Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Bila sam do pakla i natrag

'Šestogodišnje dijete povremeno povraća, samo sebi 'kuha' jabuke, banane i dvopek i pokušava se brinuti o dvogodišnjoj sestri. Posvuda razbacane igračke, vlažne maramice, salvete, na plastičnih tanjurićima, ostaci krafni (hej, zašto ne svaki put uzeti novu kad starci ne gledaju i ne pile?), nešto prolivene vode na tepihu u dnevnoj sobi, mačka koja šeta kroz taj nered i bijesno šiba repom joj joj se 'mama' i 'tata' nisu posvetili, a iz spavaće sobe se čuju povremeni jauci muža i mene koji izgledamo kao da smo upravo došli s tuluma koji je bio tako dobar da ga se ne sjećamo. '
Objava 26. veljače 2021. 0 komentara 1715 prikaza
commons.wikimedia.org
commons.wikimedia.org
E, da me barem ovako bedinaju kad sam bolesna....

Bila sam do pakla i natrag, i to prije ravno tjedan dana. Počelo je u petak, oko deset navečer. Djeca su taman zaspala, a muž nam je na tanjure stavljao kasnu večeru – lososa i cvjetaču s nekakvim umakom od vrhnja, hrena, kopra... ne sjećam se više ali znam da je dobro izgledalo. 

Sjeli mi za stol, jedemo, fino je, i onako usput se pokušavamo dogovoriti što bismo NAPOKON mogli pogledati na teveu sad kad klinke spavaju. 
-    Imam snimljene nove četiri epizode Endeavoura. Jučer su stavili... znaš da stave četvrtkom – velim ja. 
-    Da počnemo? 
-    Yep – jako volim Endeavoura ali o tome ćemo neki drugi put. 


Bio je do dobar plan koji se nikad nije realizirao. Moj pakao počeo je doslovno – odjednom. Bez najave. U sekundi. Obrušio se ko monsun u jugoistočnoj Aziji ili jedan od onih pljuskova u Amazoni za koja kažu da su ko da ti je netko izlio kabao na glavu. 

Ne, nitko nije meni izlio kabao na glavu. Bolje bi bilo reći da se moja glava našla u kablu. Točnije rečeno, u WC školjci. 
I to ravno dvanaest puta. 
Prvi put u petak oko 22:30, zadnji put u subotu oko pet, šest popodne. 
DVANAEST j..ih puta, da oprostite na mom 'francuskome'. 

Ošit me još dan danas boli kad ga napregnem, a čokoladu još uvijek ne mogu pogledati. Zašto baš čokoladu? Nemam pojma, nisam je uopće jela kad mi je pozlilo. Ali valjda mi tijelo odbija šećer. Ajde, obzirom da fakat moram skinuti kile nije to na kraju ni tako loše.
Ali u noći petak na subotu i u subotu bilo je zbilja loše. 
Mužu i meni. 

I sad se ti u takvom stanju brini o djevojčici od šest godina i njenoj mlađoj sestri kojoj su dvije i pol. Kad kažem 'takvom stanju' to konkretno znači 'stanju da se ne možeš ustati iz kreveta'. To jest, kad ustaneš, možeš se samo potruditi potrčati do WC školjke. Takvom stanju. Da mi je netko rekao da ću doslovno sama sebi, vlastitim koracima, izazivati morsku bolest, ne bih mu vjerovala. 

Najgore od svega je to što je i Prva povraćala. Ne znam kojoj višoj sili da zahvalim što je ona apsolutno PREDIVNO dijete koje bi svaki put 'to' samo obavilo i onda se – nastavilo igrati. 
-    Mama, znam da smijem piti samo vodu i jesti dvopek, jabuke i banane – dobacila mi je do sam ja ležala u sobi imajući osjećaj da ću krepati. Ne umrijeti. Baš krepati. 

A Druga? Ona je jedina bila dobro i dan je provela jedući dvopek i voće sa sestrom i – ubijajući se u krafnama koje im je moj muž kupio večer prije. Ženska bi se fino poslužila svaki put kad bi ogladnila, a uz to je uspjela razbacati igračke po cijelom stanu dok smo muž i ja ležali na krevetu naše spavaće sobe ko dvije crkotine. On bi na jedvite jade uspio ustati kad bi Drugoj trebalo presvući pelenu. Ja nisam bila u stanju ni to. 

Da mi je u tih nekih šesnaestak sati, koliko je trajala ta agonija, netko slučajno ušao u stan mislim da bi mi pozvao socijalnu službu. 

