Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Na porodiljskom su mi svi planovi propali - evo zašto

Kad sam krenula na svoj drugi porodiljski, znajući da mi je posljednji, donijela sam čitav niz planova - svi su propali jer nisam računala da će s ovom bebom moja satnica biti do te mjere ispunjena.
Objava 21. lipnja 2019. 0 komentara 1014 prikaza
unsplash.com
unsplash.com
Biti kod kuće s djecom ne znači baš 'ne raditi ništa'.

Sjedam pisati blog. Usputni pogled na kalendar u donjem desnom kutu računala me podsjeća: još desetak dana i gotovo je. Kraj porodiljskog dopusta s Drugom.

Kad sam krenula na njega, točno zakonski propisanih 28 dana prije predviđenog termina poroda, odmah sam, potaknuta prilikom koja mi se iznenađujuće ukazala, krenula kovati planove.

Svi od reda su propali.

Jednog lijepog dana...
Tako sam, između ostalog, planirala isprobati neke stvari u kuhinji koje do sada nikad nisam. Recimo, napraviti demi-glace. 'Prošetat ću do kvartovske mesnice, nakupovati hrpu goveđih kostiju i prionuti na posao', entuzijastično sam odlučila.

Da, prošetala sam. Više puta. Ali te goveđe kosti nikad nisam kupila. Ne zato što ih nisu imali već zato što... nije imalo smisla. S vremenom sam shvatila da je Druga puno zahtjevnija beba od Prve i da, obzirom da veći dio dana provodim s njom nasamo, i nije prepametno upustiti se u pripremu kulinarske kreacije koja traje puna 24 sata. Ali radit ću ga... kunem se... ma, sigurno... jednog lijepog dana. Vjerojatno tamo negdje kad Druga krene u školu.

Planirala sam i naučiti raditi vučeno tijesto. Još uvijek nisam. Što ako mi usred posla nešto krene po zlu, Druga onda zakmeči, a nema mi je tko uzeti na ruke? Naaaah... možda samo tražim jalov izgovor na moguću gastronomsku katastrofu no činjenica stoji – moj prvi pokušaj pravljenja vučenog tijesta još uvijek čeka. Bit će. Jednog lijepog dana...

Obećala sam sebi, čvrsto, bez držanja figa u džepu, da ću konačno dovršiti roman na kojem već neko vrijeme radim. Trebam li uopće reći da još nije gotov? Imam sve – likove, koncept, cijelu priču u glavi... Ono što nemam je vrijeme da sve to prenesem na papir. Radim to ali nedovoljno brzo. U posljednje vrijeme mi sve češće živce kida kompjuter koji je poprimio groznu naviku 'zamrzavati se' u onim rijetkim trenucima tijekom dana kad Druga spava, a ja ne moram hitno kuhati ručak ili obaviti neki drugi kućanski posao.

Pisati dok je ona budna i pustiti je da se igra na podu dok mama tipka? Takvo što obično funkcionira nekih pet minuta. Nakon toga mi se hvata oko noge i vrlo nedvosmislenom kombinacijom plača i ja-sam-najtužnija-preslatka-beba-na-svijetu pogledom mi upućuje: 'Digni me! Digni me! Digni me!' Pa je dignem. Sebi u krilo. A onda mi ona lupa po tastaturi. Ili grabi miša, vitla njime i pokušava ga baciti na pod. Ili mi se jednostavno spusti na cicu pa joj moram držati glavu... Tipkanje u takvim situacijama? Zaboravite. Pisanje tekstova za ovaj blog zna se rastegnuti na više dana pa sad zamislite kako izgledaju pokušaji pisanja puno duljeg uratka kao što je roman. Bit će. Jednog lijepog dana...

Dan kad 'ne radim ništa'
Ne pomaže ni to što nemam oko sebe ergelu ljudi koji bi je čuvali. Muž se uglavnom ubija od posla od jutra do mraka, a baka servis mi je, ponajviše zbog geografske udaljenosti, raspolaganju toliko rijetko da je jedva vrijedan spomena. I onda taj moj pomno isplaniran dan – za koji neupućeni misle da je super je 'ne radim ništa' - u konačnici izgleda otprilike ovako...

4:30. Iz dubokog sna me budi prodoran plač Druge. Gegam se i jedva držeći oči otvorene odlazim do njenog kinderbeta, vadim je van i rušim je u fotelju dok se ona kači na cicu. Dojenje ležeći? Nema šanse. Mladoj dami to ne paše.

5:30. Dojenje je gotovo. Mlada dama je sada potpuno budna i želi se igrati. Ja je čuvam usput pazeći da ne probudi ostatak kućanstva i da sama ne zaspim.

6:00. Kupam je. Ajde, kad je već budna i kad mene drži budnom, što ne sada? Potom je presvlačim. 

6:30-6:32 Tuširam se dok ona negoduje u svom kinderbetu. Onda se opet igramo.

7:00. Zvuk budilice me podsjeća da je vrijeme za buđenje Prve i njeno spremanje u vrtić. Kreće operacija Buđenje i spremanje koja iziskuje pregovaračke vještine vrsnog diplomata. Spremam obje za izlazak.

