Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Moja kćerkica se testirala na koronu

'Ako dođe do nelagode ili bola, a dijete unaprijed to nije znalo, bit će povrijeđeno ne samo zbog činjenice da ga nešto boli ili mu smeta već i zbog nečeg puno goreg – zbog saznanja da mu je mama lagala.'
Objava 26. studenoga 2020. 0 komentara 904 prikaza
pexels.com
pexels.com
Na testiranje je trebalo doći s maskom.

Bila je to jedna sasvim obična nedjelja. Druga se, nakon cijelog dana ispitivanja granica svojih tjelesnih sposobnosti, srušila u svoj krevetić tamo negdje oko pet popodne i čvrsto zaspala. 

Da, pokušala sam je uspavati ranije. 
Da, znala sam da će zbog kasnog odlaska na dnevni počinak trčkarati po stanu do ponoći. 
Ali tako vam je to s Drugom. Njeni odlasci na spavanje nepredvidivi su kao i Milanovićev tok misli. 

Večernja šetnja
Kad joj je sestra zaspala, Prva me je zamolila da s njom odem u večernju šetnju. Nisam baš bila oduševljena idejom jer je vrijeme vani bilo šugavo. Hladno, mračno, odurno vlažno uz onaj osjećaj da kiša samo što se nije obrušila. Pokušala sam joj predložiti neki drugi način zabave, ali moja mlađa kći bila je uporna. Šetnja i točka.
- Uostalom, mama, uvijek možemo ponijeti kišobrane, zar ne? 

Kapitulirala sam. 

Otišle smo u šetnju kojoj smo provele oko sat vremena. Bila je odlične volje (pa je uspjela oraspoložiti i mene), na svoj tipičan način jako brbljava i vrlo vesela. Ama baš ništa nije upućivalo na to da bi nešto moglo poći po zlu. Čak naprotiv. 

Kad smo se vratile kući poželjela je da joj spečem burek od sira (sorry, nije me briga kako to zovu tamo odakle to potječe – ja 'to' zovem 'burek od sira'). Dok se pećnica zagrijavala, a potom burek pekao, ona me nestrpljivo opetovano podsjećala kako je gladna i kako 'ne može dočekati večeru'. 

Pojava simptoma
U međuvremenu se Druga probudila i zajedno su sjele za stol, a ja sam im poslužila burek. Druga je navalila ko da sutra ne postoji, a Prva... Ona je zapravo uradila ono što često radi za stolom. Počela je lijeno prtljati po tanjuru. 

- Hej, zar nešto nije u redu? – upitala sam je – Pa čuj, ovo si ti sama naručila. I ovo inače jedeš. 
- Ma da, mama.... Probala sam, jako je fino. Ali... mene ti boli glava. 
- Boli te glava? 
- Da – tužno je odgovorila. 

Kad sam je pogledala bolje, sve mi je bilo jasno. Djelovala je nekako umrtvljeno, mlitavo i bezvoljno, a oči su joj bile crvene i vlažne. 
Idemo mjeriti temperaturu – rekla sam. 

38,3. Dobila je lijek za snižavanje temperature, razodjenula se u prozračnu odjeću i legla u krevet. 
- Mama, ja ne mogu spavati jer me boli glava, ali malo ću listati slikovnice. 

Tako i bi. Listala ih je neko vrijeme, a onda je zaspala. 

Dobivanje uputnice
Temperaturu joj nisam uspjela spustiti ni sljedećeg dana. Tamo negdje popodne, kada je njen pedijatar bio u smjeni, uputila sam mu telefonski poziv. Inače tako činim kada se želim s njim konzultirati, a sada je to i obveza, obzirom na pandemijske mjere. Rekla sam mu da Prva nema ama baš nikakvih respiratornih simptoma, ali da se žali na glavobolju i da joj ne uspijevam spustiti temperaturu ispod 38. Odgovorio mi je: 
- Obzirom na navedeno, Prva mora do daljnjeg ostati kod kuće i dobit će virtualnu uputnicu za testiranje na Covid. U međuvremenu, dok ne dobije rezultate, izolirajte je koliko je god to moguće. 

