Blogosfera Priče jedne obične mame

Kad poželiš sestru - i dobiješ je

'Pazi što želiš, mogao bi to to i dobiti', kažu. Moja Prva poželjela je sestru. I dobila je. I ispalo je baš dobro!
Objava 08. ožujka 2019. 0 komentara 1133 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Sestrinska ljubav nešto je posebno

'Mama, ja bih sekicu!'

Čuti ovakvu rečenicu od svog djeteta i nije nešto tako čudno ali kad je čujete u dobi od pune 44, kad su vam šanse da prirodnim putem ostanete trudni ravne statističkoj pogrešci, ostanete lagano paf. I onda, umjesto da odreagirate roditeljski zrelo i poslužite tom istom djetetu kao pozitivan primjer dajući mi razuman i suosjećajan odgovor sukladan dobi, sve što možete je izustiti jedno blentavo:

- A?

- Sekicu! Jednu malu sekicu želim! – Prva je odlučno ponovila svoju želju.

- Pa... vidjet ćemo – i dalje sam bila zbunjena i brzo sam skrenula na drugu temu nadajući se da neće insistirati: - Idemo vidjeti što radi maca...

Naša prugasta ljepotica lijeno se protegnula na kožnom kauču kojeg je šarmantno unakazila svojim kandžama, blaženo nesvjesna kaosa koji je u tom trenutku nastao u mojoj glavi zbog Prve i njene želje. Bila sam uvjerena da je to što želi nemoguće.

Niti godinu dana kasnije želja joj se ostvarila. Dobila je sestru. Prvoj to ide. Uglavnom uspjeva dobiti to što želi, čak i kad ni mi sami nemamo pojma kako.

'Tako mi trulih priljepaka!' 

Još uvijek se živo sjećam trenutka kad sam joj otkrila spol bebe kojeg sam doznala ranije toga dana po objavi rezultata Harmony testa kojeg sam otplatila novcem kojeg nemam iz straha hoće li sve biti u redu s plodom. Takvi strahovi vas muče kad ostanete trudni s 44. Došla sam po nju u vrtić, sjela pored nje na klupicu za presvlačenje cipelica i izustila:

- Znaš, danas sam doznala hoće li ova beba u trbuhu biti dečko ili curica. Pa... curica je. Čekam tvoju sekicu.

Njenu reakciju nikad neću zaboraviti.

- Tako mi trulih prijepaka! Baš sam to poželjela! – ushićeno je vrisnula, toliko glasno da su se tete i djeca na sasvim drugom kraju vrtićkog hodnika okrenule. Slikovitu frazu o trulim priljepcima pokupila je iz jednog od svojih omiljenih crtića, Jana i nigdjezemskih gusara. Rječitost i urođen dar za prenemaganje doveli su do ove jedinstvene reakcije.

Na dolazak Druge počela sam je pripremati jako rano, još prije no što su se uopće vidjele naznake mog trudničkog trbuha. Početak i nije djelovao obećavajuće. Naivno poneseni predbožićnom atmosferom, muž i ja odlučili smo joj obznaniti veliku vijest na Badnjak, u trenutku kićenja božićnog drvca. Loši glumci kakvi jesmo, nabacili smo namještene osmjehe na lica i tonom primjerenom nekakvom ljigavom obiteljskom filmu sa starcima, dvoje djece i velikim čupavim psom izgovorili smo:

- Uskoro ćeš dobiti još jedan dar koji sad nije pod borom. Bebu. Mama u trbuhu ima bebu. Tvog bracu ili seku. 

A kako je Prva na to reagirala? Jednostavno je nezainteresirano odšetala i promrmljala nešto o tome da je 'izgubila staklenu cipelicu' i da je brzo mora pronaći. O, da, obožava Pepeljugu. A bogami i cipele, ali to je za neku drugu temu.

Tisuću i jedno pitanje

Ovaj put odlučili smo je pustiti i ne insistirati na daljnjem razgovoru o tome. Dati joj vremena. Pokazalo se da smo bili u pravu jer je vrlo brzo stekla interes za moju trudnoću i do poroda dobila odgovore na čitav niz pitanja koji se rojio u njenoj tada trogodišnjoj glavici.

- Zašto je sekica u trbuhu, a ne vani?

- Jer je još jako malena i vani bi joj bilo zima i mogla bi se udariti.

