Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Ne omalovažavajte osjećaje svoje djece

Zbilja mi je ružno gledati odrasle ljude koji omalovažavaju djecu i njihove nama male, a njima velike probleme. One koji se djeci rugaju i govore im stvari kao što su 'nije ti to ništa' i 'ajde, ajde, vidjet ćeš kako će ti biti kad budeš velik'. Da, vidjet će. Ali SADA nije velik. I zato ne može razmišljati kao velika osoba. Dječji svijet je mali, i prostorno i iskustveno. I zato su često stvari koje su nama svakodnevne njima dramatične.
Objava 20. studenoga 2020. 0 komentara 559 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Dijete može uplašiti ono što je nama potpuno trivijalno

Neki dan mi je bilo užasno žao Druge. Njena starija sestra je zakurila pa je ostala kod kuće s ocem, a nju sam (po odobrenju pedijatra, dežurnog epidemiologa i samog vrtića) odvela u vrtić, što je moja mlađa kći normalno prihvatila. 

Problem je nastao pri odlasku doma. 

'Zar ćeš moju seku ostaviti u vrtiću?'
Prostorija u kojoj Druga provodi dan nalazi se na prvom katu zgrade vrtića i običaj mi je prvo pokupiti nju, a potom zajedno siđemo u prizemlje i odlazimo po Prvu. No ovaj put sam se odmah po silasku u prizemlje uputila prema izlasku iz zgrade. Kad tamo – Druga me vuče na suprotnu stranu. Prema prostoriji svoje starije sestre. I sad, ja njoj pokušavam objasniti.

'Seka je kod kuće, s tatom'. 
'Ne moramo ići po seku.'
'Sve je u redu, seka te već čeka kući'. 

Ko da ravnozemljaša uvjeravam da je Zemlja okrugla. Suze joj se slijevaju niz obraze, plače ko kišna godina, a u široko razrogačenim očima joj se iščitava apsolutna užasnutost. Njen izraz lica jasno govori: 'Zar ćeš moju seku ostaviti u vrtiću?' 

Nikakvo moje uvjeravanje nije pomoglo. Smirila se tek kad sam nazvala supruga i zamolila ga da pozove Prvu na telefon da uputi koju riječ sestri. 

E, ONDA je prihvatila da je seka kod kuće i pristala otići iz vrtića. 

Kad je stigla kući, još u jakni, cipelicama i s kapom na glavi potrčala je Prvoj u zagrljaj, presretna jer je vidi. 

Ta mala epizoda mi je po ne znam koji put pokazala koliko to dijete voli sestru. 

Morski psi
Vrijedi, naravno, i obratno. Mogla bih ovdje nabrajati dovoljno primjera za cijelu jednu knjigu ali, bez brige, neću vas toliko zamarati. Zadržat ću se na jednome. 

Ovog ljeta čitala sam Prvoj Pipi Dugu Čarapu. U jednom dijelu priče Pipi sa svojim prijateljima boravi na tropskom otoku oko kojeg plivaju morski psi. Druga, koja se pored nas igrala i onako usput slušala priču počela je oponašati zvuk laveža kad je čula riječ 'psi', a ja sam joj na to u šali rekla: 
-    Ma nećeš ti nikog popapati, tebe će popapati. 

Prva je to potpuno pogrešno shvatila. Briznula je u plač i doslovno me očajnički počela preklinjati da ne dam njenu sekicu nikome i da nikako ne smijem dozvoliti da je pojedu morski psi. Pogađate, sva moja uvjeravanja da je u pitanju bila samo nespretno sročena šala i da nikome ni u snu ne bi palo na pamet dati sekicu nekakvim morskim psima u tropima nisu upalila. Prva je neutješno plakala dobrih pola sata, a onda je još dugo tiho jecala. Sve zbog brige za sestricu. 

'Nije ti to ništa' 
Kad se osvrnem na ova dva slučaja, ovako s odmakom čak su i pomalo smiješni. Ali u trenucima njihova zbivanja mojoj djeci nisu bili. Mi odrasli, eto, često nenamjerno zaboravljamo kako je to biti dijete.

 Stvari koje bi nas nasmijale njih užasavaju. 
Stvari koje su nama toliko svakodnevne, toliko trivijalne, njima su velike, značajne, često i zastrašujuće. 

I zato mi je zbilja ružno gledati odrasle ljude koji omalovažavaju djecu i njihove nama male, a njima velike probleme. One koji se djeci rugaju i govore im stvari kao što su 'nije ti to ništa' i 'ajde, ajde, vidjet ćeš kako će ti biti kad budeš velik'.