Doktoru je jasno da se petogodišnje dijete koje živi s roditeljima i mlađom sestrom ne može baš U POTPUNOSTI izolirati. No shvatila sam – nema izlazaka iz kuće. 
Sljedeći korak bio je – raspitati se kako se obavlja testiranje. Doznala sam da možemo otići na Velesajam i tamo stati u red, rano ujutro. Obzirom na lokaciju našeg prebivališta, to 'rano ujutro' bi podrazumijevalo da Prvu moram natjerati da ustane tamo negdje oko pet ujutro. Očekivati uspjeh takvog ishoda jednako je kao i očekivati da će Hrvatska u roku od narednih godinu dana postati vodeća svjetska velesila. 

Naručivanje za testiranje
Zato sam se odlučila za alternativu. Nazvala sam hitnu Covid ambulantu u njenom domu zdravlja i naručila je za točno određen termin. Tražili su njeno ime, prezime, datum rođenja, matični broj na zdravstvenoj iskaznici, moje ime i prezime, broj telefona i adresu elektronske pošte. 

- Prvi slobodan termin imamo u petak u 8:45. 
- Nemate ništa ranije?
- Na žalost, ne. 

Pristala sam jer je Prvoj u međuvremenu ipak počelo biti bolje, a znala sam uvijek, u slučaju zastrašujućeg scenarija, postoji opcija pozivanja hitne pomoći. Srećom, do tog scenarija nije došlo. 

Priprema djeteta
Ono što je trebalo uraditi je pripremiti je za testiranje. 

- Čuj, Prva, moram malo porazgovarati s tobom – obratila sam joj se – važno je. 
- O čemu, mama? 
- Gledaj... tvoj doktor kaže da se moraš testirati na koronu. 
- Zar imam koronu? – opazila sam tračak zabrinutosti u njenom pogledu. 
- To ne znamo. Zato se moraš testirati. 
- Aha... znači, doktor mora vidjeti imam li u sebi virus korone. 
- Tako je. I zato moraš u petak ići na testiranje. Dotle ne smiješ izlaziti iz kuće. 
- Neću vidjeti svoje prijatelje u vrtiću?
- Ne. Razumiješ li zašto? 
- Pa... da. Jer ako imam u sebi virus mogu ga prenijeti na njih pa će se moji prijatelji razboljeti. 
- Odlično si to razumjela. A sad ti moram reći nešto o testiranju... 
- Da, mama? 
- Gurnut će ti jedan štapić u nos. To će trajati jako kratko, ali moram ti nešto iskreno reći. Vjerojatno će to biti malo neugodno. 

Od kako je Prva u stanju komunicirati na potrebnoj razini za takvu vrstu konverzacije, uvijek sam prema njoj krajnje iskrena po pitanju svih medicinskih zahvata koji je očekuju. Moje roditeljsko pravilo je jednostavno.

'Ne širi nepotrebnu paniku ali ni ne laži.' 

Zbog toga joj ni ovaj put nisam htjela početi prodavati dramatične priče o 'užasu koji je čeka', o 'štapiću koji se zabija skoro do mozga' ili o tome kako ljudi pričaju da 'to boli'. S druge strane, nisam htjela ni samo odmahnuti rukom i reći: 'Ma daj, daj, nije to ništa. Nećeš ni osjetiti'. Predstavila sam joj stvari onakvima kakve (po mojim saznanjima) jesu. Smatram da je za dijete bolje unaprijed znati da će možda doživjeti nelagodu. Naime, ako dođe do nelagode ili bola, a dijete unaprijed to nije znalo, bit će povrijeđeno ne samo zbog činjenice da ga nešto boli ili mu smeta već i zbog nečeg puno goreg – zbog saznanja da mu je mama lagala. Zato je moja politika, kada su medicinski postupci u pitanju, uvijek 'istina i samo istina'. 

Prva je rečeno prihvatila mirno i disciplinirano je kod kuće čekala testiranje na koje ju je odveo tata. Dobili smo upute da moraju doći (naravno, s maskama) automobilom iz kojeg nisu izlazili tijekom testiranja. 

Astronaut
Suprug mi je kasnije rekao da su joj štapić zabili 'fakat duboko' i da je nakon zahvata zaplakala. Ipak, također mi je rekao, smirila se već nakon minutu, dvije i kući je stigla dobre volje. Ni u daljnjim razgovorima s njom nisam primjetila da ju je postupak testiranja nešto posebno traumatizirao. Jedino se malo naljutila zbog jedne stvari. 

