Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Mislio je svojom glavom - sad ima nadgrobni spomenik

Je li činjenica da je Prva ‘mislila svojom glavom’ kad je došla na ideju o gradnji rakete u kućnoj radinosti dovoljna da bi s povjerenjem sjeli u tu istu raketu koju je ona osmislila? Ajmo se ne lagati, znamo odgovor.
Objava 15. svibnja 2020. 0 komentara 188 prikaza
pexels.com
pexels.com
Smislila je rješenje! Je li dovoljno dobro?

Svake večeri Prvoj čitam bajku pred spavanje. Bolje rečeno, pokušavam čitati. U posljednje vrijeme društo nam često pravi brbljava i živahna Druga koja se zabavlja malo penjući se meni u krilo i otimajući mi knjigu iz ruke, a malo ulaskom u sestrin krevetić i sjedenjem na njenoj glavi, uz glasno cičanje.

Ne, nisam pogrešno napisala. Na glavi.

Frederik i Katarina
Ponekad imamo sreće da Druga uspije zaspati prije svoje starije sestre ili joj moj suprug uspije nečime odvući pažnju i odvesti je u drugu sobu. Onda Prvoj mogu čitati u miru.

Neki dan sam joj čitala bajku braće Grimm o Frederiku i Katarini, bračnom paru kojeg čine nevjerojatno strpljiv suprug i njegova glupava supruga koja nije u stanju razumjeti ni elementarne upute koje dobije. Danas bi na pojavu takve priče vrištali ‘seksizam!’ I nije da ne bi nužno imali pravo, obzirom da je ženski spol ovdje doista prikazan kao mentalno ograničen i nesposoban za samostalno donošenje racionalnih odluka.

Problem Katarine iz priče je što ona, unatoč svojoj intelektualnoj potkapacitiranosti, kontinuirano – misli svojom glavom.
Ima ideje.
Smišlja kako riješiti problem da bi potom upala u još veće.
Jedino što joj spašava glavu na ramenu su suprugova strpljivost i puka sreća.

I moja Prva ima trenutke kad također misli svojom glavom.

Hej, izgradimo raketu!
Tako je, recimo, svojevremeno došla na ideju kako bi mi mogli otići na obiteljski izlet u svemir.

Za tu ideju zaslužna su dva fiktivna lika – karizmatični, autoritativni kapetan iz serijala Zvjezdane staze: Nova generacija, Jean Luc Picard i Mickey Mouse. Picard sa svojom posadom juri svemirskim prostranstvima u brodu kojeg pokreće izmišljen (a vjerojatno će to tako ostati zauvijek) warp pogon kojeg karakteriziraju brzine veće od brzine svjetlosti dok Mickey Mouse sa svojom ekipicom iz kluba u svemir odlazi zahvaljujući plastičnoj raketi koju su mu sklepale robo-ruke.

Pa je tako moja Prva došla do zaključka da bi njen tata i ja mogli izraditi jednu takvu raketu te skupa s njom i njenom sestrom odletjeti do Marsa.

Nedavno je na ideju o ‘uradi sam’ pristupu u gradnji rakete došao i jedan tip u Americi. Zvao se Mike Hughes. Osim što je ‘prokužio’ da je pametniji od NASA-nih inženjera pa je sam išao graditi raketu, Mike je također bio zagovaratelj teorije o ravnoj Zemlji.
Da, napisala sam ‘bio’.
Naime, Mike je prilikom svog prvog leta poginuo.
Raketa se srušila.
Do toga je došlo jer je Mike ‘mislio svojom glavom.’ Mogli bi mu to napisati na nadgrobnom spomeniku.

I on i moja Prva mislili su svojom glavom.

Da, volim čuti mišljenje svog djeteta ali…
A sad – stanite!

Ako ste pomislili da branim svojem djetetu pravo na izražavanje vlastitog mišljenja, u potpunosti ste u krivu.
Čak naprotiv.
VOLIM čuti njeno mišljenje.
I ona to zna.

