Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Novo normalno je ubilo rođendansku proslavu moje kćerkice

Ako pozovem tu djecu k nama, što će se dogoditi? Hoće li ta djeca doći? Hoće li im njihovi roditelji dopustiti? I kako ću utješiti razočaranu Prvu ako joj u konačnici ne dođe nitko, zbog straha od virusa?
Objava 14. siječnja 2021. 1 komentara 762 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Dječji rođendani u novom normalnome nisu onakvi kakvi su bili prije...

Za koji dan bit će punih šest godina da je moja Prva sa mnom. Znam, totalan je kliše takvo što napisati, ali cijelo to razdoblje proletjelo mi je poput munje. Sve se nekako čini kao da je bilo jučer. 

Trinaest sati dug, užasno bolan porod (ne, nisam 'zaboravila' na bol, kako su mi neki govorili da će se 'sigurno dogoditi'). 
Dolazak iz rodilišta i prvi iznenađujuće nježan susret s našom macom. 
Borba oko ostatka pupčane vrpce koji nikako ne želi ispasti, zbog čega se sirota prvi put pošteno okupala tek s puna dva mjeseca. 
Odlasci na vježbe na Goljak 'jer joj je mišićni tonus asimetričan'. 
Prva suvislo izgovorena riječ koja nas dan danas nasmijava. 
-    Prva, hoćeš li papati? 
-    Ne. 

'Plava faza' u inicijalnom korištenju vodenih bojica. 
Opsjednutost slaganjem Lego kockica u visinu. Jaaaaaaaaaaako u visinu. 
Izbirljivost u jelu koja je nerijetko poprimala oblike fobije. 
Prvi susret s vrtićem. 
Vrtićki 'muževi' Jakov I, Jakov II i Adrian. 
Oduševljenje kad je doznala da će dobiti sestricu koju je 'naručila'. 
-    Tako mi trulih priljepaka, to sam oduvijek željela! 

Obožavanje prvo Jana i nigdjezemskih gusara (od tud truli priljepci), a onda Else i Ane. 
Želja da ode vidjeti London (još uvijek joj to dugujemo). 
Trenutak kad je naučila plivati. 
Ljetna 'afera' s Fatalnim Splićaninom. 
Saznanje da je potpuno sama naučila čitati mala tiskana slova. 
Nevjerojatna količina zrelosti koju je pokazala tijekom pandemije korona virusa… 

Ovim posljednjim me je moja djevojčica zadivila. 

Nikada, ni u jednom jedinom trenutku, nije se požalila što za vrijeme proljetnog lockdowna, kad nisu radili vrtići, mora 24 sata dnevno boraviti u našem stančiću od 45 kvadrata. 

Nikad se nije požalila jer mora na lice staviti masku kad ide sa mnom u dućan. Istina, zna reći da joj 'nije ugodno' ali uvijek je bespogovorno stavi. 

Stoički je prihvatila da nema više tečaja plivanja i ritmike i da je ne mogu voditi na sok i sladoled. 
Stoički je prihvatila i da ove godine neće biti proslave njenog rođendana… barem ne onakve kakvu bi poželjela da je baš skroz po njenom. 

Moram priznati, unatoč frapantnoj količini zrelosti i strpljenja koje je pokazala u posljednjih godinu dana, od ovog sam strepila, pogotovo kad mi je prije neka dva, tri tjedna stidljivo rekla kako bi ona voljela pozvati neke prijatelje nama doma na proslavu svog rođendana. 
-    Dušo, bojim se da to neće biti moguće. 
-    Je l' zbog korone? – tiho me upitala. 

Rekla je da razumije. Da su 'takva pravila'. Da se ljudi ne smiju okupljati, 'da se ne zaraze'. Odgovorila sam joj da je u pravu, u sebi se pitajući 'ima li to smisla? Ima li smisla djetetu zabraniti kućnu proslavu rođendana s istom onom djecom s kojom iz dana u dan provodi i do deset sati dnevno u istoj vrtićkoj prostoriji?' 

