Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Moja kći izludjela je mlađahnu verziju Kim Jong Una

Druga je, pak, jednostavno odlučila na plesnom podiju raditi sve što i prva. Do mikropokreta. Da sestra vidi koliko joj se divi. Jedini odmak od bestidnog kopiranja svakog sestrinog pokreta nastupio je u trenutku kada je jednostavno odlučila prileći. Nasred plesnog podija.
Objava 28. kolovoza 2020. 0 komentara 1608 prikaza
pexels.com
pexels.com
LJetovanje uvijek ijma svoje cool trenutke.

Trebalo je to biti jedno sasvim obično ljetovanje. Uobičajeno. Predvidivo. I, ako izuzmemo svakodnevne trenutke stresa neizbježne u suživotu s dvije djevojčice vrtićke dobi, poprilično dosadno. 

Opet isto 
Opet Otok. 
Opet svekrvina kuća i kuhinjski pribor raspoređen kao da je to radila čimpanza na LSD tripu. 
Opet ista velika, prenapučena plaža i ogromni valovi koji gonjeni burom silovito udaraju o obalu.
 Opet isti kafići i restorani s tipično turističkom ponudom. 
Opet ona stara mačka koja sjedi pred jednim od njih i za koju već godinama s tugom u srcu govorimo: 'Ovo joj je sigurno posljednje ljeto', a ona se, u inat svim zloslutnim predviđanjima, ne da i kao da živi svima nama u inat. 
Opet isti slastičar u susjedstvu koji kuha najgoru kavu na svijetu ali se ujutro ipak njome počastiš radi održavanja dobrosusjedskih odnosa. 

Opet sve isto kao i prije. 

Tako sam nekako očekivala da će biti. 
I bilo je. 
A opet, ispalo je nekako drugačije od onog što sam pretpostavljala. 

Plivanje
Prva je konačno naučila plivati. 

Kažem 'konačno' jer je u tamo nekih posljednjih godinu dana bila u onoj 'ma skoro da pliva' kategoriji. Ko što i Đikić svaka tri dana skoro nađe lijek za korona virus. Do dramatičnog preokreta došlo je četiri dana prije povratka u Zagreb kada se moja prvorođena konačno odvažila maknuti rukaviće i pokušati pokazati ono što je teta na treninzima u bazenu uči. 

Da, sada pliva. Ako bi to bila prava riječ za nekog tko je u stanju lamatati rukama i nogama po vodi - pardon, Dalmoši, po MORU - tako da se uspijeva održavati na površini. Moram priznati, pomalo mi je smiješno promatrati po prirodi iznimno elegantnu Prvu kako pliva nimalo sofisticiranim, početnički nespretnim pokretima. Izmami mi osmijeh. Njoj to, ipak neću reći. Djecu, čvrsto vjerujem, u njihovim pokušajima usavršavanja treba ohrabrivati, a ne ismijavati. 

Ljubav 
Nisam ismijavala ni njenu ljetnu dječju romansu sa stanovitim Pavlom iz Splita, mada je bilo trenutaka kada su mi umalo suze tekle od smijeha. 

Na njeno usplahireno iščekivanje da Fatalni Splićanin stigne i povede je na zajedničku vožnju romobilom. 
Na njenu frustraciju jer je tog i tog jutra dobila majicu i kratke hlačice, a njoj je 'sramotno da je Pavao ne vidi u haljini.'
Na njene dramatične izjave kako će noć, tijekom koje se ne vide, 'trajati vječno'.
Na ljubomorne ispade Druge koja jednostavno nije mogla podnijeti da njena voljena starija sestra pažnju poklanja nekome drugome. 

O da, Prva je ovog ljeta otkrila ljubav. Dječju i sasvim nevinu no opet ljubav. 

Ples
Otkrila ju je i Druga, ali ne prema nekom fatalnom mladiću jasličke dobi već prema plesu.  

Slučajno smo, na nagovor Prve, nakon jedne uobičajene večernje šetnje, završili u popularnom beach baru na otvorenome. Prvu je privukao bend koji je uživo izvodio poznate strane hitove. 

- Mama! Tata! Moramo ovdje ići! Želim slušati bend! - glasom punim zanosa uvjeravala nas je da ne smijemo još otići kući. Njen entuzijazam bio je negdje na razini onog američkog televizijskog propovjednika. Samo što je Prva, ruku na srce, simpatičnija. 

