiljna pa će imati 'neozbiljan' posao. 

Moram vam reći da me to pomalo ljuti. Ne, ne ljuti me to što Drugu vide kao vrckavu jer je i ja takvom vidim. Ljuti me ta podjela na 'ozbiljne' poslove i 'neozbiljne poslove' zahvaljujući kojoj se na Prvu gleda kao na dijete koje će u životu uspjeti, a na Drugu kao... pa... sestru one koja će uspjeti. Pa me onda asocijativni niz odvuče na temu o kojoj se u zadnje vrijeme puno raspravlja – inflacija odlikaša. Djecu koja imaju pet, nula, a onda na probnoj maloj maturi gadno kiksaju pa ispadne da ta petica nije baš trebala biti petica već nešto dosta niže. Pa kreću pokušaji odgovora na pitanje: 'A od kud onda sve te silne nezaslužene petice?' Odgovori na ovo pitanje – o kojima bi se dao napisati potpuno zaseban tekst puno ozbiljnijeg tona od ovog – najčešće se svode na dvije spoznaje.

Prva – kriteriji ocjenjivanja su preniski. 
Druga – roditelji rade pritisak na nastavnike.

Iz više izvora mi je potvrđeno da je ovo drugo istina. Roditelji kume, mole, preklinju, a bogami i prijete nastavnicima zahtijevajući petice za njihova sunca i zlata. Jer 'moraju' ih dobiti. Pa zna se da bez pet, nula ne mo'š upast' u nekakvu dobru gimnaziju! A bez dobre gimnazije nećeš moći dobro napisat' maturu i onda niš' od dobrog faksa. Onda umjesto 'ozbiljnog' faksa završiš neki 'neozbiljan'. Ili ne završiš niti jedan. Pa radiš 'neozbiljan' posao,a ne ozbiljan. 

Točno je da daleko najveći broj bodova koje učenik dobije pri upisu u srednju školu otpada na prosjek ocjena u osnovnoj. I onda, naravno, nije ni čudo da su svi opsjednuti tim pet, nula. A kad tome dodate malograđansko gledanje na stvari po kojem se poslovi dijele na 'ozbiljne' i 'neozbiljne, dobijete horde tzv. 'helikopter' roditelja koji se rukama i nogama bore za pet, nula svoje djece. 

Vidite, meni  zapravo uopće nije nešto bitno hoće li mi djeca jednog dana ići na faks. Ja imam faks i ne spadam u onu ekipu koja će po defaultu popljuvati svakog tko ima faks govoreći kako 'takvi ne rade ništa' i bacati posprdne komentare o intelektualcima i njihovom snalaženju sa suprotnim spolom i sa životom općenito. Naprotiv. Cijenim trud svake osobe koja je pošteno zagrijala stolicu i završila faks i čak mi je žao da se taj trud u ovoj zemlji toliko česti ismijava i omalovažava. 

Ono što ovdje želim reći je nešto drugo. Ja nisam stvorila u svojoj glavi nekakvu sliku savršene osobe pa da onda želim da moje kćeri urade sve što je potrebno kako bi došle do te slike. Vidite, da me pitate da se baš kladim, da, rekla bih da će Prva fakat jednog dana na faks. Ali ne opterećuje me toliko pomisao da možda neće biti tako. Isto je i s Drugom. Nemam pojma kamo će je život odvesti. Ali ako će jednog dana biti kuharica, ako će istinski uživati u svom poslu i ako će ljudi komentirati nešto kao što je 'hej, idemo jesti u taj i taj restoran, tamo kuha Druga, moraš kušati njena jela, najbolja su u gradu', nitko sretniji i nitko ponosniji od mene. Neće imati faks? Završit će strukovnu za kuhare, a ne prestižnu gimnaziju? Zaboli me. 

Mislim da je za svakog roditelja važno svom djetetu pristupiti realno – jasno, to će i meni osobno, kao i svima vama, lakše biti učiniti kada su djeca nešto veća, a ne ovako malena poput mojih (7 i za koji dan 4) – i pokušati prepoznati što je tom djetetu njegova stvarna, komparativna prednost. U Americi je, recimo, potpuno normalno da se roditelji ponose djetetom koje je možda užasno slabo u matematici, biologiji, fizici i kemiji ali se istaknulo kao vrsni igrač američkog nogometa. Ili djetetom kojem baš ne idu povijest i zemljopis ali rastura na klaviru. Amerikanci u tom smislu nisu snobovi poput Hrvata i ne opterećuju se toliko time hoće li im djeca jednog dana imati 'ugledna' zanimanja. Važnije im je da kao odrasli ljudi do maksimuma iskoriste svoj potencijal. I zato je Amerika uspješna zemlja. 

Na sličan način razmišljam i ja. Ako jednog dana shvatim da moja kći može biti vrhunska kuharica, frizerka, kozmetičarka ili vrhunska u nekom drugom 'neozbiljnom' zanimanju koje ne traži faks, apsolutno ću je u tome podržati. Jer djeca nisu tu da bi ostvarivala nekakve naše snove i da bi liječila naše komplekse. I ne postoje neozbiljna zanimanja – samo neozbiljni ljudi. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.