Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Ne uzimaj ništa u životu zdravo za gotovo

Kad nešto imamo, često podrazumijevamo da nam to pripada. Tek kad tu privilegiju izgubimo, shvaćamo koliko moramo cijeniti to što smo imali.
Objava 20. prosinca 2019. 0 komentara 480 prikaza
flicker.com
flicker.com
Ponekad je i samo plamičak svijeće dovoljan za sreću.

Voljela bih kad bih vam ovdje mogla pisati grandiozne priče sa šokantnim preokretima, one koje diraju u dušu, filmične, senzacionalne, grandiozne. Ali takva priča bi podrazumijevala da vodim jednako tako filmičan, senzacionalan i grandiozan život, a to baš nije točno.

Ipak sam ja samo jedna obična mama koja sa svojim curicama vodi jedan poprilično običan život. I zato nudim sasvim male, obične priče poput ove. Priče koje će vas možda podsjetiti i na vas same.

Jedan, jedini crtić
Mogli bi reći da ova ima veze s crtićima. Naime, moja Prva ih obožava gledati. Njeni favoriti među dugometražnima su Pepeljuga, Mala sirena i, naravno, megapopularno Snježno kraljevstvo. Od onih kraćeg formata koji se prikazuju na televiziji, najviše voli pogledati Jana i Nigdjezemske gusare, a potom Psiće u ophodnji, Žara i čudovišne strojeve te Doktoricu Pliško.

Zahvaljujući mogućnostima suvremene tehnologije koja omogućuje snimanje već prikazanih emisija i njihovo premotavanje, može, ako joj tata i ja dozvolimo, pogledati neki crtić kad god poželi. Čak i više puta.

Svaki put kad joj pokušavam objasniti da u moje doba nije bilo tako, gleda me u čudu. Ideja da je kad sam ja bila mala postojao samo jedan jedini crtić, i to u sedam i petnaest, i da nisam mogla birati koji će to crtić biti njoj je potpuno strana. Čak ne mogu reći da je prenerazi kad to čuje. Njoj je to jednostavno neka sasvim druga, potpuno neshvatljiva dimenzija. Jedan sasvim drugi svemir. I zato mi obično uputi skeptičan pogled, jedva primjetno se podrugljivo nasmiješi i rezignirano slegne ramenima. Moj mama - detektor mi jasno kaže što tada misli u sebi: 'Mama, prodaješ mi zjake.' Mama - detektori su čudo.

Neki dan smo sasvim spontano počele pričati o Adventu, o potrebi za činjenjem dobra, o pomaganju potrebitima.
Onima koji imaju manje od nas.
Onima koji nisu privilegirani poput nas.

'Televizori nekoć uopće nisu postojali'
I upravo privilegije su nas polako dovele do ovog razgovora:
- Znaš, u doba kad smo tata i ja bili mali…
- Znaaaaam… - zakolutala je očima – Vi ste mogli gledati jedan crtić dnevno.
- A kad je baka bila mala…
- Joooooooooooj, maaaaaama, dosadna si. Znam. Kad je baka bila mala, ona nije imala televizor uopće… - još jednom je zakolutala očima.
- Točno. Znaš, televizori nekad uopće nisu postojali.

Sad sam je zainteresirala.

- Čekaj… hoćeš reći da su ljudi nekad živjeli bez televizora? Ono… skroz?
- Da, upravo to hoću reći. Televizori ne postoje oduvijek. Ljudi su dugo, dugo živjeli bez njih.

Zastala je bez riječi – a kad Prva zastane bez riječi, vjerujte mi, to nešto znači jer se ona inače ne gasi – a ja sam nastavila:
- I znaš, nekad su ti ljudi živjeli bez struje. Nije je bilo. Nije izumljena.
- A što to točno znači?
- To znači da nisu mogli koristiti sve ono za što nam treba struja. Znaš li za što nam ona sve treba?
- Za kompjuter? – stidljivo je upitala.
- Točno. Za kompjuter, za štednjak, za hladnjak, za mašinu za rublje, za mašinu za posuđe, za upaliti svjetlo da nam ne bude mrak, za televizor… za puno toga.
- I kad nisu imali struje, ljudi nisu imali ništa od toga?! – sad je već bila jako začuđena.
- Točno – a onda mi je pala na um ideja – Hoćeš vidjeti kako to izgleda?
- Što?

