Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Ljetovanje u apartmanu - brze klinke, spor internet

Vjerujte mi, nakon što osjetite prijeteću opasnost žumanjakanja i bjelanjaka razlivenih po zidovima blistavo čistog apartmana, prolivena voda iz boce čini vam se kao pjesma. Eto, zato ne pišem gdje se nalazi apartman. Za slučaj da muž i ja moramo bježati iz države zbog štete koju Druga napravi.
Objava 18. lipnja 2020. 0 komentara 548 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Kad ljetujete s klincima, ovakvi trenuci opuštanja su rijetki.

Ovo će biti drugačiji blog od svih ostalih koje sam vam do sada napisala. Bolji? Lošiji? Nemam pojma. Ali rekla bih da će ispasti drugačiji.

Nemam svoj laptop, imam spor internet
Niti jedan do sada nisam pisala uz ovako sporu internetsku vezu. Ja sam, priznajem, u nekakvom tehničko-informatičkom smislu razmaženo derle pa za mene pojam 'dovoljno brz internet' zapravo ne postoji. Ali ovo na čemu sam sad je FAKAT sporo. Recimo, stranicu portala na kojoj se objavljuje moj blog učitava po pet minuta. 

Naime, ovo tipkam u jednom od apartmana na našem lijepom plavom Jadranu. Na apartman kao takav ne mogu se požaliti - tome u prilog već ide činjenica da mi je ovo drugi put da sam ovdje sa svojom obitelji. Prvi put smo tu proveli nekoliko dana kad je Druga imala svega dva mjeseca. I ostao nam je u dobrom sjećanju. 

Sve osim sporog interneta. Doduše, ja tada nisam imala blog.. 

Ali sam zato imala laptop koji je radio. U međuvremenu je taj latpop otišao bogu na istinu, a meni je preostao kućni PC. I tako ja ovo tipkam na posuđenom laptopu, s ne baš jakim performansama (mislim da će vam sve biti jasno ako vam kažem da mi ga je posudio otac koji je prešao osamdesetu), na internetu koji je spor poput mozga
sudionika Big Brothera. 

Misli brzo, tipkaj brže 
Uz to sam također i u 'full soccer mom' modeu jer suprug radi. Malo prisutan fizički, duhom još i manje. Tako to izgleda kad imate posao kod kojeg godišnji nije uvijek opcija ali ste 'privilegirani' jer ga možete obavljati na laptopu. Da, on ima laptop. I da, kad je on na internetu ja ne mogu biti pa ovo moram tipkati brzo. Ništa od mog običajenog lamentiranja nad svakom rečenicom bloga, buljenja u nju, ispravljanja, prepravljanja, brisanja, vraćanja, prepravljanja i premišljanja. Ovaj put ovo ide u najsirovijem obliku do sada, bačeno iz moje glave izravno u virtualu. Sad ćete barem znati kako mi glava funkcionira kad misli brzo, a tipka još brže. 

Avanture malih junakinja
Brzina je inače riječ na koju ne smijem zaboraviti tijekom ovog ljetovanja. Evo, sinoć sam se okrenula na minutu, a Druga je pobjegla iz apartmana. Srećom, njena junačka avantura završila je već na hodniku kata na kojem se nalazimo. Kad sam je tobože ljutito (a di'š se ljutit' na bebu od nepune dvije?) upitala kuda je htjela ići, samo mi se nasmješila i odgovorila: 

- Van. 

I to tonom kao da se to podrazumijeva. Jer je ona 'velika'. 

Prva, koju inače nazivamo Velikom sestrom, je pojam samostalne avanture odlučila dovesti na novu razinu danas. Nije pobjegla iz apartmana ali je, kada smo se vratile s kraćeg izleta, umjesto da samo prijeđe cestu i tako svlada kratki put od automobila do zgrade s apartmanima odlučila otrčati - niz ulicu. Jer joj se 'nije dalo ući u zgradu'. Dok sam ja zgrabila Drugu i sve stvari koje sam nosila za sobom, moja starija junakinja je već odmicala brzim korakom, a ja sam je jedva sustizala. U moju obranu, Druga ima skoro 12 kila. 

Nekim junacima avantura prestaje u bespućima Svemira, nekima na vrhu Mount Everesta, nekima u neistraženim područjima Amazone... Mojoj maloj junakinji je granica njenog avanturizma bila ravno na kraju ulice. Srećom da nije otišla dalje jer bi mi pojela živce. I ako vas zanima, ne, nije plakala. Ali se prilično zabrinula kad je shvatila da 'možda neće znati vratiti se.' 