Muž i ja ležimo na krevetu ko 'razbijeni' i toliko nam je loše da nismo u stanju ni pričati. 
Šestogodišnje dijete povremeno povraća, samo sebi 'kuha' jabuke, banane i dvopek i pokušava se brinuti o dvogodišnjoj sestri. 
Posvuda razbacane igračke, vlažne maramice, salvete, na plastičnih tanjurićima (hvala Isusu da Druga to zna uzeti i da kuži da se jede  pomoću pribora!) ostaci krafni (hej, zašto ne svaki put uzeti novu kad starci ne gledaju i ne pile?), nešto prolivene vode na tepihu u dnevnoj sobi, mačka koja šeta kroz taj nered i bijesno šiba repom joj joj se 'mama' i 'tata' nisu posvetili, a iz spavaće sobe se čuju povremeni jauci muža i mene koji izgledamo kao da smo upravo došli s tuluma koji je bio tako dobar da ga se ne sjećamo. Samo su još falile ispražnjene boce žestice po podu, da dojam bude potpun.

Pitao me poslije netko: 
-    A zašto niste potražili pomoć? 

A KOGA da potražim u takvoj situaciji? Baku? Da, čuli smo je putem telefona da je izvijestimo o stanju ali to je bilo sve.  U takvom stanju, dok pojma nemam jesam li se 'samo' potrovala nečim što sam pojela ili u sebi nosim bakteriju ili virus kojim mogu nekog zaraziti – i to još u doba Covida! – ne želim nikog u blizini. Posebno ne staricu. 

-    A zašto niste išli doktoru? 
Preko vikenda? Usred Covida? Zbog povraćanja? Ajmo biti realni. Da, situacija u kojoj smo se muž i ja našli je odvratna ali, ono, nije baš za hitnu, je li. Ne znam, meni je za hitnu kad netko ima srčani ili moždani, kad ne može disati ili kad ga udari kamion. Otprilike to. Povraćanje mi tu ne spada. 

Čak i da sam htjela otići doktoru, fakat nemam pojma kako bih to izvela. U stanju u kojem sam bila nisam imala snage ni spustiti se s drugog kata, na kojem živim, u prizemlje, kamoli sjesti za volan i odvesti se do doma zdravlja ili bolnice. Muž isto to nije bio u stanju. Kamo bih s jednom klinkom koja povraća i drugom koja je, srećom, sasvim dobro ali ima samo dvije i pol godine? 

U takvim situacijama, ako ne živite u nekakvoj kućerini u kojoj više generacija dijeli kvadrate pa vam netko može uskočiti, realno ste prepušteni sami sebi. Sve što smo muž i ja mogli jest moliti boga da prođe što prije.

Moram priznati, u cijeloj toj agoniji osjećaj olakšanja je pružala spoznaja da u blizini imam predivne susjede. 'Hej, baku ne bi zarazila, susjedu bi?', sad ste pomislili. Nah, ne to. Samo mi je palo na pamet da bih cure, da je muževa i moja agonija potrajala, ipak mogla malo poslati k njima. 

Srećom, nije potrajalo. Ali taj osjećaj nemoći, da se ne možeš pomaknuti, da nisi u stanju nahraniti svoju djecu – jer ti se, uz to što ne možeš stajati na nogama, i sama pomisao na hranu gadi – je odvratan. Odvratno je i saznanje da zadnjim naporima snage ustaješ iz kreveta i JEDVA uspijevaš presvući pelenu mlađem djetetu prije nego opet pojuriš na susret s WC školjkom. Odvratno je i saznanje da ništa ne možeš pospremiti, da ti stan izgleda kao da je bomba pala u njega... i da pojma nemaš kad će sve to skupa prestati. 

Srećom, prestalo je brzo. Barem onaj najgori dio. Posljedice osjećam još i danas no dobro je da sam već u ponedjeljak bila radno sposobna. Recimo to tako. 
I što da vam savjetujem na kraju svega? Možda samo ovo: 

Imajte uvijek napunjen mobitel. I u imeniku broj osobe kojoj možete vjerovati i koju možete pozvati u ovakvim situacijama. Nekog tko će vam preuzeti brigu od djeci dok vi to ne možete. Može to biti povraćanje, može biti ozljeda zbog koje ste završili na gipsanju i šivanju, može biti Covid... Nije važno što. Važno je da ste spremi i imate back-up. U svakom trenutku imajte back-up. Jer nevolja nekad dođe iznenada. Baš poput kiše u Amazoni. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.