Blogosfera Priče jedne obične mame

'Meni je dovoljno zadovoljstvo da nešto spremim za svog tatu' - četverogodišnjaci i kućanski poslovi

Djeca će vam se rado pridružiti u kućanskim poslovima jer se vole osjećati korisno. Vodite samo računa o tome da postavite realna očekivanja.
Objava 07. lipnja 2019. 1 komentara 420 prikaza
Facebook.com
Facebook.com
Uvijek pohvalite svog malog pomagača za trud.

- Mama, prolila sam mlijeko – požalila mi se Prva tužno gledajući u bijelu lokvicu na podu.

Ona već neko vrijeme sama otvara vrata od hladnjaka, iz njih uzima tetrapak s mlijekom i toči ga u svoju šalicu, i ide joj sasvim dobro. Ovaj put je zeznula stvar jer se točeći istovremeno zagledala u program na televizoru i nije uopće opazila da toči preko ruba šalice. Tj. opazila je prekasno.

Onaj tko zaprlja, taj i očisti
Kratko sam je opomenula da se ubuduće mora usredotočiti isključivo na ono što radi i mirno joj rekla:
- A sada ćeš to počistiti za sobom.

Uzela je spužvicu i krpicu te u neke dvije, tri minute riješila problem bijele lokvice. Kod nas već neko vrijeme vrijedi običaj – onaj tko zaprlja, taj i očisti. Druga je sa svojih 11 mjeseci, jasno, još od toga izuzeta, ali Prva je već tamo negdje prije svog četvrtog rođendana počela čistiti za sobom.

Namjera takve prakse nije mučiti ili poniziti dijete već je naučiti malu lekciju o preuzimanju odgovornosti za svoje postupke te joj pokazati da je sa svoje četiri godine sposobna pomoći u obavljaju određenih kućanskih poslova.

'Pusti je neka uživa, ionako je život neće maziti' – da ne bi
Ne podržavam onu 'pusti je neka uživa, ionako je život neće maziti' filozofiju upravo zato jer sam prilično sigurna da je život neće uvijek maziti. Da, mogu je sad pustiti da odrasta bez da prstom mrdne u poslovima pospremanja, čišćenja i kuhanja. Realno, nije da muž i ja ne možemo te poslove obaviti bez nje. Ali, kad je jednog dana, tamo negdje kad bude imala 14, 15, zamolimo da nam usisa dnevnu sobu ili opere prozor u spavaćoj, trebamo li se onda čuditi kad zakoluta očima lijeno se valjajući po kauču i dobaci nam nešto poput 'otkačite'?

Vjerujem da djeci dobre navike treba usađivati od malena, tim više što mi vlastito roditeljsko iskustvo pokazuje da su u dobi od tri, četiri godine izrazito motivirani pomoći odraslima u kućanskim poslovima.

Tako se osjećaju važno.
Šalje im se poruka da su nekome potrebni.
Osjećaju se 'veliki'.

Iskreno, ne sjećam se da je ikad postojao taj neki prijelomni trenutak u kojem sam Prvu pozvala k sebi i rekla joj: 'A sad ćeš mi pomoći obaviti to i to.' Do takvih situacija jednostavno dođe prirodno. Dijete vam priđe, sa zanimanjem gleda što radite, možda vam postavi koje pitanje, poželi uzeti u ruke krpu ili koje već sredstvo imate... I tako to nekako krene. Nenametljivo, bez prisile.

Od četverogodišnjeg djeteta, jasno, ne možete očekivati čudo. Ali moram priznati da sam sama ostala ugodno iznenađena shvativši da djevojčica te dobi (a vjerujem i dječak) može pomoći i više no što sam očekivala prije no što sam dobila vlastitu djecu.

Što konkretno mogu?

Svaku stvar na svoje mjesto
Za početak, pospremiti svoje igračke na mjesto. Kad sam odlučila prestati pospremati igračke za Prvom, pokušala sam prvo s onom praksom 'sve na mjesto prije spavanja'.

Nije išlo.

