Blogosfera Priče jedne obične mame

Moja mala Elizabeth Taylor i njen Richard Burton

Moja četverogodišnja kćerkica razvila je s jednim dečkom u vrtiću poseban odnos, prepun uspona i padova te pregršt nevine, dječje ljubavi.
Objava 14. svibnja 2019. 0 komentara 611 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Neke cure od malih nogu znaju kakvog frajera žele uz sebe.

U životu moje Prve postoji netko poseban. Zove se Jakov. On je njen mali fatalni muškarac, ona je njegova mala fatalna žena. Silovita dinamika njihovog međusobnog odnosa donijela im je zajednički nadimak – vrtićki Burton i Taylor.

U vrtiću su nerazdvojni.
Zajedno se igraju.
Jedno drugo zadirkuju.
Vole se.
Svađaju se.
Mire se.

Saga je to koja ne prestaje već više od godinu dana.

Vrtićki 'metoo' na najjače
Svoj vrhunac dosegnula je prije neka dva tjedna kad sam došla pokupiti svoju princezu u vrtić. Dočekala me je u suzama, vidno uznemirena. Jasno, odmah sam je pitala što se dogodilo.

- Jakov me je ljubiiiiiooo, nisam htjelaaaa. Svu me izljubiiooo...

Vrtićki 'metoo' na najjače.

Tješim je.
Objašnjavam kako reći 'ne' dečku.
Naglašavam da ona kao cura uvijek ima pravo reći 'ne'.
Ona šuti, briše suze maramicom i potvrdno klima glavom dajući mi do znanja da razumije.

'Trebao me poljubiti u kosu ili mi poljubiti ruku'
Dan kasnije mi prilazi i veli:
- Mama, znaš, Jakov me je ljubio u obraz. Meni to smeta jer je mokro pa se moram brisati.
- To ti smeta? – ispapavam polako teren.
- Da! Trebao me je poljubiti u kosu ili mi poljubiti ruku!
- A znači u redu ti je da te Jakov ljubi?
- Pa naravno! Ali ne u obraz.
- Onda mu tako reci.
- Hoću, mama.

Još jedan dan kasnije izašla je iz vrtića cvatući. Očekivala sam da je malim dječjim razgovorim riješila svoj nesporazum s Jakovom. Kad tamo...

- Jakov me opet poljubio u obraz. Ja sam htjela da me poljubi.
- Ali zar nisi rekla da ne voliš da te ljubi u obraz?
- Voooolim. Daj mama, kaaaaj ti je?

I što reći na to? Da s četiri godine zavlači frajera tako dobro da me trnci prolaze od straha što će biti kad bude imala tamo negdje oko dvadeset? Ne, nije me strah za nju. Strah me je za te jadne dečke.

'On zna kako treba s curom'

Za sad je usredotočena samo na Jakova. Istina, igra se sa svom djecom u grupi i ima najbolju prijateljicu ali Jakov je 'jedini stvarno zanimljiv'. Kad sam je jednom prilikom upitala, pokušavajući ispuniti uobičajeni godišnji upitnik o vrtićkim iskustvima, što joj je u vrtiću najdraže, ko iz topa je odgovorila:
- Jakov.

Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, svom ocu. Da ne ispadne da je bilo slučajno.

- A zašto ti se on toliko sviđa?
- Jer on zna kako treba s curom. 
- A molim te, kako se to treba s curom?
- Igra se sa mnom kuhanja, slaže kockice i sluša što ja kažem.

Amen.

'Znaš, mama, ja sam pametnija od njega'
Već ih vidim u braku. Ona šeće po cugama, frizurama i šopinzima s nekakvim svojim najboljim gej frendom i deset kila debljom, blago neuglednom frendicom koja je potajno mrzi, a Jakov joj doma sprema ručak bez glutena i putem SMS-a odbija pozive svojih frendova za pivo jer mu je ona rekla 'što će ti ta niškoristi ekipa'.

Dobro, ne bi bilo baš tako. Dobra je ona duša. I stvarno, na taj neki dječji način, voli Jakova. Samo ne da da je vuče za nos.

- Znaš, mama, ja sam pametnija od njega.

Nije je imalo smisla pokušati razuvjeriti. Prvu rijetko kad ima smisla pokušati razuvjeriti kad si nešto utuvi u glavu.

'Damica u nevolji'
Da će njen odnos s Jakovom biti prepun uspona i padova postalo mi je jasno još tamo negdje kad je taj njihov vrtićki 'brak' počeo, prije nekih godinu dana. Tjednima mi se opetovano žalila da je Jakov 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe – barem one fizičke vrste – i koliko god glumi frajericu dosta je nježnog karaktera, popila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.

- Slobodno mu glasno reci. 'Ne. Nemoj me gurati'.
- Budi pristojna, ali odlučna.
- Ako ne prestane, odgurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
- Ako treba, traži pomoć tete.

Kako problem nije prolazio, tetama sam se obratila ja. I dobila odgovor koji je je poprilično iznenadio:
- Ali znate, ona njega zadirkuje. Po cijele dane ga škaklje, štipka, bocka, smijulji se, zeza ga... On je zbilja jako strpljiv ali kad mu nakon duljeg vremena dodija je blago odgurne od sebe.

Toliko o 'damici u nevolji'.

'Moj zbilja poseban prijatelj'
Kako ja ne spadam u one moje-dijete-je-savršeno-i-nikad-nije-ništa-krivo roditelje, posjela sam je doma pored sebe, ukorila je i objasnila joj, na njenim godinama primjeren način, da nije lijepo druge okrivljavati za ono što smo sami izazvali. I da malo olabavi s tim jadnim dečkom.

Obećala je da hoće.
Uz jedva vidljiv vragolasti osmijeh u kutu usana.

Od onda su ona i Jakov prošli svašta. Čas on nju izluđuje, čas ona njega. Ali više manje stalno su nerazdvojni. Mislim da su oboje, prvi put u životu, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljeni, a da to ni ne znaju. Ona samo kaže ovako:

- Jakov je moj zbilja poseban prijatelj.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.