8:00. Druga i ja pratimo Prvu u vrtić te potom odlazimo u dućan po namirnice. Na povratku ona zaspi u autu.

8:30. Kod kuće smo. Vadim je iz auta i, htjela ne htjela, budim je. Nervozna je. Hoće cicu. Ostavljam sve neraspakirano i umirujem je. Onda tek raspakiravam. Ona je, naravno, sada potpuno budna i želi se sa mnom igrati. Igramo se i mazimo se. Lijepo nam je.

Utrka
9:00. Odlazim u kuhinju uzeti kavu koja je skuhana još oko 7 i potpuno je hladna. Otpijam gutljaj i užasnuta vidim da Druga bježi na lođu. Trčim za njom i vraćam je u stan.

9:01. Druga je sada u hodniku. Gura prste u utičnicu. Mičem je.

9:02. Druga je opet u hodniku. Ovaj put je ne zanima utičnica. Ulazi u kupaonicu i pokušava ući u mačji pijesak. Vadim je odande.

9:04. Puzi po dnevnoj sobi i usput razbacuje igračke. Dobro je. Slatka je. Krade igračke sestri. Nema veze, nećemo joj reći.

9:05. Grabi stalak jednog zvučnika i vitla njime. Teleportiram se na drugi kraj dnevne sobe kako bih spriječila pad zvučnika na njenu glavu. Ili na pod.

9:06. Odlučila je malo otići iza televizora. Upetljala se u kablove. Cendra. Spašavam je.

9:08. Mirno se igra nasred dnevne sobe. Aleluja! Otpijam drugi gutljaj one kave i usput vadim posuđe iz perilice. 

9:11. Plače. Gladna je. Pripremam joj doručak. Ona plače još glasnije jer ne voli čekati. Što da velim, nestrpljiva je na mene.

9:15. Hranim je. Jede i uživa.

9:25. Preslačim je. 

9:30. Opet se igra. Dobro je. Najedena je, sretna i zadovoljna. 

9:32. Idem usisavati. Ona puzi za usisavačem. Zabavna je. 

9:50. Opet ide na utičnicu...

Priča 'hvaj bebu' se tada ponavlja. Više puta.

U zdravom tijelu zdrav duh
10:30. Smirila se. Idem vježbati. Moram. Da skinem sve one kile koje sam natukla u trudnoći. U zdravom tijelu zdrav duh. Jupi, ide mi.

10:36. Ona me vuče za nogu. Mičem je u stranu i nastavljam vježbati. Ide mi i dalje. Jupi.

10:38 Sad me već jako vuče za nogu. Plače i traži da je dignem. Pokušavam vježbati s njom u naručju. Više mi ne ide. Morat ću vježbati kasnije...

10:39 Dajem joj bočicu čaja.

I tako mi prolazi dan tamo negdje 11, 11:30. Usput pokušavam nešto očistiti. Recimo, krenem brisati prašinu s polica za knjige. Ima ih šest. Polica, ne knjiga. Očistim dvije, evo Druge. Dopuzala je za mnom. Vješa mi se oko noge. Hoće da je malo dignem. Pa dignem. Mazim. Hoće cicu. Sjedimo. Doji se. S policama ćemo nastaviti kasnije...

Multitasking na najjače
12:00. Zaspala mi je u naručju. Pisati, čistiti ili kuhati ručak? Obično se odlučujem za ručak. Znam ja sebe. Sve mi radi, samo me nemoj držati gladnom. Gulim, dubim, sjeckam, lupkam, miješam, kuham... Obično pripremam ono što se u bilo kojem trenutku može podgrijati kad je gotovo. S nepredvidljivim bebama kao što je Druga je takvo što nužnost.

12:30. Idem dalje čistiti dok se jelo krčka. Ide mi super. Multitasking na najjače. Zadovoljna sam.

12:35. Ona se budi. Vrisnula je u snu. Opet joj izlazi zub. Prekidam sve. Preslačim je i tješim je. Opet dajem bočicu čaja. Više grize dudu no što pije.

12:45. Opet je zaspala. Nastavljam čistiti i usput provjeravam ono jelo koje se krčka. Ako treba, paralelno nešto spremam i za Drugu. Imam sve pod kontrolom. Dobro je. Idem malo pisati...

13:00 – 13:30. Komp se zamrznuo. Želim ga baciti kroz prozor. Sprječava me samo mreža protiv komaraca.

13:30. Druga se budi. Vesela je. I gladna. Želi ručak. Dajem joj ga, a prije toga je presvlačim. Usput i sama pokušavam nešto pojesti jer mi se želudac već zalijepio za kralježnicu. Nije da mi baš ide, ali trudim se.

Neuspjeli pokušaji slanja SMS-a
14:00. Ona je pojela. Recimo da sam i ja. Čujem zvuk s mobitela. Stigao je SMS. Spam mog telefonskog providera. Opsujem. Usput vidim da mi je još tamo negdje oko 9 ujutro stigla poruka prave osobe. U onom silnom trčanju na relaciji lođa – utičnica – mačji pijesak – zvučnici – kablovi nisam je skužila. Tipkam odgovor. Druga baš tada dobiva ludu želju da je uzmem u naručje. Plače.

