Blogosfera Priče jedne obične mame

Moju kći nije briga koliko je dobra u odnosu na ostale

Imam djevojčicu koja teži perfekciji u onome što radi, ali je pritom nije briga hoće li biti bolja ili lošija od ostalih. Gdje je u našem obrazovnom sustavu koji sve mjeri i rangira mjesto djeci poput nje?
Objava 05. srpnja 2019. 1 komentara 1206 prikaza
Pixabay.com
Pixabay.com
Je li važnije prvi proći kroz cilj ili zadovoljiti neke vlastite standarde?

Kad čujem pojmove kao što su 'natjecanje' i 'kompetitivnost' spontano pomislim na usporedbu s drugima, svoj plasman u odnosu na ostale. Ako si prvi prošao kroz cilj, pobijedio si. Bolji si.

Moja Prva je u tom smislu, gdje natjecanje doživljavamo primarno kroz usporedbu s drugima, potpuno nekompetitivna osoba. U to sam se već više puta uvjerila, a definitivnu potvrdu sam dobila prije otprilike dva tjedna kad sam s njom sudjelovala na sportskim igrama u vrtiću.

'Mama, baš je divno da zajedno sudjelujemo u natjecanju'
Njene vrtićke tete okupile su djecu iz grupe koju Prva pohađa i nas roditelje u velikom vrtićkom dvorištu, a jedna od njih krenula nam je objašnjavati što moramo raditi. U prvoj igri roditelj treba napuhati balon te potom nositi dijete, koje drži taj balon, na ramenima, sve do špage vezane između dva stabla na visini od nešto manje od dva metra, kako bi dijete onda zakačilo taj balon na špagu pomoću kvačice koja se tamo već nalazi. Dva para roditelj-dijete trče istovremeno i onaj par koji prije pospremi balon na špagu je pobijedio.

Skrušeno priznajem da smo Prva i ja tu doživjele fijasko. Prvo sam sa svojom astmom zakazala u učinkovitom puhanju balona, a onda sam shvatila i da njenih osamnaestak kila ne mogu dignuti na rame pa sam je nosila preko vrtićkog dvorišta, lipsajući po žegi, kao da nosim vreću krumpira kojoj je pukla ručka. Sama Prva isto nije bila nimalo oduševljena. Štoviše, kad sam je koristeći zadnje napore snage podignula dovoljno visoko da može zakačiti balon, proradio je njen već dobro poznati strah od visine.

'O, sranje', pomislila sam. 'Nakon ovog fijaska plakat će.'

Ma kakvi.

Prišla mi je, s osmjehom na licu, od uha do uha, i rekla:
- Mama, baš je divno da zajedno sudjelujemo u natjecanju.

Rastoooooop.

Važan je uspjeh prijatelja
Uslijedila je druga igra. Skakanje u vrećama. U jednoj skače dijete, u drugoj skače roditelj, i tko prvi stigne pobjednik je.

Tu smo prošle dobro i čak je pobrala pljesak za jako lijepo skakanje, što nije fermala uopće. Samo je nonšalantno odšetala do klupice s vodom, natočila si malo u jednu plastičnu čašu i otpila, nezainteresirana za ono što se događa na natjecanju.

- Hej, možda bi se ipak trebale vratiti... – pokušala sam je zainteresirati za sudjelovanje.
- Ali mama, ja bih se išla častiti. Rekla je teta da će biti čašćenje.
- Prva, sad se natječemo – entuzijazam sam odglumila lošije od glumaca u hrvatskoj sapunici, što je i ona sama primijetila pa mi je samo uputila 'implied facepalm' pogled.

Srećom, u tom trenutku je na scenu stupio njen vrtićki 'suprug', Jakov. Taj mladi momak se svim silama trudio skakati brže od svoje mame po velikim obručima postavljenima na stazu, što mu baš i nije uspijevalo. Prva je odjednom počela skakati u zrak kao da ju je netko iglom upiknuo i entuzijastično navijati:
- Ja-kov! Ja-kov! Ja-kov! Ja-kov!

Samo su joj nedostajali pomponi u rukama. Jakov je u fotofinišu pobijedio svoju mamu, a Prva je pala u ekstazu. Rutinski je odradila svoje skakanje i ostatak natjecanja provela navijajući za ostale.
Iskreno.
Entuzijastično.
Prijateljski.