- Kad će izaći van?

- Početkom ljeta. Nešto prije nego odemo baki na more.

- A kako će izaći?

- Doktor u bolnici će je izvaditi iz maminog trbuha – dva puta sam rodila hitnim carskim rezom pa na kraju ova moja ušminkana verzija odgovora kako izgleda porod i nije ispala toliko neistinitom.

- A ima li ona sada na sebi haljinicu i cipelice? Kakve je boje njena haljinica?

- Nema. Ona je gola. Ali možeš joj odabrati odjeću koju će staviti na sebe kad je budemo vodili kući.

- Beba će živjeti s nama?

- Da. Zauvijek. Isto kao ti, ja, tata i maca. Živjet ćemo u našem stanu. Svi skupa.

Iako se od početka činilo da je potonje lijepo prihvatila, kraljica drame koja obitava u meni od pamtivjeka nije mi dozvolila da se skroz smirim i svako malo su mi padale na um priče roditelja više djece koji su mi pričali kako su i njihovi klinci bili oduševljeni idejom pridošlice, a onda su, kad bi se beba napokon pojavila u njihovom domu, rekli nešto poput: 'Ajde je sad vrati u bolnicu, dosadna je.' Očekivala sam da će i Prva kad tad tako reagirati, tim više što je ona, što jest jest, prilično egocentrično dijete.

Ali nije. Štoviše, njena reakcija na sestru bila je odlična.

- Pazi, bit će ti ljubomorna – upozoravali su me. – To nećeš moći izbjeći.

'Mama, nemoj izrezati moju sekicu' 

Neću lagati i reći da do sad ama baš nikad nisam primjetila ni tračka ljubomore kod nje, ali sve su to sitnice jedva vrijedne spomena. Mogu, štoviše, reći da voli provoditi vrijeme sa sestrom i vrlo je brižna prema njoj. U toj brizi zna nekad ispasti i malo komična. Tako je prije neka dva, tri mjeseca igrala dječje igrice na kućnom računalu, a ja sam bila u blizini držeći Drugu u naručju i u jednom trenutk sam joj se obratila riječima:

- Bebo, imaš dugačke noktiće. Sad će mama otići po škarice pa ćemo ih odrezati.

Prva je od svega čula samo 'škarice' i 'odrezati'. Odjednom – potoci suza. Očajnički, neutješni plač. Ramena koja se tresu. Tijelo koje drhti. Pogled prepun straha. Užas! Kataklizma!

Trebalo mi je, ne pretjerujem, dobrih desetak minuta da je smirim i uopće doznam u čemu je problem. Tek onda mi je napokon, i dalje kroz suze, drhtavim glasom izgovorila:

- Maaaaamaaa, molim te, nemoj izrezati moju sekicu...

O, da. Samo je ovlaš čula što sam rekla Drugoj i stvorila pogrešan zaključak. Sad sam joj morala objasniti da mi apsolutno ne pada na pamet izrezati njenu mlađu sestru i da nitko  niti ne pomišlja da je ozlijedi. Uz malo uvjeravanja prihvatila je to no nekih tjedan, dva potom suočili smo se s još jednom potokom suza.

Provodili smo mirno popodne u dnevnoj sobi. Prva se igrala na podu svojim legićima, a ja sam u naručju držala Drugu i dojila je. Odjednom je Prva briznula u plač. Na moj upit zašto plače odgovorila je:

- Zamislila sam da mi je netko uzeo sekicu.

- Dušo, nitko ti neće uzeti sekicu. Ona će tu ostati s nama.

- Mama, pazit ćeš na to?

- Pa naravno. Tata i ja pazimo na tebe i na tvoju sekicu.

- Dobro, mama. Jer znaš, ako izgubimo ovu Drugu, ne možemo kupiti novu. Ova naša beba je jedinstvena.

- Točno, Prva, točno. Ne možemo kupiti novu.

I tako je nekako počela moja ponekad uzbudljiva, ponekad naporna, ponekad zastrašujuća, a ponekad naprosto predivna avantura s dvije djevojčice. Neke zanimljivije crtice iz našeg zajedničkog života odlučila sam zapisati i tako stvoriti svojevrsni spomenar na kojeg ću se moći osvrnuti jednog dana kad vrijeme i zaborav učine svoje. Jer neke stvari vrijedi pamtiti zauvijek.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.