14:01. Uzimam je u naručje i pokušavam dalje natipkati poruku. Ne ide baš. Ona mi baca mobitel iz ruke.

14:03. Novi pokušaj tipkanja SMS-a. Na jedvite jade uspijeva.

14:04. Mačka želi jesti. Dajem joj mačju hranu i mijenjam vodu u posudici. 

14:05. Presvlačim Drugu. 

14:10. Novi ciklus hvatanja po stanu... Usput pokušavam potrpati posuđe od ručka u perilicu. 

15:00. Novi pokušaj vježbanja. Ovaj put je uspio.

15:30. Hoće cicu. Dobiva je.

15:45. Spremam je za van. 

16:00 Idemo po Prvu u vrtić.

16:30. Dućan. Ili parkić. Ili dućan i parkić. Najradije bih meditirala na klupici ali ne ide. Prva želi da se s njom igram. Vadim zadnje atome snage. Druga 'čila' u kolicima. Ajde, barem je ona mirna. 

16:45. Došlo je drugo dijete u parkić. Spas za mene, spas za mene! E, da ne bi. Sada Druga više ne želi biti u kolicima. Želi se nositi.

Kaos
17:30. Idemo doma. Stižemo. Druga želi cicu. Prva se i dalje želi igrati. Zajedničkim snagama smišljamo igru koja se može igrati dok seka ciki. Igramo se.

17:50. Presvlačim Drugu. 

18:00. Prva je gladna. Želi nešto pojesti. Nudim joj ono što sam skuhala ranije. Izraz lica kojeg slaže dok gleda u tanjur govori: 'horor'! Pokušavam s diplomacijom. Ne ide.

18:02. Prepiremo se. Da, znam, grozna sam. Što mogu?

18:10. Prva je odlučila jesti voće. Meni je već puna kapa svega i samo se vodim mišlju 'ajde, barem da jede nešto zdravo'. Dozvoljavam joj. Uzima voće iz zdjelice na stolu ili iz hladnjaka. Jede ga.

18:30. Pripremam večericu za Drugu. Istovremeno mi se mačka baca na nogu. Kvragu, zaboravila sam je nahraniti. 

18:33. Druga je dopuzala do mene i želi se nositi. Sada jednom rukom miješam hranu u loncu, a drugom pridržavam bebu od nekih devet i pol kila i istovremeno cupkam kako bih je smirila, gladnu i nestrpljivu. 

18:45. Hranim drugu. Prvoj je baš tada negdje pao najsićušniji dio inače sićušnih Lego kockica i mora ga naći ODMAH. Plače. Pokušavam je uvjeriti da pokuša sama malo tražiti. Neće. Odlazim joj pomoći i svako malo se vraćam do Druge kako bih joj ubacila zalogaj u usta. Mačka me grize za nogu. Opet želi jesti. Kaos.

18:55. Našle smo Legić. Dalje hranim Drugu.

19:15. Molim Prvu da malo pripazi na sestru dok ubacim odjeću u veš mašinu. Ubacujem odjeću istovremeno slušajući 'maaaaamaaaaa, Druuuuga treeeeseee zvuuuučniiiik...'. Ostavljam odjeću na podu kupaonice. Trčim spasiti zvučnik.

19:18. Uključujem veš mašinu. Točim si piće. Sjedam. Konačno malo mira.

19:30. Uh, gladna sam. Idem spremati večeru. A gladna je i druga. Dajem joj nešto.

20:00. Kupam Prvu. Druga je u svojoj hranilici. Ako požurim, neće se rasplakati. Barem ne jako...

20:25. Trpam još suđa u perilicu. 

Kvragu sve... Netflix
20:30. Prva sama odijeva pidžamicu, a ja presvlačim Drugu i odijevam je za spavanje. Prva gleda mama-kunem-se-da-je-ovaj-jedini crtić pred spavanje, a Druga se doji.

21:30. Nakon dva, tri odgledana crtića Prva odlazi na spavanje. Druga se razbudila. Igramo se.

22:00. Gotov je veš. Odlazim u kupaonicu i palim sušilicu. Druga dolazi za mnom. Dok ja namještam program ona ulazi u mačji pijesak. Vadim je.

22:01. Dojim je opet. Želi se nositi. Nosim je. Zaspala je. Znam da će za nekih šest sati biti budna i da bi mi najpametnije bilo leći. Ali ne mogu. Da odem pisati blog? Roman? Uh, preumorna sam za to.

22:02. Kvragu sve. Netflix.

23:15 Hvata me panika. Moram nešto napisati za blog. Tipkam...

0:00. Ne znam za sebe. Odlazim spavati...

Ovako izgleda jedan od lakših dana. Onih kada zapravo ne radim ništa posebno. Planovi? Kad ih u životu pravite, život vam se nasmije u lice. A smije mi se i Druga. Najslađim osmijehom na svijetu. Osmijehom koji me momentalno rastopi i sve napore učini vrijednima. Dobro je da te imam, bebo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.