Blogosfera Priče jedne obične mame

Moje kćeri neće biti ničije sponzoruše!

Svoje kćeri učim za mene dvije važne lekcije: 'ako želiš novac, zaradi ga sama' i 'koji god izbor u životu doneseš, budi spremna na posljedice.'
Objava 06. rujna 2019. 1 komentara 1774 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Možda ćeš jednom biti nečija princeza, ali dobro bi bilo da nešto zaradiš i za sebe.

Još koji sat i počinje posljednji vikend mog višemjesečnog boravka kod kuće s bebom. U ponedjeljak se vraćam na posao. I pomalo strepim opetovano si postavljajući ovo pitanje:
- Hoće li se Prva ujutro spremiti na vrijeme i omogućiti mi da stignem na posao kad trebam?

'Da bi dobio novčeke, moraš raditi'
Moja starija djevojčica je divno dijete – inteligentno, dobroćudno, brižno, nadasve intelektualno radoznalo – ali ima jednu manu: užasno je spora. Njene vještine odugovlačenja takve su da bi upravo njena fotografija trebala stajati u rječniku stranih riječi kod pojma 'prokrastinacija'. Često je potrebno i više od dvadeset minuta samo da bi je se ujutro izvuklo iz kinderbeta, a onda još barem toliko da bi se mlada gospodična umila, odjenula i počešljala.

Kako sam posljednjih petnaest mjeseci provela kod kuće, kretanje u neko točno određeno vrijeme prema vrtiću nije bilo od neke presudne važnosti. Sada, kada se vraćam na posao, stvari se mijenjaju.

Točnost opet postaje važna.

Hoće li Prva to prihvatiti, vidjet ćemo od ponedjeljka. Ono što sigurno znam da razumije je sljedeće:
- Da bi dobio novčeke, moraš raditi.

Tako mi ona sama kaže.
Tako je odgajam.

I zato sam neki dan s popriličnom skepsom reagirala na medijsku najavu uvođenja takozvane nacionalne mirovine. U suštini se svodi na to da bi osobe koje nemaju dovoljno radnog staža za stjecanje starosne mirovine ili ga, pak, nemaju uopće, a provele su barem petnaest godina u lijepoj našoj dobivale mirovinu u iznosu od oko tisuću kuna mjesečno.

Neki kažu: 'Humano'.
Ja kažem: 'Nije fer'.

Jednostavno smatram da nije pošteno išta platiti nekome tko je cijeli život laktovima derao šankove i gubio dane besposličareći, a inače je radno sposoban, i to nauštrb onih koji su cijelo to vrijeme proveli doista radeći. Da, znam, postoje nemoćni. Teško bolesni. Invalidi. Oni koji ne mogu raditi. Društvo treba biti humano prema takvima i pomoći im. Isto tako, čvrsto vjerujem da treba pomoći roditeljima njegovateljima, onima koji nemaju izbora i moraju ostati kod kuće kako bi se brinuli o djeci kojoj je potrebna posebna, intenzivna skrb. Što se svih ostalih tiče, držim se one: 'Ako želiš zaraditi – radi'.

Osobni izbor
To je sustav vrijednosti u kojeg vjerujem i kojeg pokušavam prenijeti za sada svojoj Prvoj, a kasnije ću i njenoj mlađoj sestri. Želim da, kada dođe vrijeme za to, razumiju da je jedini način da budu istinski neovisne onaj da same zarade svoj novac.

Ne kao uzdržavane žene. 
I pogotovo ne kao nečije sponzoruše.
Kao one koje ovise o tuđoj milosti koja će netragom nestati kad im popuste silikoni u grudima, a na licu se pojave prve izdajničke bore.

I zato Prva od malih nogu razumije da njena mama radi i da za taj rad kojeg obavlja u određenom vremenu i po određenim pravilima dobiva određenu, njoj za sada nepoznatu i apstraktnu, količinu novca. Razumije da tata voli mamu i da bi se brinuo o njoj kada bi mama bila kod kuće i ne bi zarađivala ništa, ali jednako tako razumije da je mama sama odlučila zarađivati nešto za sebe. Ona moj posao ne percipira kao ekonomsku nužnost u smislu 'jedna plaća nam nije dovoljna' već prvenstveno kao moj osobni izbor.

Mislim da bih joj teško prenijela poruku o važnosti ekonomske neovisnosti suvremene žene ako joj to ne bih pokazala vlastitim primjerom. Pokazujem joj da jednog dana, kad odraste ima izbor – zarađivati sama ili pustiti da netko drugi zarađuje za nju.

'Bit ću balerina'
Želim, doduše, i da razumije da niti jedan od ta dva izbora – raditi i imati svoju plaću ili ostati kod kuće i oslanjati se na suprugova primanja – nije sam po sebi nužno sramotan ili loš. Ne želim da ikada pomisli da je sramotno ili ponižavajuće posvetiti se isključivo održavanju kućanstva i odgoju djece. I zato nikad iz mojih usta neće čuti rečenice kao što su:

'Meni nije mjesto u kuhinji'.
'Nisam ja tu da nekome perem veš, peglam, usisavam i ribam podove.'
'Ja nisam tu da rađam djecu.'

Temeljna poruka koju i Prva i Druga moraju shvatiti je ova: za koji god put u životu se odlučite, bila to nekakva karijera ili pozicija domaćice, važno je da to bude vaš i samo vaš izbor.
Vaša odluka.
Neovisna.

I da uz to dobro razumiju, bez ikakvih iluzija, kakve su posljedice pojedine odluke, i po njihove novčanike, njihovo vrijeme i po njihove obiteljske te općenito međuljudske odnose.

Prva razumije koji put sam ja odabrala. Od nedavno i sama govori da će jednog dana sama zarađivati. Kad je pitam čime će se u životu baviti kaže:
- Bit ću balerina.

.. a onda svojim simpatičnim, zvonkim glasićem nadodaje:
- A jednog dana ću imati i svoju vlastitu bebu i onda ću biti balerina- mama.
- Baš tako bi htjela? Biti balerina i mama? – upitala sam je neki dan.
- Da. Jer tako stvari štimaju. Kad si balerina koja lijepo pleše i ima novca za lijepe haljine i kad imaš svoju bebu. Važno je imati svoju bebu.

Na to nemam što nadodati. Rekla je sve što treba, baš onako kako mislim da treba.

 

  • tholjevacdida:

    Bilo je zadovoljstvo pročitati ovaj hvale vrijedan rukopis i ostaviti osmjeh 😀