Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Ovako izgleda imati prvašicu

'Tko god vam je rekao da su djevojčice picajzlaste i uredne lagao je. Ili barem nikad nije imao djevojčicu. Pernica moje Prve zna izgledati ko da je bomba u njoj eksplodirala...'
Objava 20. siječnja 2022. 0 komentara 1153 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Škola je važna etapa u životu svakog pojedinca...

Od nas roditelja često ćete čuti da vrijeme leti ko ludo kad imate djecu. I to je istina. Imam osjećaj da sam prije samo nekoliko dana stajala ispred lokalne osnovne škole, s Prvom pored sebe, pogledom tražeći nekog od roditelja kojem mogu dodati svoj mobitel i zamoliti ga da nas fotografira za uspomenu na prvi dan škole. A evo, sada je već cijelo jedno polugodište iza nas... 

I? Što se promijenilo? Kakva smo iskustva do sada stekle i kakvi su dojmovi? 

Evo, moram odmah reći da me je moja starija kći, od kako je školarka, u jednoj stvari ugodno iznenadila. Dok je išla u vrtić, muku sam mučila s njom kako bi svakog jutra ustala na vrijeme i isto tako se na vrijeme spremila, da ja ne zakasnim na posao. I sad ima dana kada teže ustaje i potrebno joj je više poticaja ali ugodno mi je primijetiti da je jako osvijestila važnost dolaska u školu na vrijeme, a time i općenito prigrlila pojam točnosti. 

Još jedna stvar me je iznenadila. Prva je inače jako brbljavo dijete. Pardon... JAKO. Brbljavo. Dijete. Dijete koje jednom kad krene brbljati ne staje. Zato sam očekivala da će takva biti i u školi. No kada sam otišla na prvi informativni razgovor s učiteljicom ostala sam paf kad je na moje pitanje priča li Prva puno odgovorila:
-    Ajoj, ne, ona Vam je čak dosta tiha. 

Opa. Tko bi rekao. 

Doznala sam i da puno više voli rješavati matematičke zadatke (kaže da joj je to poput igre), a manje čitati. Ajde, bit ću sad malo brutalno iskrena i prema sebi, a ne samo prema vama. Bolje bi bilo reći da nisam DOZNALA već da sam to sebi na neki način POTVRDILA. I na neki glup, sebičan, egocentričan način se pinkicu razočarala. Vidite, ja sam prema matematici uvijek imala nekakav neutralan stav. Ako bih je usporedila s hranom, ona bi mi došla nešto poput zelene salate. Ako je tu , mogu je bez problema konzumirati i ne mogu reći da mi predstavlja nešto odbojno, ali isto tako nije da je se baš često uželim. S druge strane, čitanje mi je strast od kako znam za sebe. Pa mi je zato oduvijek bila nekakva intimna želja da čitanje postane strast i mojoj djeci. Zato im objema čitam pred spavanje, doslovno od rođenja. Vodim računa da one mene vide kako čitam, da im budem u tom smislu pozitivan primjer. Knjige u stanu su nam na vidljivom mjestu, ponosno istaknute. 

I evo... moram reći da Prva stvarno voli sve te priče koje sam joj pročitala. Voli ih slušati, komentirati ih, razgovarati sa mnom o njima, postavljati pitanja... Nije da nju ne zanima što se u njima događa. Ali – voli da ih JA čitam, a ne ona. Nije da ima problema s čitanjem. Štoviše, ona je dijete koje je u prvi razred krenulo kao ono kojem su pri upisu ubilježili 'tečno čita'. Samo joj je to nekako... tlaka. Zato matematičke zadatke rješava i kad mora i kad ne mora. Kao mama i dalje ću pokušati njegovati kulturu čitanja, ali mirim se s time da ću morati prihvatiti da su njena osobnost i preferencije različiti od mojih. 

Kao mami novopečene školarke potvrdilo mi se i da je bila dobra zamisao upisati je u produženi boravak, i to ne samo zbog toga što je tamo netko čuva poslije nastave već i zbog toga što tamo piše zadaću. Naime, kad mojoj prvašici, nakon što dođe kući iz škole, postavite pitanje 'a imaš li što za zadaću?' odgovorit će vam s 'ne sjećam se'. I obično se stvarno ne sjeća. Ili se sjeća ali neprecizno pa mi odgovori nešto poput 'znam sto posto da nešto imam ali ne sjećam se više iz kojeg predmeta'. Zato sam sretna da u 99 posto slučajeva tu zadaću napiše još dok je u produženom boravku. 

