Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Mogu li dvije karakterno različite osobe uspješno odgojiti dijete?

Nije neuobičajeno da roditelji imaju različite poglede na odgoj djeteta. Tada je važno staviti ego na stranu...
Objava 10. siječnja 2020. 0 komentara 1449 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Pred djetetom valja uvijek nastupati složno.

Još tamo negdje dok ste djevojčica u vrtiću u glavi vam se počinju stvarati prve ideje o tome što znači imati obitelj. Kod moje Prve je to vrlo pravocrtno, da ne kažem 'konzervativno' jer mi se ta riječ čini pinkicu preteškom za nekog tko će za koji dan napuniti pet godina. Mama Barbie, tata Ken i dvije curice. To je to.

Kaže i da je važno da se 'mama i tata slažu jer su bez toga djeca tužna.'

No što ako su mama i tata osobe poprilično različitih karaktera? Ima li takav par uopće šanse izvesti svoju djecu na pravi put?
Ako je suditi po mom mužu i meni – ne brinite, ima nade.

Petnaest minuta za par čarapa
Važno je samo da ste svjesni realnosti situacije i da joj se znate prilagoditi.

U čemu se, dakle, sastoji ta naša različitost? Ukratko rečeno, on u svojoj glavi uvijek svime obiluje, meni uvijek svega nedostaje.

Recimo, benzina. Ja tankam čim se upali rezerva, on kad kazaljka već struže po dnu.
Jabuka u zdjeli. Ja idem kupiti nove čim dođemo na zadnje dvije 'jer fali jabuka', on ih ide kupiti kad je već pojedena zadnja 'da se ne pokvare.'
Vremena. On stvari radi polako, nerijetko u posljednji trenutak. Nije Dalmoš ali drži se one 'nije pos'o zec da će uteć'. Mene karakteriziraju ubrzani pokreti i volim stvari činiti unaprijed, to mi pruža osjećaj komfora.

Prva je isti otac. Žurba joj je potpuno strani pojam. Da je po Smrt pošalješ, nikad je ne bi donijela. U stanju je par čarapa navlačiti na sebe punih petnaest minuta. Nije da ne zna kako. Samo joj se ne da žuriti.

Uzme obje čarape, sjedne na kauč i zabulji se u televizor dok čarape stoje pored nje.
Onda navuče jednu čarapu do pola.
Pa opet bulji u TV.
Pa navuče tu čarapu do kraja.
Pa bulji u TV.
Pa uzme u ruku drugu čarapu.
Pa bulji u TV.
Pa shvati da ne zna gdje su joj cipele od Else.

- Mama, gdje su Elsine cipele?
- Ne znam. Ajde, obuci se pa ćeš ih onda potražiti.
- Ali, maaaaaaamaaaaaaaaaa…

Pet, šest minuta prepiranja kasnije opet bulji u TV i drži čarapu u ruci.
- Prva, odjeni se već jednom.
Polako počinje navlačiti drugu čarapu.
Meni lagašno puca film pa stavljam pauzu na crtić.
Ona sada bulji u pauzirani crtić.
Osvrće se po sobi gledajući gdje bi mogle biti Elsine cipele.
Opet bulji u pauzirani crtić.
Navlači drugu čarapu…

Za svaki slučaj...
Druga je na mene, sva zbrzana i sve želi obaviti hitno.

Evo, jutros je muž otišao do pedijatra po potvrdu da smije u vrtić jer je par dana bila bolesna, a cure i ja smo čekale doma. Druga ga je dočekala na vratima, u jakni, s kapicom na glavi. Odjenula ih je sama.
Za svaki slučaj.
Da što prije krene u vrtić.
Nikad ne znaš…

Očekivano, suprug ima više razumijevanja za sporost Prve, a ja za užurbanost Druge. I zato on na sebe preuzima one odgojno-obrazovne zadatke kojima je cilj ukazati na strpljivost i smirenost dok ću se ja posvetiti onima kod kojih je bitna brzina reakcije.

On će Prvoj pomoći složiti dvorac od sićušnih Lego kockica, ja ću joj skrenuti pažnju na to da je važno kolač na vrijeme izvaditi iz pećnice.
On vjeruje da su ljudi dobri dok ne dokažu da su govna, ja vjerujem da su govna dok ne dokažu da su dobri. I zato sam ja ta koja je uči oprezu.
On je uči kako biti hrabra. Kako se usuditi zakoračiti u nepoznato.
Njegov tehnički um sklon preciznosti uči je kako ne prijeći crtu u bojanju, moja maštovitost tu je da je inspirira što uopće nacrtati…

Dobar policajac – loš policajac
Karakterne razlike utječu i na to kako definiraš dobro i loše u odgoju.
Kako definiraš što je istinski važno.
I tu moraš biti vraški oprezan.
Moraš paziti da djeca ne nanjuše krv.

