Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

'Opet je ostala zadnja u produženom boravku'

'Da bih imala ikakvu šansu stići po Drugu – a time i po Prvu – na vrijeme, s posla moram kretati pola sata prije kraja radnog vremena. Zbog toga ujutro na njega i dolazim pola sata ranije pa su moje kćeri uvijek prve u školi, odnosno u vrtiću. Živim na jednom kraju grada, a radim na drugome i nemam izbora. Baka koja bi mi mogla uskočiti i otići po djevojčice? Nemam je. Ne u Zagrebu. I zato je meni apsolutno svaka vožnja od posla do vrtića/škole stresna jer me stalno proganja misao 'hoću li stići na vrijeme?'
Objava 11. listopada 2021. 0 komentara 272 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Djecu pomisao na samoću često plaši...

Kada sam je prije mjesec dana upisala u školu, odmah sam Prvu prijavila i za produženi boravak. Učinila sam to iz više razloga, a prvi je ovaj – tamo će pisati zadaću, pod nadzorom učiteljice pa nema straha da će neku od svojih obveza zaboraviti izvršiti. Osim toga, u blizini nema Druge koja bi je ometala. 

Upisivanje u produženi boravak činilo mi se dobrom opcijom i zbog toga što će moja djevojčica to vrijeme provoditi s djecom, a ne sama. Druga je ionako u razdoblju između kraja nastave i mog povratka kući s posla u vrtiću pa Prva doista ne bi kod kuće imala nikakvo društvo. 

No, da se ne lažemo, ključni razlog njenog upisa u produženi boravak zapravo je ovaj – nema je tko čuvati, a još je malena. Šest i pol godina. Razmišljajući o njenom upisu u školu, sjetila sam se sebe kao prvašice. Mene moji nisu upisali u produženi boravak. Umjesto toga, od prvog dana svog školovanja boravila sam sama kod kuće po nekoliko sati. Trebalo je proći više mjeseci tog iskustva da se naviknem. U međuvremenu sam se jako bojala i nije mi bilo nimalo ugodno. Zato sam čvrsto odlučila da ne želim takvo iskustvo priuštiti i svojoj djevojčici ako postoji i najmanja sumnja da joj to ne bilo ugodno. 

Samo dan nakon početka nastave održan je roditeljski sastanak na kojem su, uz nas roditelje, sudjelovale razrednica i učiteljica iz produženog boravka. Nama čija djeca će ostajati u školi nakon nastave podijelili su obrasce koje smo morali ispuniti u koje smo, između ostalog, morali navesti u koje doba ćemo dolaziti po dijete. Naime, za razliku od vrtića gdje roditelji ulaze u zgradu i dolaze do same prostorije  u kojoj im dijete boravi, u školu ne smijemo ući već nam dijete dovode pred ulaz u dogovoreno vrijeme. Ja sam kao svoje dogovoreno vrijeme napisala: '16:35'. Smatrala sam da je to sasvim u redu, obzirom na to da djeca u produženom boravku mogu ostati do 17:00. 

Zašto baš 16:35? Do 16:30 moram pokupiti Drugu iz vrtića koji se nalazi nekih pedesetak metara dalje od škole. Točnije rečeno, mogu je pokupiti i kasnije ali ako želim vidjeti baš njene odgajateljice i pitati ih kako je moja mlađa djevojčica provela dan, moram doći do 16:30.

Uglavnom stižem na knap, često jureći po poprilično velikom broju stuba kako bih stigla na kat gdje se nalazi njena prostorija. Ponekad i ne stignem, ako upadnem u nepredvidivu prometnu gužvu. Tako je bilo prekjučer, kad je izbila ona gužva u prometu zbog mosta na Savi. 

Da bih imala ikakvu šansu stići po Drugu – a time i po Prvu – na vrijeme, s posla moram kretati pola sata prije kraja radnog vremena. Zbog toga ujutro na njega i dolazim pola sata ranije pa su moje kćeri uvijek prve u školi, odnosno u vrtiću. Živim na jednom kraju grada, a radim na drugome i nemam izbora. Baka koja bi mi mogla uskočiti i otići po djevojčice? Nemam je. Ne u Zagrebu. I zato je meni apsolutno svaka vožnja od posla do vrtića/škole stresna jer me stalno proganja misao 'hoću li stići na vrijeme?' 

I zato mi nije ugodno kada mi za Prvu kažu: 
-    Joj, ona jadna uvijek ostaje zadnja. 

Prvo mi je rečeno kako ona ostaje sama dvadesetak minuta nakon što ode predzadnje dijete da bi potom ispalo da je to čak i više od pola sata. I da je njoj onda 'dosadno' i da joj dodija 'jer već osam sati sjedi u klupi'. 

Vjerujem da je to točno. Ali mame poput mene jednostavno nemaju izbora. Ne mogu dati otkaz na poslu naprosto zbog činjenice da se nalazi na drugom kraju grada. 'A gdje je tata u cijeloj ovoj priči?' vjerojatno se pitate. Također na drugom kraju grada, s radnim vremenom koje je takvo da bi po djecu dolazio tamo negdje u večernjim satima. Dakle, zaboravite tu opciju. 

Predloženo mi je da nešto ranije izađe iz produženog boravka i krene sama kući. To je samo nekih tristotinjak metara i put je prilično siguran jer se radi o uskim kvartovskim ulicama u kojima se ne vozi brzo. Pitam je neki dan:
-    Bi li ti znala sama doći od škole do doma?
-    Bih! – spremno odgovara ona. 
-    Ajde, opiši mi put. Točno ni napiši kuda ideš. Kad izađeš iz škole, ideš lijevo ili desno. 
-    Lijevo. 
-    I kamo onda dođeš? Pored čega ćeš proći? 
-    Pored vrtića. 
-    A onda? 