U međuvremenu bi se po podu rasulo toliko igračaka da im više ni Isus Krist ne bi znao pronaći mjesto, a pospremanje svega oduzelo bi toliko vremena da bi umorilo i nju i mene, što tjelesno, što mentalno.

Onda sam promijenila taktiku.
- Kad se s nečim prestaneš igrati, to odmah pospremiš na mjesto – redovno je podsjećam.

Neću reći da uvijek pali ali rezultati su drastično bolji no prije.

Pospremajući igračke Prva ujedno uči i da svaka stvar u našem ne prevelikom stanu ima svoje mjesto. Tako, recimo, zna i da odjeća koju je svukla sa sebe i koju više neće odjenuti ide u korpicu za veš. Svake večeri je tamo nosi prije spavanja.

Pranje i sušenje veša su aktivnosti koje su još uvijek povjerene meni, ali je zato obvezno pozovem da ona ubaci svoje plišance u bubanj perilice kada dođe vrijeme da se njeni mekani prijatelji okupaju. Zna i da se gumb za pranje tada treba okrenuti prema sličici na leptirića. Za sad je, procjenjujem, to dovoljno.

'Svatko sam miče svoj prljavi pribor sa stola'
Prva pomaže i u postavljanju stola. Tu ne očekujem standarde batlera u palači bogatog engleskog lorda. Dovoljno je da svakome zna dati svoj tanjur (ili više njih), nož, vilicu, žlicu, salvetu i čašu te da to uredno posloži na stol. Dok je još koristila dječji, uglavnom plastični, pribor za jelo postavljala je stol samo sebi jer sam se bojala da će nešto razbiti.

Onda sam jednostavno odlučila prelomiti i dozvoliti joj ono što je sama opetovano tražila u želji da bude korisna – postaviti pribor za jelo za sve.

Razbijanje? U posljednjih godinu, dvije muž i ja smo (nehotice) razbili puno više od nje.

Kad je stol u pitanju, kod kuće također primjenjujemo pravilo 'svatko sam miče svoj prljavi pribor sa stola.' Priznajem, ovdje su mi jako pomogle tete u vrtiću koje su tu praksu uvele i prije mene.

Četverogodišnje dijete također može obrisati prašinu s komada namještaja, očistiti manju staklenu površinu i nahraniti kućnog ljubimca, a sve to Prva s vremena na vrijeme radi. Stručnjaci kažu da njeni vršnjaci bez problema mogu i zalijevati biljke u teglama ali ja joj taj zadatak ne provjeravam iz prilično prozaičnog razloga – naše biljke nalaze se na lođi u koju tijekom popodneva tuče vrlo jako zapadno sunce pa se stoga mogu zalijevati tek u vrlo kasnim satima, daleko iza vremena kad Prva odlazi na počinak.

'Meni je dovoljno zadovoljstvo da nešto spremim za svog tatu'
No dok je pomoć oko biljaka zaobilazi, nije rijetkost da mi pomaže u kuhinji. Ako ću pravo, od svih kućanskih poslova to najviše voli i tu najčešće sama insistira na pružanju pomoći. U kuhinji je, za dijete svoje dobi, vrlo ambiciozna i jako želi učiti. Za sad zna umutiti jaje, skuhati rižu i sve vrste tjestenine, nasjeckati (kuhano) povrće na veće komade, oguliti luk prstima, ubaciti razne sastojke u blender te napraviti biskvitno tijesto te ona za američku pitu i pizzu – sve, naravno, uz moju pomoć. Osim što je s vremena na vrijeme potreban podsjetnik kako se nešto radi, treba voditi računa i o sigurnosti djevojčice. Pripremanje hrane zahtjeva korištenje potencijalno opasnog pribora kao što su noževi i razne električne naprave, a tu je i vrela voda. Zato Prva i ja uvijek kuhamo zajedno, u tandemu.