Da, vidjet će. Ali SADA nije velik. I zato ne može razmišljati kao velika osoba. Dječji svijet je mali, i prostorno i iskustveno. I zato su često stvari koje su nama svakodnevne njima dramatične. 

Zato je meni odlazak na tržnicu rutina, a moju Prvu oduševljava. 
Zato je meni muha koja je uletjela u stan s terase samo blaga smetnja, a moju Drugu užasava. 
Zato je meni svejedno je li mrkva u varivu narezana na kolutiće ili kockice, a Prva traži baš kolutiće. 
Zato ja zimi grabim prvi šal koji mi dođe pod ruku, a Druga želi da to bude baš onaj na Minnie Mouse. I neutješno plače ako taj nije na raspolaganju. 
Zato se obje za malo više od mjesec dana vesele poklonima Djeda Božićnjaka, a ja ne samo što znam da taj Djed Božićnjak ne postoji već i znam da ću se s mužem potajno dogovoriti oko poklona, da u kuću dođe ono što nam treba. 

Priznavanjem da strah postoji ne širimo paniku 
Moram priznati, dođe mi žao djece, pogotovo kad vidim kako teško proživljavaju neke situacije na koje se mi odrasli ne bi uopće obazirali. U takvim trenucima djeci treba pokazati razumijevanje i utješiti ih. Kad se Druga uplaši bubice koja je ušla u stan, zagrlim je i kažem joj: 
-    Znam da se bojiš. 

Naučila sam, jedno od temeljnih pravila uspješnog roditeljstva je – priznati djetetu njegove osjećaje. 

Nikada ih omalovažavati i nikad ih ne negirati.
Nikad ne reći nešto poput: 'Ma daaaaaj, daaaaj, glupo je da se toga bojiš'.

NJOJ nije glupo. 

Priznati joj da njen strah postoji i da razumijemo da se boji znači iskazati poštovanje prema njenim osjećajima, a time i prema njoj kao osobi. 
NE ZNAČI da time potpirujemo strah ili širimo paniku. Samo priznajemo da strah POSTOJI. 

To je prvi korak. Drugi korak je pružiti utjehu racionalnim objašnjenjem koje je primjereno dobi djeteta. Recimo:
-    Evo, vidi, bubica je sad mami na ruci. I vidiš, neće mi ništa. 

Treći korak – maknuti dijete od onog što izaziva strah. 
-    Sad ću bubicu odnijeti na terasu. Eeeeevo, sad je dovoljno daleko. 

'Ne bi se smjela bojati...' 
Najgore što u takvim situacijama možete napraviti jest rugati se djetetu. Ili soliti pamet tako da mu kažete nešto poput: 'Joj, pa ti si velika djevojčica, ne bi se smjela bojati bube.'  Mi odrasli imamo iza sebe već pozamašnu kilometražu pa stoga možemo prihvatiti kad nam netko kaže da nešto NE BI SMJELI osjećati. Recimo, 'znaš ne bi bilo pametno da šef skuži da su ti njegove šale glupe'. 

Reći djeci da nešto NE BI SMJELA osjećati ima smisla kao i pokušati skočiti u vodu i ostati suh. 
Još manje smisla ima im reći da je to što osjećaju GLUPO. 
Zapravo, ne samo što to nema smisla već je i bezobrazno. 

I zato Drugoj nisam rekla da je glupo što se boji da će joj sestra ostati zarobljena u vrtiću, a Prvoj nisam rekla da je glupo što se uplašila da ćemo Drugu baciti morskim psima. Mada je, realno, jedno i drugo bilo glupo. 

Blagoslov
A njihova sestrinska ljubav? 
O njoj bih mogla napisati retke i retke no bojim se da niti jedna riječ koju bih ovdje napisala ne bi uspjela dostatno dočarati jačinu tih emocija. 

Njihove poglede kad ugledaju jedna drugu nakon razdvojenosti u vrtiću.
Njihove spontane zagrljaje. 
Njihove zajedničke igre. 
Jaukanje Prve jer je sestrica gnjavi, a onda njeno negodovanje da joj sekica nedostaje samo pet minuta nakon što se ova udalji. 
Način na koji Druga oponaša Prvu, u doslovno SVEMU. 

Ne, nema tih riječi. To je jednostavno blagoslov kojem svakodnevno svjedočim i koji nadilazi sve ono što moj skromni talent ovdje može iznijeti. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.