Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Oproštaj od vrtića koji to ipak nije

Danas je moja kći provela svoj posljednji dan u vrtiću i time se oprostila od njega... a zapravo i nije. Vrtić će još neko vrijeme biti dio njenog života, ali sada će igrati jednu drugačiju ulogu...
Objava 23. srpnja 2021. 0 komentara 1054 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Život je prepun odlazaka...

Kako ste? Da mene pitate, ne znam, iskreno, što bih vam rekla jer danas proživljavam pravu buru kontradiktornih osjećaja koji su uz to toliko komplicirani da nisam sigurna znam li ih adekvatno verbalizirati. Ono što vam jedino sa sigurnošću mogu reći jest ovo – mojoj starijoj kćeri danas je bio posljednji dan u vrtiću. Ikada. 

U posljednjih tjedan dana svake večeri bi me prije spavanja pitala:
-    A koliko još dana do mog zadnjeg dana u vrtiću? 

Onda bih joj ja odgovorila koliko, a ona bi na prstiće krenula brojiti dane. Na primjer: 
-    Srijeda, četvrtak, petak... još tri dana. 

Govorila mi je i o tome kako provodi svoje posljednje dane u vrtiću. Svoju matičnu prostoriju napustila je prije dva tjedna i prebačena je u drugu s onom djecom iz svoje grupe i još dvije druge koja još nisu otputovala na more. Promjena prostora nije joj teško pala ali zato mi se požalila na nešto drugo. 

-    Joj, mama, ja sam ti sad jedina djevojčica tamo.
-    Pa zar nije ostala niti jedna djevojčica?! - čudila sam se.
-    Ma je. Hoću reći, ja sam još jedina djevojčica koja je ostala iz moje grupe. Sve druge su već otišle na ljetovanje. 
-    Ali ima drugih djevojčica? Iz drugih grupa?
-    Da, da, ima. I nešto dečki iz moje grupe. 
-    Pa jesu ti dečki okej? 
-    Pa... onako. 
-    A što ne valja?
-    A znaš kakvi su dečki. Previše se glupiraju i misle da će meni kao curi to biti zabavno. A meni je to blesavo. I psuju. Dečki govore proste riječi, a to nije lijepo. Je l' da da nije lijepo, mama?
-    Ne, nije lijepo, dušo. 

Njen odnos s dječacima u vrtiću često mi je znao izbaciti osmijeh na lice. Doduše, onaj koji nisam htjela da ona vidi. Često se žalila da su dečki prebučni, preneozbiljni (haloooo, ko da ona isto nije bila U VRTIĆU), nepristojni i da je gnjave, a zapravo je cvala od zadovoljstva kad bi obraćali pažnju na nju i na svoj nespretan dječački način je pokušali nečim impresionirati. Bilo je tu i ozbiljnih najava vjenčanja, prvo s jednim Jakovom s kojim su 'zaruke' pukle kad ga je mama prebacila u englesku grupu, a onda s jednim Adrianom za kojeg je na kraju zaključila da se ipak neće udati za njega 'jer je počeo psovati'. Fina ženska vam je moja Prva. 

Inače, nije vam ona jedina koja je već u vrtiću skužila za koga će se udati. Većina klinaca u njenoj grupi našla si je par... bolje rečeno, djevojčice su si našle par. Dečke nitko nije previše pitao za mišljenje. Prva je tu i tamo znala nabaciti mišljenje o nekom od tih 'parova' pa mi je tako jednom prilikom zabrinutim tonom rekla:

-    Znaš, mama, meni ti nešto nije jasno.
-    A što?
-    Paaaa... Mia i Bruno će se vjenčati.
-    Dooobrooooo... – ovakve razgovore morate shvatiti ultimativno ozbiljno, čak i ako vam dođe da prasnete od smijeha.
-    Ali jedna stvar ti je fuuuul čudna.
-    Koja? 
-    Oni će se vjenčati, a nikad se nisu poljubili. 

Kod nje sve ide po pe-esu. Ona je inače cure po pe-esu. Mislim da su je zato tete u vrtiću (a silom prilika ih je promijenila nekoliko) zato voljele. Znale su mi često reći: 
-    S Vašom Prvom nikakvih problema. Ona je krasno dijete. 

Naravno, bilo mi je drago to čuti. Da se ne lažemo. 