Ali jednako tako zna da svako njeno mišljenje neće biti prihvaćeno.
Razumije da postoje situacije u kojima odluke donose mama i tata.
Jer su mama i tata veliki.

Recimo, njeno mišljenje je i da bi za doručak trebala dobiti nekoliko Domaćica keksa, za užinu šaku gumenih bombona, a za ručak dvije ‘mađarice’. No obzirom da znamo kakve bi to posljedice ostavilo na njeno zdravlje, tražimo da prvo pojede meso ili ribu te povrće.

Nije da nema pravo reći da bi radije slatko. Ima. Itekako. Ali zna da neće nužno biti po njenome.

Učim je, već sada, da živimo u demokratskom svijetu. U tom demokratskom svijetu svatko, pa tako i petogodišnje dijete, ima pravo reći što misli. Ima pravo na razne ideje. Ali, jednako tako, to petogodišnje dijete mora prihvatiti da nije svako njegovo mišljenje RELEVANTNO ma koliko se trudilo ‘misliti svojom glavom.’

Je li činjenica da je Prva ‘mislila svojom glavom’ kad je došla na ideju o gradnji rakete u kućnoj radinosti dovoljna da bi s povjerenjem sjeli u tu istu raketu koju je ona osmislila? Ajmo se ne lagati, znamo odgovor.

Biste li dali liječniku popraviti svoj auto?
Da, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali postoje relevantna, manje relevantna i potpuno irelevantna mišljenja za određenu temu.

Što nečije mišljenje čini relevantnim?

To može biti, recimo, pregršt životnog iskustva u određenom području. Složit ćete se, bolje savjete o tome kako se ponašati za volanom i kakve opasnosti sve vrebaju na cesti i pored nje može vam dati osoba koja ima milijune kilometara u nogama od one koja je jučer položila vozački ispit.

Relevantnosti nečijeg mišljenja doprinosi i stručnost. Do nje se dolazi višegodišnjim stažom u određenom području kojem ponekad prethodi diploma (ne ona koja je kupljena na štandu već ona kojoj su opet prethodile godine učenja, rada i istraživanja), a ponekad neka vrsta certifikata koji potvrđuje da ‘to i to’ znate raditi.

Zato ako vam je potrebna srčana prijemosnica odlazite kardio-kirurgu, a ne tokaru. I za mišljenje o tome treba li vam prijemosnica uopće ne pitate tetu u kvartovskom dućanu, ma koliko vam bila simpatična.
I zato, kad trebate popraviti svoj auto, odlazite mehaničaru, a ne neurologu.

Križaljka, rebus, karikatura, vic
Ono što me brine je spoznaja da mediji jednaku pažnju i jednaku vidljivost poklanjaju svačijem mišljenju, bez obzira na njegovu (i)relevantnost.

Nekada, dok smo još imali samo tiskane medije, to bi funkcioniralo ovako: stav nekakvog znanstvenika poput molekularnog biologa Gordana Lauca o cijepljenju bio bi istaknut negdje među prvim stranicama tiskanog dnevnika ili tjednika. Mišljenje – da ne kažem ‘histerični ispad’ – pjevača Tonija Cetinskog o cijepljenju, ako bi uopće bilo i objavljeno, nalazilo bi se tamo negdje na zadnjoj ili predzadnjoj stranici. Onoj gdje su već nagurani mini-križaljka, rebus, dnevna/tjedna karikatura i vic.

Ne mogu ovo dovoljno naglasiti – DA, SVATKO IMA PRAVO NA MIŠLJENJE. Čak i djeca. Ali bojim se da će ova kultura jednakog medijskog valoriziranja svačijeg mišljenja stvoriti rašomon u glavama ljudi, posebno onih najranjivijih, a to su neiskusna djeca koja tako u jednom trenutku više neće znati čije mišljenje treba poslušati, a na čije treba odmahnuti rukom. I trebaju li uopće saslušati bilo čije mišljenje ili mogu jednostavno ‘misliti svojom glavom’.

Jer svijet u kojem svačije mišljenje jednako vrijedi svijet je u kojem zapravo ničije mišljenje ne vrijedi.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.