Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Je li dijete s prosjekom manjim od 5,0 dovoljno dobro?

Stigao je i taj trenutak. Moja starija kći krenula je u školi. Ona se još navikava, navikavam se i ja. Idemo dan po dan. I ja sve intenzivnije razmišljam o tome treba li danas djecu forsirati na prosjek 5,0... i koliko je to uopće dobro.
Objava 10. rujna 2021. 0 komentara 682 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Ovim putem želim puno sreće svim prvašićima i njihovim roditeljima...

Najskuliranija djevojčica na svijetu dobila je proljev. Moju Prvu, inače djevojčicu čeličnih živaca koja je u stanju sa svojih šest i pol godina svojom mirnoćom i staloženošću izuti iz cipela kolerika u meni, nekoliko sati prije početka prvog dana škole ulovila je za nju atipična nervoza pa je jutro prije svog prvog, popodnevnog, susreta s učiteljicom i prijateljima iz razreda provela uglavnom sjedeći na WC školjci i odbijajući jelo. 

Srećom, probavne tegobe su prošle na vrijeme. Kako je zbog epidemioloških mjera na svoj prvi susret s učiteljicom i prijateljima iz razreda smjela doći samo u pratnji jednog roditelja, Prva je odabrala mene. Sam taj ceremonijal upoznavanja trajao je oko sat vremena. Ravnateljica škole održala je klišeizirani govor i kratko predstavila stručno osoblje škole, učiteljica je predstavila sebe i svoju kolegicu iz produženog boravka, a onda je redom prozvala svako dijete te ih potom sve odvela u njihov razred gdje im je podijelila knjige i raspored sati. I to je bilo to. 

Očekivala sam da ćemo dobiti nekakve upute što kupiti od bilježnica i opreme, a kad tamo – ništa. Dođemo doma, pitam Prvu:
- Je l' Vam učiteljica možda dala nekakav papir na kojem piše što vam još moramo kupiti?
- Ne, mama.
- Nekakve upute?
- Ne,mama.
- Papir S BILO ČIM?
- Ne znam... ne sjećam se.

Kad ona kaže 'ne sjećam se' to obično znači 'ne želim sada o tome'. Jer je nešto zeznula. Zato sam poslala poruku na Whatsapp mami njenog 'kolege' iz razreda s kojim je dijelila vrtićku grupu: 'Je Jakov dobio nekakve upute što kupiti od opreme?' 

Naravno, dobio je. 
Žena mi je u manje od minute poslala fotku tih istih uputa. 
- Nisu dali ništa, a? - bocnula sam Prvu.
- A ono... nemam ti ja još iskustva sa školom da mogu misliti na sve – bio je odgovor moje mudrice.

Velim ja mužu da bi trebalo nabaviti par stvari odmah za drugi dan i da bi, obzirom na to koliko je sati, bilo dobro što prije krenuti do lokalne knjižare.
- Budem kad završim ovo što sad radim.

'Kod mog muža' vam je to 'budem' tipično. On uvijek ima 'dovoljno vremena'. Da se zgrada u kojoj boravi zapali i da mu doslovno počne gorjeti jedno stopalo, taj čovjek se ne bi pomaknuo jer 'ima još vremena, ovo drugo se nije zapalilo'. 

Tako je bilo i ovaj put. Sve moje pokušaje da ga uvjerim da 'te vražje bilježnice i omote treba otići kupiti SADA jer će se knjižara zatvoriti' moj muž nije fermao ni pet posto. U knjižnicu koja radi do sedam i koja je udaljena od naše kuće nekih pet minuta vožnje krenuo je nešto manje od deset minuta prije zatvaranja, mrtav hladan ušao u nju i kupio što maloj treba za školu. Nema vam kod njega ono 'idemo kupiti sve za školu ranije'. Ja bih, s druge strane, najmirnija bila da smo svu opremu za školu imali tamo negdje kad je Prva krenula u jaslice. Za svaki slučaj. 

- Nego, trebali bismo nekako proslaviti tvoj prvi dan škole, Prva – rekla sam joj – I zato imam plan...

Htjela sam joj reći da planiram nju, sekicu i tatu voditi na kolače u obližnju novootvorenu slastičarnicu. Kako moja Prva obožava slatko, bila sam uvjerena da je moja ideja pun pogodak. Kad tamo...

- Ja želim otići na juhu od rajčice, veliku pljeskavicu, pomfrit i sok od jagode.

Ni više ni manje. 

- Juhu od rajčice. Pljeskavicu - ponavljala sam u nevjerici. 
- Veeeeliku pljeskavicu. I pomfrit i sok od jagode, rekla sam ti. Tamo želim.
- Ali... si sto posto sigurna? Ja sam stvarno mislila da bi ti radije na kolače.
- Da, sto posto sam sigurna. I to želim u onaj restoran koji ima tobogan i dječje igralište.

