Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Moju djevojčicu dozivaju svjetionici

Gdje god smo bili s Prvom na moru, ako bi ugledala svjetionik, taj je morao biti njen. Ako je ikako moguće onda jednostavno MORA došetati do njega. Kao da je doziva. A onda oduševljeno gleda u to njegovo svjetlo i čeznutljivo priča o brodovima kojima on pokazuje put. Nerijetko zvuči poprilično starmalo. Kao da riječi koje izgovara nisu njene već riječi nekakve starice koja desetljeća provodi uz more i kojoj to more znači sve - početak, kraj, ljubav, bijes, radost, tugu, uzbuđenje, hranilište, život.
Objava 06. kolovoza 2020. 0 komentara 1190 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Postoji neka posebna veza između moje starije kćerkice i svjetionika...

'Ovo ljeto idemo opet u Toscanu - rekao je muž na način koji je govorio da je to konačna tvrdnja koju nitko i ništa ne može promijeniti.

A nisam imala ni neku želju suprotstavljati mu se. Volim Otok i neke njegove čari ali usporedba njegove prenapučene plaže prepune bučnih turista i kućice s vlastitim bazenom na predivno uređenom imanju s kojeg se pruža pogled na zelene brežuljke čija ljepota ostaje bez daha nekako je bespredmetna. Kad još tome pomislim da će me na Otoku dočekati svekrva koja će svaki moj obrok komentirati podrugljivim osmjehom i primjedbom kako je to njoj 'preegzotično' ili kako 'ona to tako ne radi', a onda se sjetim gospođe Christine i njene božanski ukusne tjestenine zbog kojeg zaboravim da sam ikad čula za pojam 'LCHF', jezičac na vagi evidentno je prešao na jednu stranu. 

Repriza
- Toscana. Da. Apsolutno MORAMO opet tamo. I to već ovo ljeto. I ništa nas neće spriječiti - odgovorila sam suprugu. 

Spriječio nas je korona virus. 

I tako, točno godinu dana kasnije, repriza. Nas četvero u mom Focusu, sa strateškim napunjenim prtljažnikom ('ostavi nešto mjesta, tvoji će nam sigurno nešto uvaliti kad prođemo oko njih'), krećemo sat vremena kasnije od planiranog jer je Druga htjela na tutu, pa malo nije htjela, pa je opet htjela, pa nije htjela, i zato jer je moj muž OPET ispao preveliki optimist po pitanju procjene koliko dugo će se pakirati, radio na kojem uporno nema niti jedne iole dobre stvari pa ga se u konačnici gasi, Druga koja zaspi negdje oko Karlovca, Prva koja uporno pita kad ćemo stići na plažu i nelagoda koju osjećam u želucu jer joj kad tad moram otkriti da će vrijeme i ove godine na dan dolaska biti usrano i da ona bolja verzija zvuči: 
- Bit će super ako uspijemo dotegliti sve ove stvari od auta do kuće bez da (previše) pokisnemo. 

Zanima vas ona lošija? 

Kiša i vjetar 
Mi, pokisli poput crkvenih miševa, šibani udarima vjetra, teglimo stvari od auta do kuće, bacamo ih na pod po kojem se razlijeva voda s njih, a onda po ormarima tražimo ručnike i deke kako bismo u njih omotali djecu koja su BAŠ TADA 'užasno gladna i žedna' dok se muž i ja pogledavamo pogledima očajnika i svako od nas se nada da će ono drugo imati dovoljno samilosti vratiti se do auta gdje smo zaboravili ponijeti vražje pelene. A Druga smrdi... 

U konačnici je ispalo nešto između ove dvije krajnosti. Neću vas zamarati. 

Bitno je samo da znate da prva dva dana od kupanja nije bilo ničeg. Prvo su tu bili kiša i vjetar, a onda samo vjetar i valovi. Ogromni valovi s kojima se u koštac hvataju samo najhrabriji no ne i petogodišnja djevojčica koja 'malo pliva pa malo ne pliva' i njena dvogodišnja sestrica. Valjalo je pronaći neku drugu vrstu zabave.

Prva ju je, srećom, brzo pronašla. 

Valovi 
Kada je kiša konačno prestala i razvedrilo se pozvala je sestricu i mene u šetnju. Suprugu, koji je opet na moru bez godišnjeg, je to savršeno odgovaralo. Konačno malo mira za rad! 

-  Kuda želiš ići? Hoćeš li do onog parkića s ljuljačkama i toboganom gdje te baka obično vodi? - upitala sam Prvu. 
- Ne. Želim ići gledati  more. 
- Ali, razumiješ da se ne možemo kupati? Valovi su ogromni... i pogledaj, hrpa ljudi oko nas ima duge rukave. 
- Da. Razumijem. Želim gledati more.