Ujedno sam otkrila i blagodat tzv. informativki. Ja vam do rujna prošle godine nisam imala pojma što je to. Za one koji ne znaju isto ko što ja nisam znala – to su majušne bilježnice, više kao blokići, u koje učiteljica  ili samo dijete pišu napomene o tome što treba napraviti ili donijeti u školu. Recimo, Prva svakog ponedjeljka ima sat likovnog pa mi petkom uredno donese informativku u kojoj piše što mora preko vikenda nabaviti za taj predmet. Za sad su bili potrebni flomasteri, drvene boje, pastele, uljne pastele, tempere, vodene boje, glinamol, ljepilo, škare... Da nema informativke, sumnjam da bi mi Prva uvijek točno i u potpunosti prenijela što treba. Prvašići su još uvijek razigrani i nedovoljno koncentrirani na takve detalje. 

Sigurno vas neće iznenaditi ni ako vam kažem da Prvoj redovno moram pregledati školsku torbu. Da, od prvog dana škole naučila sam je da sama vadi svoje stvari iz nje te da, još važnije, sama gleda svoj školski raspored za sljedeći dan i sprema stvari unutra (ahm... neću sada oftopičariti pa vam pričati koliko me nervira to što u školi ostavljaju samo školske papuče, likovnu mapu i radnu bilježnicu za produženi boravak, a sve drugo svakog dana tegle doma) ali vrlo brzo sam shvatila da to mora raditi uz moj nadzor. Ne, nije ona glupo dijete, čak naprotiv. I jako je brzo upamtila kojeg dana ima što od predmeta. Samo je stvar u tome da se u toj torbi znaju naći bomboni, polupojedene, nespretno zamotane čokoladice, zgnječeni kroasani ('ali donijela sam doma za sekicu') rasuti ostaci od šiljenja olovki i drvenih bojica jer je zaboravila zatvoriti poklopac za šiljilo... 

Ah, da... to me dovodi do pernice. Tko god vam je rekao da su djevojčice picajzlaste i uredne lagao je. Ili barem nikad nije imao djevojčicu. Pernica moje Prve zna izgledati ko da je bomba u njoj eksplodirala. Komadići papira od 'projekta na kojem je radila u produženom', zgužvani crtežići koje joj je dala frendica iz razreda i hrpa nenašiljenih olovaka (pa mi uvijek ostaje misterij od kud oni ostaci od šiljenja u torbi kad skoro nikad ništa nije našiljeno) i bojica te obvezno pokoji potrošeni flomaster. Kad je pokušavam ukoriti pitajući je zašto o tome ne vodi računa samo slegne ramenima. Nema pojma. 

S druge strane, koliko god bila šlampava po pitanju torbe i pernice i rastresena kad je u pitanju pamćenje što je imala za zadaću, sve u svemu mogu reći da sam jako zadovoljna jer imam vrlo vrijednu i zapravo sasvim dovoljno odgovornu prvašicu. Drago mi je primijetiti da je korektna i voljna pomoći drugoj djeci. 

-    Znaš, mama, kad Mia drugi put dođe do mene, mi ćemo crtati. 
-    Lijepo. Samo, znaš... Kad ti netko dođe u posjet, lijepo je vidjeti što gost želi. 
-    Onda ćemo raditi što ona želi. Ali mislila sam da crtamo jer njoj u tome treba pomoć. Malo se muči na likovnome... 

Nda, ima tu i elemenata samohvale ali sviđa mi se ideja da želi pomoći prijateljici. 

Sve u svemu, rekla bih da se u školi dobro snašla. Svoje obveze izvršava redovno i kvalitetno, učiteljica je često pohvaljuje ne samo za učinak već i za požrtvovnost (potonje mi je čak i draže), dobro se uklopila u kolektiv, uz ranija prijateljstva s djecom koju zna iz vrtića sklopila je i neka nova i, ako izuzmemo povremena gunđanja oko jutarnjeg ustajanja, zapravo voli ići u školu. A to mi je najvažnije. Svjesna sam da u školi neće uvijek biti ugodno ali za sada mi je drago da se moja prvašica toj istoj školi još uvijek veseli.

Neka potraje. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.