Kuriozitet je da je često vrlo entuzijastična u namjeri da sa mnom pripremi neko jelo, ali jednom kad je gotovo ne želi ga uvijek kušati, mada tvrdi da je zadovoljna njegovim izgledom. Tako smo, recimo, ne tako davno zajedno pripremile pizzu 'za tatu'. Unatoč tome što je čak sa suprugom bila na tržnici i sama odabrala sastojke za nadjev, nije je htjela kušati. Na moje iznenađeno pitanje zašto ne želi probati ono što je sama spremila, odgovorila mi je ovako:
- Meni je dovoljno zadovoljstvo da nešto spremim za svog tatu.

I kako da te to ne razoruža?

Očekivanja trebaju biti realna
Razoružava sama pomisao na činjenicu da žele napraviti nešto lijepo za vas.
Da vam žele pomoći.
Da vas žele usrećiti.
Da žele provesti vrijeme s vama.

Očekivanja, ipak, trebaju biti realna, u skladu s njihovom dobi.

Četverogodišnjacima je u pravilu teško držati pažnju dulje vrijeme na jednoj stvari i koncentracija im nije jači adut. Zato im je bolje povjeravati zadatke koji kraće traju. Prva, na primjer, zna odlično očistiti staklenu površinu ali ni u snu mi ne bi palo na pamet povjeriti joj čišćenje velike staklene stijene u našoj dnevnoj sobi, i to ne samo jer bi se mogla gadno ozlijediti penjanjem na ljestve koje bi joj u tom slučaju bile potrebne.

Jednostavno se ne bi mogla koncentrirati dovoljno dugo da taj posao obavi kako treba.
I to je u redu.

Za curicu njene dobi dovoljno je da obriše nešto poput majušnog staklenog stolića u dnevnoj sobi.

Kad su realna očekivanja u pitanju, treba uzeti u obzir da rezultati njihovog rada neće uvijek biti super. Štoviše, ponekad neće biti dobri uopće.

Najgore što u takvoj situaciji možete učiti jest omalovažavati dijete. Time mu rušite samopouzdanje pokazujući mu da nije vrijedno vašeg povjerenja. Puno je bolja praksa pohvaliti – za ono što je dobro uradilo ili barem samo za činjenicu da se trudi – a onda prijateljskim tonom objasniti što treba popraviti. Na primjer:
- Lijepo je da si se potrudila pobrisati prašinu s noćnog ormarića. To si krasno napravila. Drugi put samo pripazi da ne zaboraviš ovaj dio uz rub. Evo, možemo ovaj put to očistiti zajedno.

Dobar je pristup kućanske poslove pretvoriti u neku vrstu zajedničke zabave. Prikazivati ih četverogodišnjem djetetu kao smrtno ozbiljnu obvezu nema previše smisla. Još gore je kućanske obveze koristiti kao neku vrstu kazne. Na primjer, nešto poput: 'Nisi pojela cijelu večeru pa ćeš sad brisati prašinu.' Nije vam cilj vlastito dijete pretvoriti u Pepeljugu već ga naučiti odgovornosti i suradnji.

Prva, kao i sva druga dječica njene dobi, najbolje uči kroz igru. I zato se nas dvije, i kad čistimo, kuhamo i pospremamo, igramo.
Pružamo jedna drugoj potporu.
Pohvalimo jedna drugo kad dobro odradimo posao.
Damo si 'pet'.
Smijemo se.
Zabavljamo se.

Često se dogodi da ona, malena kakva jest, usred posla naglo odustane. Zna otići i bez objašnjenja. Tada je samo upitam želi li nastaviti i ako odbije ne insistiram da nastavi. Sjetim se one priče o djeci njene dobi i koncentraciji i ne brinem previše. Znam da će mi se kad tad vratiti i reći:
- Mama, želim ti pomoći.

A ja ću je tada objeručke dočekati.

 

  • Avatar burgos1948
    burgos1948:

    A kako će sad matere od sinova ponašat ? Jer , obećale su svom sinu , jedinom od majke rođenom , da ne trebaju ništa radit , sve će tebi sine jedini od majke rođeni , majka tvoja radit .