-Mama, malo sam ljuta na onog astronauta koji me testirao. 
- Dušo, to je doktor, ne astronaut. Samo je tako odjeven zbog zaštite od virusa. A zašto si ljuta na njega? 
- Ma, samo sam maaaaaalo ljuta. Mrvicu. 
- A zašto?
- Jer mi je lagao. Rekao je da će me malo škakljati, a mene je zaboljelo. To nije lijepo. Trebao mi je reći istinu. 
- Točno. Ali, Prva, sjećaš se što sam ti ja rekla? 
- Da. Rekla si da će biti neugodno. 
- I?
- Da, imala si pravo. Hvala, mama, što mi ti nisi lagala. 

Suprug mi je prenio da su mu rekli da će njen uzorak brisa poslati u Zavod za javno zdravstvo Andrija Štampar te da će rezultat u ponedjeljak poslati izravno njenom pedijatru. 
Rezultat smo doznale, putem telefona, u ponedjeljak negdje iza devet ujutro. 

Negativna je. 

Faca u vrtiću
U telefonskom razgovoru s pedijatrom objasnila sam mu da Prva u međuvremenu i dalje nije razvila nikakve respiratorne simptome, a da se njena temperatura tijekom utorka naglo spustila na normalnu razinu i od onda tamo ostala. 

- Dijete je veselo, dobrog je apetita, i osjeća se odlično – rekla sam mu. 

Dobila sam uputu da još tog dana ostane kod kuće i da od sljedećeg može natrag u vrtić, nakon dolaska po standardnu dozvolu kakve pedijatri inače izdaju djeci koja su bila odsutna iz vrtića zbog bolesti. 

I tako se Prva vratila svojim tetama i svojim malim prijateljima, i sada je 'glavna faca u grupi' jer je svima ispričala kako ju je 'na koronu testirao jedan barba koji izgleda baš ko astronaut'. 

Razgovor s epidemiologom
A mi ostali? Za svaki slučaj sam pozvala dežurnog epidemiologa, i to još dok je Prva čekala termin testiranja. Javio mi se vrlo ljubazan i susretljiv čovjek i na moje izravno pitanje mi odgovorio da nema potrebe da se mlađa kćerkica, suprug i ja testiramo no da ćemo to svakako trebati učiniti ako razvijemo simptome.  No kako ih nismo razvili, za testiranjem nije bilo potrebe. Ono što sam iz razgovora s njim, kao i iz razgovora s pedijatrom shvatila jest da je povišena tjelesna temperatura već sama po sebi simptom koji im govori 'pošalji osobu na testiranje'. 

Epidemiologa sam upitala i trebamo li svi u izolaciju dok čekamo rezultate testa Prve. Odgovorio je niječno. 
-    U izolaciju idete tek ako je ona pozitivna. Tada svi njeni bliski kontakti idu u samoizolaciju od dva tjedna. Dotle Vam mlađe dijete smije normalno ići u vrtić i Vi možete ići kuda želite. Kad je dobila simptome?
-    15. studenoga. 
-    U tom slučaju gledamo sve njene bliske kontakte od 13. studenoga... 

Ipak, da ne bi kasnije bilo 'ups, nismo znali', svi smo se odlučili na dobrovoljnu izolaciju od ostatka društva. Znate, ne bih se baš osjećala ugodno da nehotice zarazimo pola kvarta ili kolege na poslu. Uostalom, Prva je nevjerojatno strpljivo dijete, zrelo za svoje godine, i sve je prihvatila vrlo stoički pa nisam s njom imala problema. 

I tako je sada ta priča iza nas. Prošlo je na najbolji mogući način. Odlučila sam ispričati je ovdje kako bi mame i tate koji ovo čitaju, a koji to iskustvo još nemaju, iz prve ruke znali što treba učiniti u slučaju da im se dijete razboli i koji je tijek postupka vezan uz testiranje. Trenutnu pandemiju prati puno nesuvislih teorija zavjera protiv kojih je, smatram, najbolje boriti se konkretnim informacijama. I sama Prva mi kaže:
-    Mama, mislim da je dobro da moji prijatelji iz vrtića sad znaju kako je to. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.