I tada sam definitivno shvatila – ona je divno dijete koje se iskreno veseli uspjehu svojih prijatelja.
Veseli se i tome da radi nešto zajedno s mamom, pred svima njima.
I pritom je ni najmanje nije briga koliko je u tome dobra.
Točnije rečeno, nije je briga koliko je dobra u odnosu na ostale.
Ni najmanje.

Ipak, bilo bi površno na temelju ovog zaključiti da Prva nije kompetitivna osoba.

Ona se mjeri sama sa sobom i sa svojim prošlim postignućima
O, itekako jest, samo se njena kompetitivnost ispoljava na drugi način od moje te od kompetitivnosti svih ostalih koji se mjere s drugima.
Ona se mjeri sama sa sobom i sa svojim prošlim postignućima. Osobina je to koju je naslijedila od svog oca. Ako je nešto ne zanima, neće se na to uopće obazirati. Ignorirat će brutalno. Pored nje može projuriti zeleni slon u ružičastoj baletnoj haljini koji pjeva pjesme Metallice i ona ga neće primijetiti ako je ne zanima. Ali ako za nešto razvije interes, tome će se posvetiti iznimno revno, na granici fanatizma.

Jedan od takvih interesa kod moje Prve su crtanje i slikanje. Svojedobno je odlučila naučiti naslikati ljudsko oko vodenim bojama. Oblik oka, trepavice, zjenica, šarenica. Pokazala sam joj kako se to radi, a onda su uslijedili njeni pokušaji. U nešto više od pet minuta naslikala je tridesetak slika očiju. Već tamo negdje treća je bila sasvim dobra – i to ne samo za dijete njene dobi – ali ona je nastavljala dalje. Odlučila je vježbati sve dok u potpunosti ne svlada slikanje oka. Za nju 'potpuno svladati' znači dosegnuti visoki standard. Onaj kojeg je sama sebi postavila.

Kako će drugi slikati oko nju uopće nije briga.

Prva se ne natječe s ostalima, ona se natječe sama sa sobom, i to je divno.

A što će biti u školi?
Ono o čemu ipak s vremena na vrijeme razmišljam sa zebnjom jest njeno ponašanje u školi, u koju će krenuti za dvije godine. Nekako slutim da će u predmetima za koje ima interesa i koje voli biti odlična, zbog te svoje želje za vlastitim usavršavanjem.

Problem bi mogao nastati s onim predmetima za koje nema interesa.
S onim predmetima koje će bahato ignorirati, kao što ignorira sve ono što je ne zanima.

Neko vrijeme će se uspijevati izvući na prirodnu inteligenciju i sposobnost muljanja pri odgovaranju, a onda će, u jednom trenutku, doći pred zid. I tu će pasti neka dvojka ili trojka, a možda čak i jedinica.

Ne, ne spadam u one grozne mame-fanatike koji očekuju od djeteta 5,0 prosjek. Zapravo, mislim da je današnja inflacija odlikaša, od kojih dobar dio njih ima taj famozan 5,0, očajno loša pojava. Jer, kako vele u meni odličnom dugometražnom crtiću Izbavitelji: 'Ako su svi super, na kraju nitko nije.' I zato bih intimno, u dubini srca, više voljela da Prva ima nekakav osrednji prosjek ocjena, ali da znam da je dala najbolje od sebe nego imala dijete koje će na isforsiran način doći do 5,0.

Ali moje srce i ja ne vodimo obrazovni sustav u lijepoj našoj.

Ne određujemo ni kriterije upisa u srednje škole i na fakultete. A ti kriteriji uvelike se svode na to da ti je više no poželjno imati 5,0 prosjek. I sad se postavlja pitanje: kako će u takvom sustavu koji forsira maksimalnu razinu kompetitivnosti u kojoj moraš biti bolji od ostalih, i koji sve mjeri i rangira, proći jedno dijete koje želi biti vrhunsko samo u onome u čemu je sebe pronašlo, samo u onome što mu je strast, i koje uopće nije briga gdje se nalazi na nekakvoj ljestvici krcatoj onih koji grizu i laktare se da bi prvi prošli kroz cilj? Hoće li izgorjeti ili će pronaći nekakav svoj put koji vodi do svjetla na kraju tunela? Može li sustav prepoznati perfekcioniste poput nje usredotočene na vrlo određen interes i na usavršavanje istog?

Ona sama danas mi je rekla:
- Mama, ja želim u školi biti najbolja.
- Bolja od ostalih? – upitala sam je, ne znajući sročiti bolje protupitanje.
- Ma, ne. Samo želim crtati bolje nego sada. I zato će mi trebati puno, puno papira...

Sretno, malena.