Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Otac iz Krapinskih Toplica javno sramoti svoje dijete

'Kada bih kojim slučajem doista smatrala da moje starije dijete, koje je nedavno krenulo u školu, doista u tu školu ne bi trebalo ići s maskom, a da joj je propisana (nije!) ili da joj škola kao institucija nanosi bilo kakvu vrstu nepravde, reagirala bih. Ali, za razliku od ovog oca iz Krapinskih Toplica, nastojala bih to učiniti bez eksponiranja sebe i svog djeteta u medijima i bez mogućnosti da to isto dijete osramotim pred školskim kolegama i javnosti.'
Objava 17. rujna 2021. 2 komentara 2709 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Blago onima kojima je par minuta nošenja maske dnevno najgori životni problem!

Više od godinu dana premišljala sam se trebam li uopće početi pisati ovaj blog, unatoč nagovaranjima da to učinim. Mučilo me je puno toga.

Raspolažem li dostatnim spisateljskim vještinama kojima ću prenijeti svoje misli čitateljima na adekvatan i dovoljno prijemčiv način?
Je li sve što moja djeca i ja proživljavamo dovoljno zanimljivo da bi bilo vrijedno vremena kojeg će netko potrošiti na čitanje o tome? 
Daju li mi moja iskustva moralno pravo drugima sugerirati kako (ne) postupati sa svojom djecom? 

Moram priznati, sva ova pitanja dan danas me muče i  nerijetko se događa da se prije slanja teksta na objavu dvoumim treba li to itko vidjeti. U konačnici ću se vjerojatno dvoumiti i oko ovog teksta.

Ipak, pitanje oko kojeg sam se najviše lomila je ovo: hoću li osramotiti svoju djecu? 

Kad odlučite pisati blog o majčinstvu, jednostavno ne može izbjeći javnosti otkriti dio svoje intime i izložiti sebe sudu javnosti. Ne možete pisati o svom odnosu s djecom vrtićke (sada već i školske) dobi, a da pritom nikad ne dotaknete teme kao što su obavljanje nužde, prehrana, bolesti, emocionalni problemi, sukobi te smiješne dječje fraze i pogreške koje su posljedica dječjeg neiskustva i kognitivne nezrelosti. Bez toga blog u kojem iskustvo majčinstva pokušavate prikazati brutalno REALNO jednostavno nema smisla. Uz sve ono lijepo ne možete izbjeći frustracije, neuspjehe i blamaže. 

Kako bih poštedjela djecu nelagode, neke stvari, unatoč svojoj želji za autentičnošću, ovdje nikad nisam izložila i neću. Iz istog razloga nikad im ovdje nisam napisala – i neću – njihova prava imena. Ne otkrivam ni u koji vrtić i školu idu i u kojem kvartu živimo. Razlozi nisu samo sigurnosne prirode već imam na umu i potencijalni aspekt sramoćenja. 

Da, više-manje svako dijete kad-tad dođe u situaciju da mu je neugodno zbog staraca. Tamo negdje u tinejdžersko doba to dođe nekako i po defaultu. Onda se nekako podrazumijeva da su ti starci zatucani i dosadni i da te sramote. Barem malo. Izborom hrane, glazbe, tebi potpuno neduhovitim forama, glupim anegdotama o tvom djetinjstvu koje žele ispričati pred tvojim frendovima i koje su njima urnebesno smiješne, a ti bi najradije propao u zemlju od srama… U jednoj fazi njihovih života djeci postane nelagodno i kad roditelji iskazuju nježnost prema njima u javnosti. Ukratko rečeno, odnos roditelji – djeca bez dječje nelagode u pravilu nikad ne prolazi. 

No unatoč neizbježnosti povremenog sramoćenja moram priznati da kao roditelj nikada nisam CILJANO išla govoriti ili činiti nešto što bi mojoj djeci izazivalo nelagodu u javnosti. I zbog toga mi je u potpunosti neshvatljivo ponašanje onog oca iz Krapinskih Toplica koji svojeg sina sramoti svojim istupima u javnosti. 

Osobno smatram da nošenje maske nekoliko minuta dnevno nikome ne bi trebalo predstavljati problem, da je kukanje oko toga oblik razmaženosti, a nekakve usporedbe s mučenjima u konc-logorima čisti neukus. 'Ali možda dječaku nije ugodno nositi masku' je jalov pokušaj argumenta. Sumnjam da je ikome baš UGODNO nositi masku ali ne treba oko toga praviti dramu. Ja bolujem od astme pa svaki radni dan izdržim na poslu noseći je cijelo vrijeme. I da, bilo bi mi draže da je ne moram nositi ali ne smatram sebe mučenicom i žrtvom tiranije zbog te maske. Zapravo, kad bi mi netko dao da ovog trena popijem neku vrstu čarobne pilule koje bi me probudila i otkrila mi da je sve ovo do sad bio nekakav Matrix i da od sad živim u svijetu u kojem će najveći problem ikada biti povremeno nošenje medicinske maske, potpisala bih to odmah. 

Kada bih kojim slučajem doista smatrala da moje starije dijete, koje je nedavno krenulo u školu, doista u tu školu ne bi trebalo ići s maskom, a da joj je propisana (nije!) ili da joj škola kao institucija nanosi bilo kakvu vrstu nepravde, reagirala bih. Ali, za razliku od ovog oca iz Krapinskih Toplica, nastojala bih to učiniti bez eksponiranja sebe i svog djeteta u medijima i bez mogućnosti da to isto dijete osramotim pred školskim kolegama i javnosti. 