Kad moja Prva tako decidirano kaže da nešto želi, onda to misli ozbiljno i neće se predomisliti. I tako smo otišli. Naravno, odmah mi je bilo jasno da želi tamo zbog igrališta. Ali, na moje ugodno iznenađenje, ona je fakat naručila tu svoju juhu od rajčice, pljeskavicu, pomfrit i sok od jagode obraćajući se simpatičnom konobaru pristojnim, ali samouvjerenim tonom stare iskusnjare koja tamo dolazi već godinama i naručuje jela provjerene kvalitete. Sok je, jasno, nestao vrlo brzo pa je naručila još jedan, a tanjur s klopom uglavnom je ostao prazan. Nakon cijelog dana prisilnog posta dijete si je dalo oduška. 

Sljedećeg jutra krenula je škola 'za stvarno'. Prava nastava. Kao i svaka radoznala mama, pokušavam iz nje iskopati kako joj je u školi. Pa sam joj tako već nakon prvog 'pravog' dana škole postavila pitanje za koje sam se veći dio svog života zaklinjala da ga nikad neću postaviti jer je meni, dok sam sama bila učenica, beskrajno išlo na jetra: 
- A kako je bilo u školi?
- Ne sjećam se – mrtva hladna mi je odgovorila Prva.

Nda. Karma je kuja, rekla bi sad moja mama koja me je pilila ovim istim pitanjem. Tako mi i treba. 

Nešto sam iz Prve ipak uspjela izvući. U školi joj je za sad zabavno, učiteljica je dobra, voli crtati, ponosna je kad dobije žigić nakon uspješno napravljenog zadatka i sviđa joj se da u produženom boravku može gledati crtiće. Ali malo joj nedostaju prijatelji iz vrtića koji ove godine nisu krenuli u školu...

U trenucima kad je spremna malo više otvoriti se priznaje mi:
-  Znaš, mama, meni je ovo sve još jako novo.

I meni je. Unatoč tome što sam se godinama psihički pripremala za početak njenog školovanja, sada kada je ono doista krenulo, osjećaj je nekako... čudan. Neizmjereno sam ponosna jer konačno imam svog prvašića, a onda, kad krenem po Drugu u vrtić, pere me nekakva nostalgija i fali mi da ne idem tamo i po Prvu. Još mi je sve to čudno. Kad vam djeca rastu ponosni ste na njihov napredak ali vam to izaziva i nekakav 'cringe' efekt jer vas time podsjećaju da vi sami – starite. I da vrijeme nemilosrdno i neumoljivo leti. 

Razmišljam što bih joj sad kad je učenica poželjela. Jasno, želim da u školi, kao i svugdje, bude sretna. Da stekne dobre prijatelje. Da nauči zanimljive stvari. Da ima dobru učiteljicu koja se neće nad njom iživljavati, ali koja će iz nje izvući najbolje. Da pamti školu kao mjestu izazova, ali i ugode. 

A ocjene? Moram vam reći da sam tu u većoj dilemi no ikada od kako sam postala mama. Da me pitate kakav je nekakav moj čisto osobni stav o tome, neovisan od bilo kakvih vanjskih utjecaja i posljedica, rekla bih ovako: 

Mene zapravo živo zaboli kakve će ona ocjene imati. Točnije rečeno, bit ću sretna i ako mi dođe doma s prosjekom tri cijela jedan ako znam da je ona dala sve od sebe. Više mi znači trojka koja je stvarno NJENA, rezultat NJENOG truda i NJENIH sposobnosti nego nekakva nategnuta, poklonjena petica koja je tu 'jer joj treba za prosjek'. 

Prosjek. Ajmo biti iskreni. Nije neko umijeće u prvom osnovne navući čak i pet nula. Ajmo reći da nije to neko umijeće ni u prva četiri razreda osnovne. Kasnije... u nekoj fazi njihovih mladih života djeci to ipak postane problem. Barem nekoj djeci. Tko zna, možda će među njima biti moje. Znam, zvučat ću vam sad kao zlobna nemajka, ali ja sam vam pomalo skeptična na pomisao da će ona baš kroz cijelo svoje školovanje gurati peticu iz tjelesnog i glazbenog. Nije ona taj tip. 

A i znam ja kakva je moja Prva. Kad nju nešto zanima, ta će uprijeti iz petnih žila da to svlada. I ne samo to. Da bude u tome briljantna. Pritom nju uopće nije nešto briga kakva će u tome biti u odnosu na ostale – ako postoji bog i ako je ikada dijelio nekakve gene za kompetitivnost u smislu komparacije s drugima, mojoj Prvoj ih je zaboravio dati. Njoj je samo stalo usavršavati sebe.

U onome do čega joj je stalo.