Glazba u baru nije bila loša, a nikome od nas se nije spavalo pa smo odlučili poslušati njen prijedlog. Suprug i ja smo se diskretno pogledali i dogovorili se: 
- Jedno kratko piće, da malo vide, pa idemo doma. 

'Kratko piće' se pretvorilo u ostanak sasvim pristojna trajanja. Moje djevojčice otkrile su plesni podij po kojem je Prva u početku razdragalo trčala u krug ne krijući oduševljenje glazbom uživo, a onda je odlučila svima pokazati pokrete koje je naučila, što na satovima ritmike, a što promatrajući kako starije tete plešu. 

Druga je, pak, jednostavno odlučila na plesnom podiju raditi sve što i Prva. Do mikropokreta. Da sestra vidi koliko joj se divi. Jedini odmak od bestidnog kopiranja svakog sestrinog pokreta nastupio je u trenutku kada je jednostavno odlučila prileći. 

Nasred plesnog podija. 

Mladoj dami se, je li, prispavalo. A kad tijelo ima potrebe, tijelo ne pita. Doduše, njen glas se je gadno pobunio kada smo je na silu ugurali u kolica, zakačili je remenčićima i odgurali kući. Ma plesala bi ona još. Samo je trebala MALO odmoriti. Skupiti snage za nove plesne pokrete. Kao da je neki problem spavati nasred podija.. pih! 

Kinez
Njenu pažnju je, osim sestre, zaokupila glazba, a ona sama privukla je pažnju svog vršnjaka, malog Kineza (ili Koreanca, nisam baš sigurna) koji se iz petnih žila trudio impresionirati je svojim plesnim pokretima. Pokušajte zamisliti kako to izgleda kad dvogodišnja beba s Kim Jong Un frizurom pokušava plesati nešto poput hibrida break-dancea i onog što vidite u video-spotovima korejske pop zvijezde Psyja. 

Drugu baš i nije impresionirao, unatoč tome što se fakat trudio. 

I tako je ovog ljeta poslovično damski suzdržana Prva poput kruške sa stabla pala na čari Fatalnog Splićanina, a vječno šarmantna Druga je svojim hladnokrvnim držanjem izludjela Plesača s Dalekog istoka. 

Što da velim, stvari nikad ne ispadnu sasvim onako kako ih očekujete. 

Idioti
Možda je upravo to najveća lekcija koju sam tijekom ovog ljetovanja naučila. 'Očekuj neočekivano čak i kad ti je sve poznato.' I 'ništa ne pretpostavljaj'. Ovo posljednje smo muž i ja zaboravili kada smo se, nakon sasvim harmonične povratničke vožnje obnovljenom starom cestom Rijeka - Zagreb odlučili ukrcati na autoput u Karlovcu. 

Bio je to jedan od onih trenutaka kad donesete odluku i odmah je požalite, a samom sebi kažete da ste idiot. Mi smo sami sebi dodijelili titule idiota nakon što smo bili dovoljno glupi da povjerujemo medijskom izvješću da je na Lučkome kolona od samo jednog kilometra. 

Protezala se skroz do Karlovca. 

'Moja mačka'
I tako smo završili nasred autoputa Karlovac-Zagreb, gmižući u koloni dvadeset na sat. Druga se, nakon što je fino prespavala skoro cijeli put, baš tada probudila, potpuno šokirana saznanjem gdje se nalazi. Naravno, gladna. 

S autoputa smo pobjegli na izlazu u Jastrebarsko i kući smo stigli nešto kasnije od planiranog. S dvije u konačnici ipak dobro raspoložene djevojčice koje su se ponajviše naveselile ponovnom susretu sa svojom mačkom. Pardon, Prva tvrdi da je to NJENA mačka. Ovako mi je rekla, tamo negdje u posljednjim kilometrima naše povratničke vožnje: 

- Mama, znaš, to je MOJA mačka - a nakon što sam je upitno pogledala, uz sasvim sitnu dozu prijekora u pogledu, nadodala je:  - Ali, znaš, posudit ću je Drugoj koji put. Da je pomazi. 

Već će se nekako dogovoriti.
Međusobno i s mačkom. 
Do sljedećeg ljeta i novih morskih avantura. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.