Strašne priče uz svijeću
I prije no što se snašla, ugasila sam prvo televizor, a onda svjetlo. Ona je vrisnula:
- Mama! Mrak je! Strah me je!
- Čekaj ovdje, ne mrdaj.

Pipkajući u mraku, otišla sam do ormara u sobi, iz njega izvadila tri svijeće i upalila ih.
- Evo, sada se nešto vidi…
- Ali mama…
- Evo, vidiš, tako su ti ljudi nekad živjeli. Kad nije bilo struje. Bez televizora
- Pa što su radili?!
- Pa… recimo… pričali priče. Družili se. Čitali uz svijeću.

I tako smo nas dvije pokrenule našu malu igru. Pričanje spontano izmišljenih 'strašnih priča' u mraku, uz svijeću, kao na logorovanju. Prvo je ona meni ispričala jednu o mami zečici koja je uz pomoć svog prijatelja mede zaštitila svoje bebe zečiće od zločestog duha, a onda sam ja ispričala njoj jednu u kojoj grupa dobrih gusara traži blago u pećini na usamljenom otoku i bori se, prvo protiv troglavog zmaja koji čuva ulaz u pećinu, a potom protiv kapetana Kuke. Svidjelo joj se.

- Joj, mama, ovo je baš fora, ovo pričanje strašnih priča u mraku. A što ćemo sad raditi?
- Želiš da malo čitamo? Uz svijeću?
- Može.

I tako sam joj pročitala ulomak iz knjige koju trenutno čitamo – Alise u zemlji čudesa. Nedavno mi je prijateljica poklonila najnovije izdanje prijevoda. Kako je Prvoj ta priča poznata u skraćenoj verziji iz slikovnice, pitala sam je bi li bila zainteresirana čuti cijelu knjigu i ona je rekla da bi. Nakon što smo prošle prvih pedesetak stranica, kaže da joj je knjiga 'pomalo čudna' ali zapravo jako zabavna.

Avantura bez struje
Uz svjetlost svijeća pročitala sam joj ulomak u kojem Alisa, koja se povećala nakon što je pojela misteriozni keks, isplače cijelo jezero suza. Moram priznati da mi i nije bilo tako lako čitati. Prije nešto više od godinu dana konačno mi je dijagnosticirana u mojim godinama već neminovna dalekovidnost, a uz to vam ide i otežano čitanje u mraku. Tri svijeće definitivno nisu dovoljno da bi dječju knjigu mogli čitati bez frke. Ipak naprežete oči. I tako sam silom prilika shvatila zašto su ljudi nekoć, u neka davna vremena, imali one 'grozdove' svijeća. Zbilja ih je potrebno mnogo da bi mogli dobro vidjeti, posebno ako imate problema s vidom.

Prvoj se ta naša mala avantura bez struje – koja je, uzgred rečeno, potrajala sve do kasnih sati kad je nju svladao san – svidjela. Bilo joj je zabavno.

Sretna djevojčica
I još važnije, nešto je naučila.

Da ono što ima i što je do sad podrazumijevala mora naučiti cijeniti.
Da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.

- Mama, ovo sa svijećama je bilo zabavno ali ipak je lijepo da mi imamo struju. Da vidimo kuda hodamo i da ja mogu gledati crtiće.
- Ali sad razumiješ kako je bilo ljudima koji to nisu imali?
- Da.
- I znaš… danas još uvijek postoje ljudi koji to nemaju. Televizor. Struju. Oni koji bi sve dali da imaju to što imaš ti.
- Zar zbilja? – ozbiljno me je pogledala.
- Zbilja.
- Onda sam ja doista sretna djevojčica.
- Da, jesi.

Ponekad smo sretni, a da ni ne znamo da to jesmo. I zato su nam potrebni ovakvi trenuci osvješćivanja. Male, sasvim obične priče.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.