Pitala sam je bi li voljela nešto posebno napraviti za svoj posljednji dan u vrtiću. Rekla mi je da bi voljela malo počastiti djecu grickalicama i slatkišima pa smo tata i ja udovoljili njenoj želji. Moj muž je onaj tip osobe koja se uvijek boji da bi moglo prifaliti pa sam malo ostala paf vidjevši koliko toga je kupio ali mogu vam reći, kada smo došli po Prvu nakon kraja radnog vremena, vidjeli smo da su klinci sve pozobali. Oproštaljka je bila dobra, kažu. 

Prva je napravila i zahvalnicu namijenjenu vrtiću koju smo ostavile na ormarićima njene sada već bivše grupe. Napisala je: 'Dragi prijatelji jako ćete mi nedostajati, pusa, Prva'. OK, napisala je svoje pravo ime. 

Danas ne želi pričati o tome kako se osjeća. Samo mi je kratko odgovorila: 
-    I veselo i tužno. 

Tako je nekako i meni. 

Obje se veselimo velikoj životnoj avanturi zvanoj škola (mada sam svjesna da će tu itekako biti izazova kojih ću se sigurno dotaknuti u tekstovima koji slijede), a ja također prebirem po uspomenama na vrtićke godine koje su doista projurile poput vihora. Neki dan sam, djelomično potaknuta njenim tada skoro nadolazećim odlaskom, a djelomično nekim žustrim raspravama na društvenim mrežama o ukidanju statusa roditelja odgojitelja u gradu Zagrebu, upitala svoju stariju kćer: 
-    Čuj, je l' tebi bilo lijepo u vrtiću? Odnosno, je l' bi radije da si bila sa mnom doma ili da si bila u vrtiću? 

Odgovorila mi je ovako:
-    Joj, maaaamaaaa.. Pa u vrtiću. Bilo bi mi dosadno bez mojih prijatelja.

Često sam, tijekom ovih pet godina koliko je pohađala vrtić slušala (kvazi)zabrinute osobe koje su me iz petnih žila pokušavale uvjeriti kako su moje djevojčice jadne i nesretne jer idu u vrtić i kako je to grozno što nisu sa mnom doma. Uzalud sva moja uvjeravanja da Prva i Druga u vrtiću NISU nesretne. A, ne. Njen Mirko je plakao svaki dan kad ga je vodila u vrtić pa onda sigurno mora plakati i moja Druga. Lana se nikad nije naviknula pa se onda nikako nije mogla naviknuti ni moja Prva. Vrtić je horor. Nešto između sirotišta u romanima Charlesa Dickensa i zarobljeničkog kampa u Guantanamu. 

Nemojte me krivo shvatiti. ZNAM da ima djece kojima vrtićko iskustvo nije lijepo. ZNAM da sam ja ko mama imala sreće jer moje obje cure fakat vole ići taj svoj vrtić. Ali, iskreno mislim da se puno toga u pozitivnom smislu može postići i pravilnim stavom. Ako dijete vodite u taj vrtić kao da ga vodite na stratište, ako stalno pred njih govorite o tom vrtiću kao o nekakvom nužnom zlu i naglašavate kako bi mu bilo bolje s vama doma, dijete će vam prije ili kasnije povjerovati. I prihvatiti vašu tezu da je vrtić loš. Ja svojim curama vrtić nikad nisam prikazivala kao nekakav Disneyland ili zemlju snova ali nastojala sam se uvijek usredotočiti na ono pozitivno. Na prijatelje i na igre s njima. Na uvijek vrlo pažljive i nježne tete. Na zanimljive aktivnosti u kojima su sudjelovale. Na sve ono što su naučile... I čini se da je uspjelo. Nama je vrtić bio mjesto nužnosti (jer suprug i ja radimo) ali jednako tako nam je bio (i još uvijek jest) mjesto neizmjernog veselja. 

Izlazeći kroz vrata zgrade vrtića Prva mi je ovako rekla: 
-    Mama, ja sad posljednji put odavde izlazim kao dijete iz vrtića. Ali meni ovo nije posljednji put da izlazim odavde. 
-    Znam, dušo.
-    Ja ću se ovdje vraćati još godinama. Pratit ću sekicu u vrtić. I onda ću pozdraviti svoje prijatelje koji još ne idu u školu. 
-    Točno. Dovodit ćeš sa mnom Drugu u vrtić i dolazit ćeš po nju. 
-    Daaaa. Zato je ovo kraj. Ali zapravo nije kraj. 

I zbog te misli mi je na kraju dana ipak toplo pri srcu. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.