Osnovno pravilo sukoba u metodama odgoja je, da parafraziram Klub boraca, 'nikad ne pričaj o sukobima u metodama odgoja'. Barem ne pred djecom.

Ako vaša bolja ili snažnija polovica u određenom trenutku na sebe preuzme određen odgajateljski zadatak, pustite je da ga odradi do kraja. Ne miješajte se. Ne prigovarajte. Ako baš morate, uradite to kasnije, kad su klinci dovoljno daleko.

Jer ako dijete samo nasluti da mu se mama i tata ne slažu oko toga za što bi trebalo biti nagrađeno ili kažnjeno, gotovi ste. Klinci su oportunisti i u 'dobar policajac – loš policajac' sukobu priključit će se onom dobrome, a onom lošem će maestralno nabiti osjećaj krivnje.

Zato pred klincima morate biti ujedinjeni. Kad ste sami, možete raspravljati.

No svakako je dobro unaprijed se dogovoriti o nekim temeljnim smjernicama vašeg roditeljstva.

Kompromis znači da svatko mora malo izgubiti
Nije problem ako vi večeras kažete da dijete ne smije pogledati još jedan crtić jer mora u krevet, a vaš partner bi, da je njega dijete pitalo, dozvolio još jedan. Niti će njemu pasti kruna s glave jer je dijete taj jedan put otišlo spavati ranije niti će se vaš sustav vrijednosti urušiti jer je dijete ostalo malo dulje budno. Ali ako vi, recimo, čvrsto vjerujete da je za dijete važno rano odlaziti na počinak dok se vaš partner više drži one 'dijete će samo reći kad je umorno' – što, usput rečeno, u našoj obitelji nije predmet prijepora – tu već imate ozbiljniji problem.

Isto kao što imate ozbiljniji problem i ako, na primjer, vi smatrate da nema ništa loše u tome da dijete spava u bračnom krevetu između vas dvoje, a on se užasava na tu pomisao.

Tu sad stupa vrijeme za kompromis.
A kompromis znači da svatko mora malo izgubiti.

Morate se dogovoriti. Ako sami ne možete doći do rješenja, stručnjaci predlažu uključenje treće, neutralne strane (čitaj: njegova mama nije dobra ideja) koja će vam pomoći donijeti odluku.
Prijateljice.
Člana obitelji.
Vrtićkog psihologa.
Googlea.

Tako ćete, uz malo fleksibilnosti i volje, doći do nekakvog rješenja.

Recimo da će konačna odluka biti da dijete spava u svojoj sobi, čime je on 'pobijedio'. Gdje je kompromis? Pa, u tome da malo zažmiri i udovolji vama time što će se dijete uvaliti u krevet između vas dvoje svake subote.

Ako vi smatrate da dijete za stolom mora sjediti uspravno, s laktovima priljubljenima uz tijelo i ne igrati se priborom, a vaš partner je po tom pitanju opušteniji i ne smeta mu zaigrano dijete za stolom, mora vam biti jasno – jedno od vas će se nervirati tijekom zajedničkih obiteljskih obroka.
Što u takvom slučaju učiniti? Bez obzira na povremena odstupanja, poput onih u primjeru s krevetom, nečija metoda odgoja će prevladati.
Čija – ostaje na vama.

Stavite ego na stranu
Ako partner pristane ići protiv vlastitih principa i javno se, pred djecom, svrstati na vašu stranu, unatoč tome što se s vama ne slaže, bilo bi fer da u nekom drugom krucijalnom aspektu odgoja vi duboko udahnete, progutate knedlu i pustite da bude po njegovom.
Kompromis, je li.
Spremnost da malo stavite ego na stranu.

Malo gdje to dolazi do izražaja u toj mjeri kao kad se suočite s različitim pogledima na odgoj vlastite djece. Tu počinjete prakticirati onu pravu toleranciju koja zadire u pore vašeg svakodnevnog života, a ne onu deklarativnu kao kad na Facebooku nalijepite inspirativnu poruku poput 'rasizam je loš' ili hashtag #samoljubav uz fotku izbjeglica na kolodvoru u Frankfurtu.

Ovdje toleranciju doista živite.
I zatomljujete vlastiti ego.
Jer u konačnici nije važno tko će u sukobu roditeljskih titana pobijediti već – što je dobro za dijete.

I zato razmislite – ustrajete li na nekom odgojnom pravilu jer stvarno razumijete da je tako bolje za vašu djecu ili naprosto zato što se osjećate bolje kad je po vašem?

Ako ste u nedoumici ili osjećate da ste pristali na neki kompromis koji vas ždere iznutra, razgovarajte, jedno s drugim i s djetetom.
Osluškujte.
Promatrajte.
Učite.
I uvijek volite.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.