Napisala bih prosvjedno pismo ravnatelju i školskom odboru.
Žalila bih se Ministarstvu znanosti i obrazovanja. 
Uputila bih, ako treba, upit Agenciji za odgoj i obrazovanje. 
Možda bih pokrenula i sudsku parnicu. 

Ali nikad, nikad, nikad sebi ne bih dozvolila da svoje dijete dovodim pred kamere i da zajedno postanemo glavna tema televizija i internetskih portala jer jednostavno nemam potrebe za takvom vrstom attention-whoringa. Što taj dječak točno misli o nošenju maske zapravo i ne znamo jer njegov otac progovara kroz njega. Možda i dijeli mišljenje svog oca o istoj ali to i dalje ne znači da zato želi biti eksponiran pred kamerama i gurnut u centar pažnje pred svim nastavnicima i školskim kolegama, istaknut poput nekakvog bizarnog izložbenog primjerka na klupi ispred škole gdje se u međuvremenu i prestao pretvarati da uči. Da, on i otac dobili su podršku dijela javnosti ali nije suludo pretpostaviti i da bi dječaka prijatelji zbog svega ovoga mogli zadirkivati. Djeca te dobi su osjetljiva na javno isticanje i sramoćenje i stoga čvrsto ostajem pri mišljenju da je ovaj problem (ako uopće prihvatimo da je maska na par minuta dnevno problem) trebalo rješavati puno diskretnije, dalje od očiju javnosti. Ovako je dječak, na žalost, na dulje vrijeme ostao obilježen kao 'onaj na klupi ispred škole' i 'onaj koji ima ludog starog'. 

Njegovi pristaše tvrde da on, kao i svaki drugi roditelj, ima pravo odgajati svoje dijete kako želi 'jer je škola tu da obrazuje, a roditelji da odgajaju'. I to je točno. I ja kao roditelj smatram da imam pravo odgajati Prvu i Drugu kako ja to želim. I bez obzira na institucionalni utjecaj te širi utjecaj okoline, nastojat ću ih podučiti vrijednostima za koje ja osobno vjerujem da su ispravne. Međutim, podučavanje djeteta određenim vrijednostima ne znači da smo mi ljudi otoci i da možemo isfuravati nekakvu vrstu anarhizma ignorirajući zakone, propise i pravila kada se nama to ne svidi, čisto zato da bismo mogli pokazati da smo 'neovisni' i 'slobodni'. Škola koju dječak iz Krapinskih Toplica pohađa ima pravilo da se na hodniku treba nositi maska i oni koji je pohađaju tog se pravila trebaju držati. Reći 'ali nema potrebe jer je pravilo besmisleno' je – besmisleno. Kao što je besmisleno i reći da se tog pravila ne treba držati 'jer šteti djetetu'. 

Evo, moja Prva svaki dan odlazi, ponekad u pratnji svog oca, ponekad sa mnom, pješice u školu. Na leđima nosi poprilično tešku školsku torbu. Kako bismo joj olakšali, otac i ja joj često pomognemo nositi je do škole. Prva, suprug i ja smatramo da bi bilo puno bolje kada bi udžbenici i sav popratni školski pribor ostajali u školi preko tjedna jer smo uvjereni da nošenje teške torbe, osim što predstavlja napor, može naštetiti kralježnici naše djevojčice. Štoviše, apsolutno sam uvjerena da teška torba više šteti kralježnici moje prvašice no što par minuta maske šteti onom dečku iz Krapinskih Toplica. Ali, eto, učiteljica je propisala da se udžbenici i školski pribor nose doma pa ih Prva nosi doma. Uz našu pomoć. Umjesto da joj jednostavno pomognemo ponijeti stvari doma i tako joj olakšamo, muž i ja mogli bismo kampirati ispred škole prodajući fraze da 'sami podučavamo' svoju kćer i insistirati da ona ostavi svoje stvari u razredu. I svima prodati priču da se brinemo za zdravlje svog djeteta. Da mislimo na njen interes. I usput pozvati kamere i navući na vrata škole prosvjednike koji nemaju pametnijeg posla.

Mišljenja sam da svaki roditelj ima moralno pravo i dužnost boriti se za ono to smatra interesima svog djeteta ali i da to treba činiti poštujući nekakve civilizirane procedure te ponajviše poštujući načela diskrecije koja će spriječiti bespotrebno eksponiranje djeteta i njegovo potencijalno sramoćenje pred vršnjacima i širom javnosti. Osim što svom sinu onemogućuje pravo na obvezno školovanje (što je itekako ozbiljan prijestup koji antimaskerima namjerno ili slučajno uporno promiče!), ocu iz Krapinskih Toplica javno sramoćenje vlastitog djeteta očito nije bitno i zato nema moje simpatije. 

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Dokman
    Dokman:

    Otac je kao i dječak heroj. Jedan od prvih kamenčića koji se trebaju zakotrljati..

  • Leonorfi:

    Klasican primjer djece rodjene 80tih. Suti i trpi i gotovo. Na tome smo odrasli, zato i jesmo kilavci.