Način na koji je to rekla podsjetio me je na suprugovo 'ove godine idemo opet u Toskanu'. Bilo je to konačno. Neosporivo. Apsolutno. Ona želi gledati more i točka. 

Otišle smo do obližnjeg vidikovca s kojeg se pruža pogled na plažu i more u kojem su se nalazila samo tri mršava tipa koji su se bacakali po valovima pokušavajući,pretpostavljam, impresionirati skupinu cura koje su se motale po samoj plaži. Nismo mogle čuti jer smo bile suviše daleko ali dala bih se kladiti da su se hihotale. 

Prvu ti ljudi nisu previše zanimali. Umjesto u njih opčinjeno je gledala u valove. Tek nakon više minuta tišine (što je za Prvu itekakav presedan!) kroz uzdah je prozborila: 
-  Predivno... 

Ko hipnotizirana je gledala u valove koji udaraju o obalu, u njihovu bijelu pjenu koje se raspršuje u zraku i u more koje se poput slapa prelijeva preko obližnje rivice dok je Druga trčkarala unaokolo očito ne shvaćajući što Prvu toliko fascnira u buljenju u more.
 
'More je naprosto tu' 
Moram skrušeno priznati, ne razumijem ni ja. Da, prizor je bio dovoljno spektakularan da izvadim svoj poluprofesionalni fotić i napravim čak tri filmića njime ali, da vam budem krajne iskrena, ja bih otišla nakon maksimalno pet minuta. 'OK, vidjeli smo valove, idemo'. Rođena sam u jednom od naših gradova na moru, u obitelji koja je imala članove koji su ne samo voljeli već doslovno ŠTOVALI more, ali meni je ono oduvijek bilo samo ono nešto 'što je naprosto tu'. A ako nije, u redu. Zato, za razliku od nekih koji samo što nisu plakali na pomisao, nisam bila nešto posebno očajna kad sam se zbog životnih okolnosti preselila u Zagreb. Da, lijepo je okupati se i pojesti sladoled uz plažu ali meni more nikad nije imalo to neko mitsko značenje. 

Svjetionici 
Moja starija kći očito nije povukla moje gene. Osim što obožava gledati valove (toga dana smo čak TRI PUTA morale ići na promatranje koje je svaki put trajalo preko pola sata), opsjednuta je i svjetionicima. Prvi put ju je oduševio jedan, baš na Otoku, kad je imala tri i pol godine, kada ju je baka odvela na šetnju. Tjednima poslije, nakon što smo se već debelo vratili Zagrebu i životnoj kolotečini, oduševeljeno je pričala o 'zelenom svjetioniku'.

No prava opsesija zapravo je počela godinu dana kasnije, prošlog ljeta, kada joj je bilo četiri i pol. Osim što smo nekoliko puta morali s njom ići u šetnju do zelenog svjetionika, morali smo posjetiti i onaj crveni.  Baka joj je već objasnila njihovo značenje. 

¬-  Znaš, mama, oni brodovima pokazuju put. Da ne udare o stjene kada je mrak - važno mi je objasnila, a ja sam je pažljivo slušala hineći neupućenost i nisam imala srca reći joj da dolazim iz obitelji pomorskih kapetana gdje su ti takve činjenice poznate kao i to što si tog jutra doručkovao. S time da na doručak nekad i zaboraviš. 

Gdje god smo bili s Prvom na moru, ako bi ugledala svjetionik, taj je morao biti njen. Ako je ikako moguće onda jednostavno MORA došetati do njega. Kao da je doziva. A onda oduševljeno gleda u to njegovo svjetlo i čeznutljivo priča o brodovima kojima on pokazuje put. Nerijetko zvuči poprilično starmalo. Kao da riječi koje izgovara nisu njene već riječi nekakve starice koja desetljeća provodi uz more i kojoj to more znači sve - početak, kraj, ljubav, bijes, radost, tugu, uzbuđenje, hranilište, život. 

Dom na obali 
Voli i brodove. Uživa promatrajući ih kako plove. Kaže mi da bi i ona voljela otići na jedan. Mislim da ćemo joj već ovog ljeta pokušati ispuniti želju. 

Nekim ljudima, poput mene, je more 'jednostavno tu'. Neki ga vole, a neki, poput moje Prve, za more ŽIVE.  Jučer mi je, ozbiljnim tonom u kojem se ipak osjetila natruha dječjeg ushita, rekla dok smo promatrale valove: 
- Mama, voljela bih da moj dom jednog dana bude na obali. 

Nekako imam osjećaj da će biti. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.