Opisala mi je cijeli put u detalje. Definitivno zna doći kući, kako sam i očekivala. Zna već i Druga, di ne bi ona. Ali, sad slijedi zapreka…
Otključavanje vrata. 

Dolazimo neki dan zajedno kući, ja joj predajem ključ u ruke i govorim: 
-    Ajde, probaj ti danas otključati. 

Živimo u stanu, a isti ključ otvara vrata zgrade i stana. Dodajem joj ga pred zgradom. Ona ga uzima i uz minimalne napore otključava vrata zgrade. Dobro je! A onda dolazimo pred vrata stana… Problem. Vrata su ogromna i teška, blindirana, a kada se okrene ključ treba, prije posljednjeg škljocaja, ta teška vrata povući prema sebi. 

Ona to ne uspijeva. 
Govorim joj da pokuša ponovno. 
Pokušava. Ne ide. 
Još jednom. Ne ide. 
Još jednom. Ne ide… 
Jednostavno nema snage otvoriti ta vražja vrata. 

Brzo mi je pala na pamet ideja. Imamo fenomenalnu susjedu kod koje se nalazi kopija našeg ključa. To je osoba od povjerenja koja nam inače čuva mačku – a ujedno i poviri u stan kako bi vidjela da je tamo sve u redu – kada smo mi na ljetnom godišnjem. Svakog dana dolazi kući s posla nešto prije 16 sati. 

-    Hej, a da kreneš doma malo prije 16 sati, kad ode zadnje dijete prije tebe? Susjeda bi ti mogla otključati vrata i onda bi me čekala otprilike pola sata.
-    Hmmm… 
-    Razumiješ li koliko je to 'pola sata'? 
-    Pa… baš i ne. 
-    Znaš kad tvoja sestra gleda Santiago of the Seas? -usput rečeno, Druga je luda za tim crtićem – Pa onda znaš da budu dva crtića u bloku…
-    Da. 
-    E, pa ta dva crtića ti traju otprilike dvadeset minuta. Pola sata su ti, dakle, otprilike dva Santiaga i… i… i… recimo… još jedni Psići u ophodnji. Toliko ti je to. 
-    Ahaaa. Pa… nije to tako puno. 
-    Nije. Je l' bi ti mogla možda toliko otprilike pričekati mamu doma? Da ti teta susjeda samo prije toga otvori vrata? 
-    Pa… možda. 

U tom trenutku ušutjela je ali odmah sam vidjela da se nećka. Odlučila sam dalje ne forsirati taj razgovor. Barem ne u tom trenutku. 

Sat, dva kasnije, neposredno pred spavanje, rasplakala se. Pitam je što je, a ona mi, grcajući u suzama, kaže kako je nju jako strah biti sama kod kuće, čak i samo pola sata. Na tom sam čvrsto odlučila da neću za sada svoju djevojčicu prisiljavati ni  na što, unatoč tome da 'jadna ostaje zadnja'. Sjetila sam se svojih strahova u prvom razredu i ne želim da ona prolazi kroz isto. 

Naravno, i ona sama je svjesna da će jednog dana morati početi kretati sama iz škole kući. Polako je pripremam na to. Krenut ćemo već ovog vikenda. Dogovorile smo se da će ostati sama kod kuće na baš pola sata, dok smo tata, seka i ja kod već spomenute susjede preko puta. Da malo vidi kako to izgleda. Da osjeti što znači protok vremena od pola sata i da vidi kako se može snaći. To će biti početak… 

Učiteljicama u školama i tetama u vrtićima bih apelirala: najljepše vas molim, pokušajte izbjeći onu 'ali ona jadna uvijek ostaje zadnja.' Vjerujte nam, ne ostavljamo mi mame (i tate!) svoju djecu kod vas do posljednjeg od posljednjih trenutaka jer to želimo. Ne činimo to kako bismo negdje mogli popiti kavu i tračati ili ići u šoping. Činimo to jer jednostavno MORAMO. I ne nemamo svi baku koja može pokupiti dijete ranije. 

Pitam se, kako bismo mi bez baka servisa uopće funkcionirali da, recimo, muž i ja oboje radimo nekakve popodnevne smijene? Tko bi nam onda dolazio po Prvu i Drugu? Tko bi ih čuvao? Imaju li škole uopće nekakav prijedlog rješenja za roditelje prvašića koji imaju oba roditelja koji, stalno ili povremeno, rade u popodnevnoj smjeni, a nemaju člana obitelji koji im može uskočiti? Možda sam zbog vrlo svježeg iskustva sa školom nedovoljno upućena ali, koliko za sada znam, na tom pitanju se još nije poduzelo ništa. Takvi roditelji osuđeni su na traženje teta čuvalica u privatnom angažmanu. A to košta, i pitanje je mogu li si svi mame i tate to priuštiti. Naime, upravo oni koji su prisiljeni raditi u smjenama nerijetko rade poslove kod kojih plaća nije visoka. 

Iz tog razloga moram priznati da mi se svidjela nedavno izložena ideja ministra Fuchsa da prijeđemo na tzv. cjelodnevno školovanje gdje su djeca po defaultu u školi otprilike do povratka svojih roditelja s posla (nakon klasične jutarnje smijene). To mi se na prvu loptu čini kao doista dobar prijedlog koji bi pomogao sigurnosti naše djece, posebno malih i neiskusnih, još uvijek prestrašenih, prvašića i maknuo djecu s ceste, što opet sprječava u većoj mjeri neke opasnosti koje bi inače proizašle.

U međuvremenu je tako kako je. Neki od nas jure s posla ko manijaci nadajući se da će po svoje dijete stići u dogovoreno vrijeme. I srce nam se kida kad nam kažu 'opet je zadnja'. A izbora nemamo. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.