Blogosfera Priče jedne obične mame

Još malo i neću više biti 'samo' mama - što mislite, kako se osjećam zbog toga?

Mom boravku kod kuće s bebom bliži se kraj, a onda nas očekuje uobičajena faza prilagodbe u vrtiću. I sada me preplavljuju dvojaki osjećaji o onome što slijedi...
Objava 16. kolovoza 2019. 0 komentara 688 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Još malo i ovakvih trenutaka će biti manje...

Još malo i krećemo u novu fazu života. Za malo više od dva tjedna Druga kreće u jaslice, a ja se, nakon dugih 15 mjeseci izbivanja s posla, vraćam na radno mjesto.

Dolazi vrijeme za mamu
Sada, kad znam da je faza 'doma sam' uskoro gotova, preplavljuju me mješoviti osjećaji. Dio mene ne može dočekati da ode na posao. Ne zato što imam neki posebno glamurozan posao već više zbog želje za promjenom. Dosta mi je!

Želim se maknuti iz kućnog zarobljeništva.
Od višesatnog nosanja bebe koja uporno ne želi zaspati, a ni biti na podu.
Od opetovanog 'mamakanja'.
Od kontinuiranog izigravanja dadilje, medinske sestre, kuharice, zabavljačice i učiteljice.
Od društvene izolacije koju intenzivne majčinske obveze uvijek nameću u određenoj mjeri...

Znam, majčinske obveze neće nestati kao gumicom obrisane u trenutku kad počnem raditi. I dalje će biti tu. Ali, krajnje politički nekorektno priznajem, ideja da više neću biti 'samo' mama mi se sviđa.

Potrebna mi je.

Obožavam svoje curice ali definitivno vidim da je nastupilo vrijeme za mali odmak od njih.
Vrijeme za mamu.
Vrijeme da napunim baterije nekom drugom vrstom postignuća i posvetim se nekoj drugoj vrsti aktivnosti.

Onoj koja će me revitalizirati, osvježiti me i u konačnici me učiniti boljom majkom.
Onom koja će osjetiti da joj djeca, nakon više sati razdvojenosti, fakat nedostaju.
Onom koja će fakat poželjeti biti s njima.
Onom kojoj će čak u jednom trenutku početi nedostajati 'mamakanje'.

'Još uvijek je beba'
S druge strane, dio mene je uplašen i želi zauvijek ostati u ovoj 'doma sam s bebom ' fazi.

Kad je Prva kretala u vrtić, tog osjećaja baš nije bilo. Ne zato što mi nije bilo lijepo s njom već jednostavno - zbog nje same. Od dana kad sam je prvi put ugledala, još u rodilištu, djelovala je nekako zrelije od svoje dobi.
Elegantno i profinjeno, uz pogled malog mislioca koji promišlja o nedaćama svijeta.
Dostojanstveno.

Onog dana kad sam je prvi put otpratila u jaslice, pomislila sam: 'Evo, vodim u jaslice svoju djevojčicu'. Sad kad gledam Drugu, ne mogu si pomoći. Ona mi je i dalje - beba. Ni sama nisam sigurna zašto je to tako.

Možda zbog toga što ima manje kosice.
Možda zbog njene izrazito bebaste (i da ne budem lažno skromna, preslatke) facice.
Možda zato što još uvijek samostalno ne hoda i govor joj je nezgrapniji no što je Prvoj bio u toj istoj fazi života.
Možda zato što je nekako više mazna i voli biti po rukama. 
Možda zato što se još uvijek doji...

A možda je u pitanju i sve to, ili još nešto sasvim drugo, što ne znam definirati.

Znam samo da nekako više strepim od ostavljanja Druge u vrtiću no što sam strepila kad sam ostavljala Prvu.

I što sad?
Da, uskoro nas očekuje ona čuvena faza prilagodbe. Odradit ću je, po svoj prilici, sama. Muža su pritisnule neodgodive poslovne obveze. Porodiljski mi je istekao još krajem lipnja, kad je Druga napunila godinu dana, i onda sam se našla u 'a što sad?' situaciji. Gotov porodiljski, a u vrtić još ne može.

Mnoge mame u takvoj situaciji čuvanje djeteta povjere bakama. Ja si takvu privilegiju ne mogu priuštiti. Naše bake su geografski daleko, a i već suviše stare da bi cjelodnevno trčkarale za jednom krajnje simpatičnom i šarmantnom, ali i iscrpljujuće živahnom djevojčicom. A i godine su to kad i entuzijazam splasnjuje. Tako je to kad postaneš mama poslije četrdesete...

I zato koristim godišnji odmor. Ispucat ću ga (vjerojatno) do posljednjeg dana.

A što onda?

Sjećam se kako je bilo s Prvom. U pravilu je to funkcioniralo otprilike ovako: dva i pol do tri tjedna na poslu pa tjedan do dva doma. I tako u nizu, jedno godinu dana.
Čuvene vrtićke viroze.
Ne znam, možda će s Drugom biti nešto drugačije jer je već dio bolesti 'odradila'. Pokupila ih je od svoje starije sestre pa je možda stekla nešto bolji imunitet. Nemam pojma...

U svakom slučaju, znam da me čekaju u početku učestaliji, a kasnije rjeđi odlasci na bolovanja, zbog hendlanja dječjih bolesti. Kažu mi neki roditelji više djece:
- Obično ti je to ovako. Prvo ti se razboli jedna pa si zbog nje doma. Onda ona taman ozdravi pa se razboli druga pa moraš i dalje biti doma... I tako de facto nikad nisi na poslu...

Drugi mi, pak, kažu:
- Jedna će ti pobrati od druge pa ćete biti svi zajedno doma. Nećeš izostajati toliko više s posla ali ćeš svisnuti s dvoje bolesne djece istovremeno.

Umijeće balansiranja
Predivna perspektiva. Ah, ta hrvatska potrebe za strašenjem (i ne tako) mlade majke.

Kako će stvarno biti, ne znam. Vidjet ću. Ono što znam sigurno jest da me čeka potpuno nova faza u životu.
Faza u kojoj ću morati objediniti uloge brižne mame dvije djevojčice, žene koja ima posao i zarađuje za život i samostalne individue koja želi barem dio svog vremena odvojiti samo za sebe.
Za svoje potrebe.

Ključ je, kažu, u umijeću balansiranja.
Koliko ću dobra u tome biti reći će vrijeme. A ja ću onda reći vama.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.