Pomislih 'a da joj ipak kažem da može?', a onda mi je prostrujalo kroz glavu: 'A što je s roditeljima te djece koja bi došla?' U njenoj vrtićkoj grupi popriličan broj djece, uključivši i dvije njene bliske prijateljice, ima rođendan tu negdje oko Nove godine. Niti jedno od te djece ove godine nije imalo nikakvu rođendansku proslavu osim one u samom vrtiću jer su roditelji to smatrali epidemiološkim rizikom. Ako, sa željom da udovoljim svom djetetu, odlučim postupiti drugačije i pozovem tu djecu k nama, što će se dogoditi? Hoće li ta djeca doći? Hoće li im njihovi roditelji dopustiti? I kako ću utješiti razočaranu Prvu ako joj u konačnici ne dođe nitko, zbog straha od virusa? Ne, ne mogu takvo što dozvoliti. Ne mogu joj to priuštiti. Ne mogu joj slomiti srce… 

I zato sam prešutjela. I grizla se u sebi. A ona mi je na to, pametna i razumna kakva jest, kao da je osjetila da me to muči, rekla: 
-    Ali znaš, mama, imam ideju. Pa ja mogu proslaviti svoj rođendan u vrtiću! Znaš, i Mia, i Lorena, i Vedran, svi su slavili ove dane u vrtiću i, znaš mama, to su ti bili suuuuper rođendanski partiji! 

Tako  će i biti. Svoj rođendan proslavit će u vrtiću. Ovaj put, ako izuzmemo mini proslavu s tatom, sestricom i sa mnom kod kuće, SAMO u vrtiću. Kaže da želi lijepo počastiti svoje male prijatelje. I da joj svakako za taj dan ispeglam njenu omiljenu Elsa haljinu. I ako može uzela bi i onaj rajf koji izgleda ko kruna, onaj u kojem izgleda kao Ariel kad izlazi iz mora. I one dvije narukvice, i onu ogrlicu koju sam joj kupila na jednom našem ljetovanju…. Udovoljit ćemo svakoj njenoj maloj želji. To je najmanje što za nju možemo u ovoj situaciji učiniti. 

Kaže i da želi tortu za našu malu kućnu proslavu. Za svaki rođendan joj ispečem jednu, a u posljednje tri godine sama bira koju bi. Prošle godine me je doslovno frapirala željom da joj napravim američku tortu od mrkve. Ni ne sjećam se  više koliko puta sam je pitala 'a jesi li STO POSTO SIGURNA da želiš baš tu?' Ja obožavam taj kolač ali nekako sam bila sigurna da ona neće. 

Ostala je pri odluci – i oduševila se tortom. 

Ove godine me je maestralno zeznula. Naručila mi je švarcvaldicu. Od svih torti na planetu ubola je baš onu jednu koju nikad nisam imala volje raditi – jer je ne volim. Da, znam, reći da ne voliš švarcvaldicu je neka vrste gastronomske hereze. Eto. Ne volim je. 

Ali napravit ću svojoj kćerkici najbolju švardvaldicu koju moje dvije ruke mogu stvoriti. Za mene kao mamu to je važna misija koja treba biti uspješno izvršena. Kažu mi neki 'speci nešto drugo s višnjama i reci joj da je to švarcvaldica'. A, ne. Vjerujte mi, ta je jako dobro upamtila kako ta torta izgleda čim ju je prvi put ugledala na tamo nekakvoj fotografiji koju joj je netko pokazao. To dijete ima nevjerojatno dobar dar vizualnog zapažanja. 

I zato, nema mi mrdanja. Pečem švarcvaldicu, svidjelo se to meni ili ne. Jer uopće nije važno što ja volim,a što ne volim i što se meni peče, a što ne. Važna je samo Prva i njena sreća. Ako su se već životne okolnosti tako posložile da svoj šesti rođendan mora proslaviti u tzv. novom normalnome, najmanje što za nju mogu učiniti jest ispuniti joj tu jednu sasvim malu, skromnu želju. Zaslužila je. 

  • vedranozretic:

    Aha. A njena kćerkica je najvažnija kćerkica u Hrvatskoj. Rođendani ostalih kćerkica, koje je također ubilo "novo nirmalno" potpuno su nevažni.