Blogosfera Priče jedne obične mame

'Kako tatin mlađi brat može biti veći od njega?!'

Kao osoba koja nikad nije imala ni brata ni sestru našla sam se u situaciji da svojoj kćeri moram objašnjavati - kako je to imati sestru. Srećom, ona je sama to jako dobro shvatila!
Objava 15. ožujka 2019. 0 komentara 840 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Djeca ponekad dođu kad im se najmanje nadaš...

Ja nemam pojma kako je imati sestru. Barem ne iz vlastitog, osobnog iskustva. Jedinica sam. I koliko god se trsila uvjeriti bilo koga da u sebi ne nosim klicu razmaženosti i nesnalažljivosti, negdje duboko u sebi znam da to nije točno. Biti jedino dijete u konačnici znači da su sve igračke tvoje. Da ih ni s kim ne moraš dijeliti i da se ni s kim ne moraš oko njih boriti. Zvuči kao privilegirana pozicija na prvu loptu ali, kad bolje promisliš, i nije tako. Jer jednom ćeš izaći iz svoje dječje sobe s igračkama i suočiti se sa stvarnim svijetom i njegovim igračima. I s njima ćeš se morati boriti. A nećeš baš znati kako jer se nisi naučio boriti. Jer si jedinac.

Kad imaš sestru, i u zadnjoj rupi na svijetu imaš se s kim igrati

Ovakve misli morile su me skoro pa od trenutka kad se Prva rodila. Supruga i mene iznenadila je svojim dolaskom na svijet kad je meni već bila puna 41. Kad u toj dobi dobijete dijete - k tome još i savršeno zdravo - sretni ste da vam je takvo što uopće uspjelo, a nekakvu želju, pa čak i samu pomisao o drugome vidite kao neku vrstu bogohuljenja. Traženja kruha povrh pogače. Hej, pa što bi mi htjeli? U ovoj dobi smo dobili kćerkicu s kojom sve savršeno štima i sad mi razmišljamo o još jednoj?! Ma da ne bi.

Kako su godine odmicale, a Prva rasla, sve manje sam vjerovala u mogućnost da bi jednog dana mogla dobiti bracu ili seku. Točnije rečeno, od te ideje odustala sam u potpunosti. Činila mi se jednako vjerojatnom kao i, recimo, ideja da ću jednog dana voziti Duesenberg Clarkea Gablea francuskom rivijerom odlazeći na zabavu nekakvog multimilijardera. Fantazija. I bilo mi je žao zbog toga. Iskreno, ne toliko zbog mene same već zbog Prve.

Sjetila sam se vlastitog djetinjstva i mislila sam: 'Kvragu, šteta je da neće imati nikoga'. Da ima bracu ili seku, bila bi manje usamljena u igri. OK, ima ekipu u vrtiću ali dobro je imati i nekoga kod kuće. I na praznicima. O da... praznici. Uvijek se sjetim kako bih se dosađivala na smrt ljetujući sa starcima u raznim pustim uvalama Jadrana na drvenoj barci na kojoj ti se aktivnosti svode na sunčanje na palubi (dosaaaadnooooo), plivanje oko barke (to je OK ali kad tad moraš van), grickanje nekakvog komada voća (pazi, osa!) i deranje trake kazete na walkmanu (da, toliko sam stara). Druge djece za igranje niotkud. E, da mi je tad bila sestra... Čak i da mi je išla na živce kako, vjerujem, mlađe sestre često idu, bar bih se imala s kim počupati, i poigrati. I u zadnjoj rupi na svijetu.

Kad bi Prva imala bracu ili seku, razmišljala sam, lakše bi naučila dijeliti, i to ne samo igračke. I pažnju. Jer, ruku na srce, drago je ona dijete ali ima u sebi tu jednu egocentričnu crtu. Zna biti mali diktator. Šefica. Želi nešto i teško joj je prihvatiti da to mora čekati, ili da možda to isto uopće neće dobiti. U igri ima tendenciju nametati vlastita pravila i duri se ako joj se ne udovolji. Pa je treba kontinuirano učiti, i kod kuće i u vrtiću, da takvo što nije lijepo. Da i druga djeca imaju pravo odlučiti na koji način će se igrati. Da je ljepota igre u zajedništvu i suradnji. Nda, sestra bi tu dobro došla...

Mlađa sestra je – manja sestra

I eto je. Druga. S nama je sada već osam mjeseci. Doznavši da će nam se pridružiti, shvatila sam da sad imam zadatak Prvoj nekako pokušati dati odgovor na pitanje koje ni sama ne znam – a kako je to imati sestru? Jedna od prvih stvari koje sam joj rekla bila je ova:

- Znaš, super ti je jer ćeš se sad uvijek imati s kim igrati... – a onda sam, u pomalo paničnoj potrebi da sebe korigiram, brzo rekla:

- Samo, znaš, kad se ona rodi bit će još jako malena. Neće moći ni hodati, čak ni sjediti. Neće znati ni govoriti. Zato se nećeš baš puno moći igrati s njom. Morat ćeš čekati da naraste...

