Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Nebriga o svom zdravlju i životu sebičan je čin

'Jednostavno reći 'zaboli me što ću se razboljeti' ili 'zaboli me što ću umrijeti' je, ako imate nekog poput tako male djece na brizi, krajnje neodgovorno, jednako kao što je neodgovorno, na primjer, voziti 200 km/h po Jadranskoj magistrali, leći na prugu, pušiti 50 cigareta dnevno i jesti po pet hamburgera u danu. '
Objava 28. listopada 2021. 1 komentara 404 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Morate brinuti o sebi da biste mogli brinuti o svojoj djeci.

Ja sam ovca i fašist. Evo, napisat ću to odmah ovako na početku teksta da uštedim trud svima onima koji će to pomisliti nakon što ga pročitaju. Nema smisla uvjeravati vas da nemam vunu na sebi, čak ni u vidu odjeće, i da ne blejim. Spike u kojima ću vam objašnjavati što fakat znači biti fašist u nekom povijesnom kontekstu samo će mi još priskrbiti epitet pompoznog seronje koji ljudima dijeli lekcije i neće vas uvjeriti u ništa, ponajmanje u to da nisam fašist. Jednom stvoreno mišljenje o nekome teško se mijenja pa su stoga demantiji u pravilu besmisleni. Osim eventualno na sudu, a ne shvaćam sebe baš tako ozbiljno. 

Eto. Taj dio smo raščistili. Moguće je da već slutite o čemu ću ovaj put pisati. O koroni. Ne, ne o samoj bolesti već o našem stavu prema njoj. Nositi masku, ne nositi masku. Cijepiti se, ne cijepiti se. Ako među onima koji se ne žele cijepiti izuzmemo ekipu koja je zabrijala na nekakav voajerizam Billa Gatesa putem čipova koji bi trebali biti u cjepivima, dosta protivnika cijepljenja – koji su nerijetko i protivnici nošenja maski – na priče o pandemiji nonšalantno odmahuju rukom uz posprdni osmijeh dodajući:
-    Pih, mene ionako nije strah te korone. Ionako od nečeg moram umrijeti. 

I sami sebi su strašno cool. Jer se oni ne boje za razliku od nas koji smo se upiknuli, i to dva puta, 'jer je nas strah'. Ne, ne... rekoh, već, neću demantirati. Ne samo zato jer je uzaludno već i zbog toga što nekakav MOJ osobni stav prema bolesti i umiranju uopće nije bitan. 

Mogla bih ga si priuštiti da živim poput otoka, sama, bez ikog svog, financijski neovisna o bilo kome i, najvažnije spomenuti, bez ikoga sebi na brizi. Ali ja ne živim tako. Ja živim s mužem, dvije djevojčice i mačkom. O svojim kćerima, od kojih je jednoj samo šest, a drugoj tri godine, ne samo da se svim srcem želim brinuti jer ih volim već sam, štoviše, DUŽNA o njima se brinuti. I sada pokušavam zamisliti situaciju...

Ja u bolnici, na kisiku.
Ili, još bolje, ja u bolnici, na respiratoru. 
Ja mrtva. Otegla papke. Od korone. 

Bilo mene strah toga ili ne apsolutno je nebitno, kao i lanjski snijeg u Tadžikistanu. Bitno je nešto drugo – dok god mene bolest drži izvan stroja, moja djeca nemaju mamu na raspolaganju. Ako sam u bolnici, nemaju je privremeno, ako umrem od korone, nemaju je više nikada. Jednostavno reći 'zaboli me što ću se razboljeti' ili 'zaboli me što ću umrijeti' je, ako imate nekog poput tako male djece na brizi, krajnje neodgovorno, jednako kao što je neodgovorno, na primjer, voziti 200 km/h po Jadranskoj magistrali, leći na prugu, pušiti 50 cigareta dnevno i jesti po pet hamburgera u danu. Da, možda vam je sve to gušt.

Možda vas fakat zaboli za posljedice po zdravlje i život. Samo, fora je u tome da niste odgovorni samo za svoj život i svoju guzicu već i za tuđi život. U mom slučaju, za dva tuđa života. Tri, ako ću računati i mačku o kojoj sam također dužna skrbiti od kako sam je uzela pod svoje okrilje. 

I zato si ne smijem dozvoliti određenu nonšalanciju u ponašanju koju si mogu dozvoliti oni koji na brizi nemaju nikoga i koji, za razliku od mene, doista mogu reći da odlukom o (ne)cijepljenju i (ne)nošenju maske utječu isključivo na sebe. 

Da, ZNAM, moje cure mogu se zaraziti u školi, odnosno u  vrtiću. U dućanu. Prva se može zaraziti i na treningu plivanja. I JA se mogu zaraziti. Obzirom na brzinu širenja virusa, možda jednom i hoću. I vjerujte mi, zadnje što namjeravam je sebe paranoično zatvoriti pod nekakvu vrstu staklenog zvona da ne poberem virus. Odlazim na posao gdje normalno komunicira s kolegama, idem po dućanima, odem kad stignem i na kavu.. I svjesna sam da smo svi mi, mjerama usprkos, izloženi određenom riziku od obolijevanja i prenošenja zaraze drugima. To je jednostavno tako i nitko razuman to neće sporiti. 

Ali sama činjenica da ste u životu izloženi nekakvom riziku ne znači da zato morate još vući vraga za rep. Da, već to što ste ušli u automobil znači da riskirate u njemu poginuti. Ne, nećete zato prestati voziti ili se barem prestati voziti u automobilu kao suvozač, ali nećete, recimo, juriti po magli. Jer znate da postoji razlika između NORMALNOG i PRETJERANOG rizika. Jer ne želite poginuti. I ne želite da vaša obitelj ostane bez vas. Jednako tako, nećete se zatvoriti pod stakleno zvono zbog covida ali ako možete poduzeti NEŠTO da smanjite sebi mogućnost zaraze, to ćete uraditi. Ne samo zbog sebe već i zbog sebi najmilijih koje bi vaš gubitak pogodio. 

Eto. Zato nosim masku u javnosti, mada mi ni nakon više od godinu dana kao astmatičaru to nije ugodno. I zato sam dozvolila da me dva puta piknu Pfizerom. Jer čineći najviše što mogu da pomognem sebi neizravno pomažem i svojoj djeci. Sjetite se upute koje dobivati svaki put kad letite zrakoplovom, kako postupiti u slučaju nevolje. Prvo pomoći sebi stavljanjem maske za kisik da biste mogli pomoći drugima. 
A što ja osobno mislim o tome da bi me korona mogla ubiti potpuno je nebitno. Jer postoje drugi koji su tu bitniji od mene i mog malog mišljenja. Moja djeca. 
 

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • icro:

    Thumbs up