Ako muž i ja budemo morali bježati iz države... 
Da mi i dalje ne bude dosadno opet se pobrinula njena mlađa sestra koja je od svih raspoloživih rekvizita koje smo ponijeli sa sobom odlučila zabavljati se - hladnjakom. Točnije rečeno, sirovim jajima u njemu. Kad je shvatila da joj kategorički odbijamo bacati ih po apartmanu, prešla je na otvaranje Janine plastične bočice s vodom. Vjerujte mi, nakon što osjetite prijeteću opasnost žumanjaka i bjelanjaka razlivenih po zidovima blistavo čistog apartmana, prolivena voda iz boce čini vam se kao pjesma. Eto, zato ne pišem gdje se nalazi apartman. Za slučaj da muž i ja moramo bježati iz države zbog štete koju Druga napravi. 

Usput rečeno, dobro da nismo u hladnjak stavili kulen i čvarke. Onda bi valjda htjela spavati u njemu. 

Najgora mama na svijetu 
Ako se pitate jesmo li se okupali u moru, odgovor je - jesmo. Prvo smo se kupali kod bake na Krku, a onda ovdje. I da, more je vraški hladno. Ajmo reći da ja možda nisam najobjektivnija osoba na svijetu jer je jedino dovoljno toplo more meni svojedobno bilo Južno kinesko, i to neka dva stupnja od ekvatora ali usudim se reći da ovo zbilja JE hladno. Valjda je zato malo ljudi u moru - da ne spominjem koronu. 

A moje curice? Prva je i dalje u nekakvoj čudnoj 'malo znam, malo ne znam plivati' fazi koja traje već preko godinu dana, ali i dalje beskrajno uživa u moru, čak i kad se evidentno smrzava. Druga se, pak, nije dala iz mora svaki put kad sam je stavila u njega. Ako želite vidjeti kako izgleda dječji 'tantrum', pogledajte Drugu kad mora izaći iz mora. U tom trenutku ja sam u njenim očima najgora majka na svijetu. Ženski Darth Vader. O, da, ima trenutaka u roditeljstvu kad vam je pred drugim ljudima neugodno. 

Kupale smo se i u zatvorenom bazenu apartmanske kuće u kojoj boravimo. Prva je tim bazenom oduševljena, Druga ga mrzi iz dna duše. Valjda je pobrala gene morske strane moje obitelji koja uvijek tvrdi da postoji 'PRAVO kupanje u moru, a sve ostalo je nešto drugo'. 

Mrzim indukciju 
Jasno, i na ljetovanju djeca moraju jesti. Pa im moram nešto skuhati. Veli mi frendica koja inače baš nije pasionirana kuhairca da su njoj ljetovanje i kuhanje nespojivi.

Je, i meni su bili dok nisam dobila Prvu koja je valjda najizbirljivije dijete na svijetu što se tiče hrane. Pristojna je ona djevojčica ali dovesti nju u restoran veći je rizik od šetnje Comptonom s kukuljicom Ku Klux Klana. Tako da radije psujem nad indukcijskom pločom koju imam ovdje u apartmanu i koja mi beskrajno ide na živce no što trpim njonjkavo 'ja ovo neeeee biiii', 'meni je ovoooo groooooozno'. A moram priznati da ni pomisao na redovno hodočašćenje restorana s izrazito živahnom bebom nije baš optimalna opcija. Eto, zato kuham. 

I to na gore spomenutoj indukciji. Kihneš u to, pišti i prestane raditi. Ne, ne kišem u stvari, samo želim reći da ni kapljica vode ne smije kapnuti na indukcijsku ploču. I da, voda zakuha jako brzo, ulje se ugrije još brže, a najbrže zagori. Snaga ploče pojačava se pomoću nekakvog slajdera koji definitivno nije ni za muževe 'boomerske' ni za moje 'generacija X' prste. Da, sa strujom vulgaris koju imam kod kuće malo dulje zakuham vodu za kavu ali daj mi to bilo kad. Goni indukciju. 

Naš boravak ovdje neka je vrsta uvertire u 'onaj pravi' godišnji koji će uslijediti za nekih mjesec dana. Sudeći po viđenom sada, bit će uzbudljivo, ali i naporno. 

Nadajmo se, s barem malo bržim internetom. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.