Muž i ja ponavljali smo joj ovo puno puta tijekom moje trudnoće. U konačnici je upila. Prihvatila da će njena mlađa sestra biti – manja sestra.
Ona koja zna manje od nje.
Ona koja može manje.
Ona koja jest manja.

Pod ovim 'manja' mislili smo 'mlađa' i nismo toliko referirali na tjelesnu veličinu. Ali djeca ko djeca, stvari shvate doslovno. Pa me je tako neki dan iznenadila ovim malim razgovorom:

- Mama, koga sam ja imala prije nego smo dobili Drugu?

- Pa... nikog. To jest, imala si tatu i mene, ali nisi imala sestru. Bila si bez sestre.

- Aha. A sad imam sestru i ja sam starija sestra.

- Točno.

- A imaš li ti, mama, sestru?

- Ne, dušo. Ja nemam ni sestru ni brata.

- Hm, šteta. Svatko bi morao imati brata ili sestru. Šteta da i tata nema brata!

- Ali, Prva, tata ima brata.

- Ima?

- Pa znaš da ima. Bili smo neki dan kod njega. Dao ti je one okrugle čokoladice.

- A on je tatin brat?

- Da, on je tatin mlađi brat.

- Ali kako?! Kako on može biti tatin mlađi brat kad je veći od njega?

E, onda sam morala sjesti s njom i lijepo joj objasniti da u jednom trenutku mlađa braća i sestre odrastu, baš kao i mi, i da tada mogu biti jednako veliki, pa čak i veći od nas. U početku me gledala pomalo sumnjičavo, a onda je to nekako prihvatila. Zapravo, da budem iskrena...Nadam se da je prihvatila. Jer nešto u njenom pogledu i dalje odiše skepsom kad joj se spomene da bi Druga jednom mogla biti veća. O ne, ona je starija sestra, a time i 'veća sestra'.

'Naučit ću je sve što cura treba znati' 

Zna naša Prva i što to znači biti 'veća sestra'.

- Ona je beba, a ja nisam. Ja sam djevojčica. Bebi se temperaturu mjeri u guzi, a meni pod pazuhom. Nemoj, mama, slučajno meni mjeriti u guzi!

- Ni u snu, dušo, ni u snu...

Veća sestra je i, na tipično dječje oportunistički način, ugledala svoju priliku za pomaganje u kuhinji. Za razliku od male, nemoćne bebe koja još ništa ne zna, ona itekako može pomoći mami pri kuhanju. Kuhinja je sada naše malo carstvo. Svijet kojeg samo ona, 'velika', dijeli s mamom. Mala sestra tu još nema što raditi.

Sada se i samostalno odijeva. Mama i tata više ne navlače štramplice i ne ulijeću u pomoć kad majica zapne na glavi. Jer 'nije ona mala beba ko Druga. Ona je velika.'

'Velika' je i dok jede. Nožem se naučila koristiti doslovno preko noći.

- Ja jedem sama, a nju moraš hraniti. Jer je ona malena. Nije velika ko ja. Ali jednog dana će naučiti – zaključila je.

- Hoćeš li je ti naučiti? – upitala sam je.

- Daaaaaa!

- A što ćeš je još naučiti?

- Penjati se na tobogan.

- Okeeeej. Dobro... ali što je još možeš naučiti kao velika sestra?

- Sve ono što cura treba znati.

- A što to cura treba znati? Čitati slova? – perfidno sam je pokušala natjerati na ono što sama želim da zna.

- Oblačiti se! – maestralno je odignorirala moju sugestiju. – I ići frizeru! Naučit ću Drugu kako se mora ponašati kod frizera!

- Misliš da je baš to najvažnije što mora znati nečija mlađa sestra?

- Pa da. Mora se znati ponašati kod frizera. Reći 'dobar dan', sjesti u onaj visoki stolac i reći teti da želi pletenicu, i koju boju želi. Joooj, maaaama, pa kako jedna cura to može ne znati? – upitala me je posprdno.

Predala sam se. Pokleknula pred njenim uvjerljivim tonom.

Uglavnom, ona polako stvara ideju što znači biti 'veća sestra' i razvija određen osjećaj dužnosti prema mlađoj. Želi je učiti i zaštititi je. Tako je, recimo, jučer Drugoj uzela iz ruke Barbiku koju je potonja zgrabila s poda.

- Prva, možda joj možeš dati samo da pogleda? Da se ne rasplače? – sugerirala sam.

- Naravno, mama! – složila se sa mnom – Ali prije toga moramo maknuti ovaj pojas sa struka. To je sitan dio i Druga bi se mogla ugušiti.

- Imaš pravo, Prva.

Lijepo mi je vidjeti da voli sestru i da pazi na nju. Određena zona bahatosti ispoljena kroz naglašavanje da je 'veća sestra' mi čak i ne smeta. Potaknula je u njoj samostalnost i učinila je samopouzdanijom i poduzetnijom, a i meni tako pomaže. I, najvažnije od svega, ima nekoga. Što god da u životu bilo, najvažnije već sada zna – uvijek će imati sestru. Uvijek će imati jedna drugu. Sve ostalo doći će nekako na mjesto.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.