Što se svega ostalog tiče, da Isus Krist, Elvis i Marilyn Monroe siđu na zemlju i preklinju je, ne bi pomoglo. Zato sa zebnjom slutim da se ta baš neće istaknuti nekakvim vrhunskim ocjenama iz onih predmeta za koje ona procijeni da su joj 'bezveze'. 

Velim, MENI OSOBNO je to okej. Ali, našem sustavu obrazovanja, na žalost, to NIJE okej. Evo, čitam neki dan koja se frka digla oko slučaja sina voditeljice Ivane Paradžiković. Njen sin je srednjoškolsko obrazovanje završio prosjekom 4,8 i nije uspio upisati niti jednu od šest zagrebačkih gimnazija koje je prijavio. Jer je masa klinaca imala 5,0 i njegovih 4,8 nije bilo dovoljno. 

Na stranu sad reakcije ljudi po društvenim mrežama od kojih su me neke frapirale. Bitno je nešto drugo. U moje doba (uh, zvučim odurno staro kad upotrijebim frazu 'u moje doba' ali ovdje je ne mogu izbjeći) bi se dijete koje bi na kraju srednje prošlo s četiri, posebno ako je to bilo preko 4,0, pohvalilo. Ono, znalo se da je to 'VRLO DOBAR'. Pa si bio zadovoljan da ti je dijete VRLO DOBRO. Ako bi klinac prošao s pet, za to se janje vrtilo. Ili bi se barem kupio nekakav lijep poklon  u Trstu. Jer kod nas baš nisi mogao kupiti lijep poklon. Ove koji su prolazili s 5,0 mogao si nabrojiti na prste jedne ruke. I među njima bi bio jedan koji je 'ono fakat-ali-zbilja pametan' i ostali koje su te onako malo plašili. Jer su bili 'čudni'. Jer, naravno, onaj tko ima pet iz kemije i još priča okolo da to VOLI je fakat 'čudan'. Ono, 'cringe' efekt. Pazite, tad još nismo znali za Waltera Whitea. 

Da, tako je bilo onda. A sada... Sad postoji inflacija klinaca s peticama, čak i s tih famoznih pet nula. I neću reći da među njima nema stvarno pametne djece. Vrijedne djece. Sposobne djece. Djece koja su zbilja zaslužila svaku od tih petica. Ali problem je nešto drugo. Te djece danas ima – previše. Podaci MInistarstva znanosti i obrazovanja iz 2019./2020. pokazuju da je čak 52,59 posto učenika prošlo s pet, a od toga njih 99,09 posto s 5,0. Očito je da petica danas više nije tako teško dostupna kao nekad. I zato puno više djece danas dobila peticu no nekad. I onda imate situaciju da u nekakvu gimnaziju uspiju upasti samo klinci koji imaju pet, nula. Ovi s četiri cijela osam, za koje bi se nekad janjac vrtio i išlo se u Trst po poklon, sad su 'luzeri'. 'Nedovoljno dobri'. A mene, iskreno, doslovno užasava pomisao da će za moju Prvu jednog dana netko reći da je 'nedovoljno dobra' jer nije imala 5,0. 

A kako za sad stvari stoje, bit će 'nedovoljno dobra' ako ne bude imala 5,0. To saznanje ne sviđa mi se ni najmanje. Štoviše, jeza me od njega hvata. I zato sam u užasnoj dilemi. Voljela bih joj reći: 'Gle, curo, ocjene nemaju veze s tvojim znanjem i tvojim sposobnostima. Ja znam koliko ti možeš, ja ću te voljeti bez obzira na ocjene (i hoću!) i pomoći ću ti pronaći tvoj put u životu bez obzira na ono što će ti pisati u svjedodžbi' (i probat ću!). I bit će sve u redu.'

Ali nisam sigurna da će biti sve u redu. Jer živimo u državi u kojoj se 5,0 počelo nametati kao nekakav imperativ koji visi djeci nad glavom i pretvara ih u generaciju koja ruše rekorde u konzumaciji Prozaca i Zolofta. Zato (ovo pouzdano znam) službe zadužene za pružanje informacija o upisima u srednje škole nazivaju hrpe usplahirenih majki koje misle da će svijet stati jer im njihova sunca i zlata neće moći upisati željenu srednju jer imaju 'samo 4,9'. Jer takvih s 4,9 ima previše, što ukazuje na to da su kriteriji preniski i da biti odličan danas nije isto što i biti odličan nekoć. Nekoć je biti odličan značilo biti izuzetan, po inteligenciji, radišnosti i sposobnostima. Odudarati od drugih. Isticati se kao jedan od rijetkih. A danas? Danas odličan može biti... skoro pa svatko. 

A kad su svi vrhunski, u konačnici – nitko nije. A oni koji to STVARNO jesu gube se u masi, ničim posebno istaknuti, i postavlja se pitanje trebaju li se uopće više truditi. 

I što da kažem Prvoj? Jedino što joj za sad mogu reći jest: 'Puno sreće, mala. Trebat će ti.' 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.