Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Ove lekcije o školi djeca moraju naučiti već u vrtiću

Svoju četverogodišnju kćerkicu već sada pripremam za školu. Kao i u svemu ostalome u životu, želim da ima realna očekivanja.
Objava 29. studenoga 2019. 0 komentara 587 prikaza
pxhere.com
pxhere.com
Škola je budućnost, a budućnost stvaramo sada

Štrajk prosvjetnih djelatnika u osnovnim i srednjim školama tema je koju je u posljednje vrijeme jednostavno nemoguće izbjeći. Gotovo da nema osobe koja o njemu nije izrazila ovakvo ili onakvo mišljenje, od onih koji bezuvjetno podržavaju nastavnike u njihovim zahtjevima do onih koji im spočitavaju duge ljetne praznike, neosjetljivost prema realnom sektoru, loše rezultate učenika na Državnoj maturi i na Pisa testovima, poteškoće s naknadom sada već pozamašnog broja dana izgubljene nastave i logističke probleme u koje su upali roditelji koji nemaju kuda s djecom koja nisu u školi.

Budućnost stvaramo sada
Neki vjeruju da je udovoljavanje zahtjevima nastavnika neupitan faktor stvaranja 'boljeg društva' dok su drugi prema tome rezerviraniji, od onih koji zagovaraju diferenciranje osobnih primanja nastavnika u skladu s kvalitetom rada i mjerljivim rezultatima do onih (rjeđih) koji smatraju da ne treba mijenjati ništa.

Kao majka jedne djevojčice u vrtiću i druge u jaslicama mogla bih odmahnuti rukom i reći: 'Mene se to ne tiče' ali ipak znam bolje.
Tiče me se itekako.

Prva će krenuti u školu za malo manje od dvije godine, što će, znam već, proletjeti poput munje, a tri godine kasnije u školi će joj se pridružiti njena mlađa sestra. Škola za moju malu obitelj predstavlja neminovnu budućnost i stoga smatram krajnje neodgovornim i neozbiljnim guranje te teme u stranu jer me se u ovom trenutku ne tiče.

Budućnost stvaramo sada. 
Za budućnost se pripremam sada  i ovdje.

OK, Drugu kojoj je tek sedamnaest mjeseci još ne pripremam za školu jer takvo što očito nema smisla ali zato je škola sve češća tema razgovora četverogodišnje Prve i mene. Moram biti iskrena i reći da nekakav krucijalni trenutak u kojem sam sama sebi rekla 'to je to, sad moram s njom početi razgovarati o školi' zapravo nikad nije nastupio. Ja kako mama nikad nisam pokrenula razgovor o tome.

U vrtiću se igraš – u školi ne
Pokrenula ga je ona.

Počelo je usputnim pitanjima o tome gdje se u našem kvartu nalazi škola i o tome što školarci nose u svojim ruksacima na leđima. Kad sam joj kupila dva, jedan za nošenje pidžame i rezervne odjeće u vrtić, a drugi za odlaske na obiteljske izlete, bila je jako ponosna.
- Sada izgledam kao djevojčica koja ide u školu – zadovoljno bi izjavila pogledavajući u velikom zidnom ogledalu u predsoblju kako joj ruksak stoji na leđima.

I tako, mic po mic, počele smo pričati o školi i o tome što je tamo čeka.

Već sada razumije da je škola mjesto na kojem se, za razliku od vrtića, neće igrati. Očekivala sam da će je pomisao na takvo što možda uznemiriti ali na moje ugodno iznenađenje mirno je prihvatila činjenicu da će u školi morati učiti, a da će za igru morati pronaći vremena izvan školskih sati.

U školi treba poštovati vrijeme i raspored
Objasnila sam joj i da odlazak u školu podrazumijeva poštovanje vremena i određenog rasporeda.
- U školu ćeš morati stići na vrijeme i morat ćeš u njoj ostati sve dok nastava ne završi. Nećeš moći otići kući jer ti se taj dan više ne da – objasnila sam joj.
- Onda to znači da moram naučiti čitati na sat, kako bih znala kada moram doći u školu – mudro je zaključila.
- Da.

To ju je potaknulo da krene učiti čitati na sat.
I sad vježbamo.
Velika kazaljka, mala kazaljka.
Brojevi od jedan do dvanaest.
Petnaest minuta, pola sata, četrdeset i pet minuta…

Nije joj još sve jasno ali joj sasvim fino sjeda. Do polaska u školu bit će spremna. Barem što se čitanja na sat tiče. To hoće li se poslovično užasno spora Prva uspjeti spremiti na vrijeme ostaje vidjeti.

U školi te neće uvijek pitati ono što ti paše
Što se škole tiče, iskoristila sam trenutak kad je uz mene rješavala zadatke iz bilježnice za djecu predškolske dobi i objasnila joj da će i u školi imati određene zadatke. Dužnosti.
- U školi ćeš isto ovako morati rješavati zadatke. I odgovarati na pitanja.
- Super. A mogu odabrati što ću riješiti?
- Ne. U školi ćeš morati riješiti točno one zadatke koji se od tebe traže.
- A što ako mi se zadatak ne sviđa?
- Svejedno ćeš ga morati riješiti.
- A ako me učiteljica nešto pita da odgovorim?
- Onda ćeš morati odgovoriti na to pitanje.
- A ne mogu odgovoriti nešto drugo? Ono što znam?
- Ne. Moraš prvo odgovoriti na pitanje učiteljice.
- Aha…

Želim joj, na način primjeren njenoj dobi, objasniti da škola nije mjesto gdje će se stvari uvijek odvijati onako kako ona želi. Nerijetko će se od nje očekivati da odradi ono što joj u određenom trenutku ne paše. O nekoj temi će znati jako mnogo i izgarat će od želje da je pitaju baš to ali onda će uslijediti pitanje o nečem drugome. O nečem što bi radije izbjegla.

Škola te priprema za život – a život nije uvijek fer
U školi neće uvijek biti ugodno. I neće uvijek biti pravedno. To je još jedna poruka koju joj već sad suptilno pokušavam poslati. Posljednje što želim je plašiti je školom kao nekakvim groznim mjestom u kojem nema ni zabave ni pravde ali s vremenom će joj morati sjesti da škola mjesto koje priprema za život.

Za život koji nije uvijek fer.

Već sada razumije da će se školi morati truditi. Da neće sve stvari koje je pitaju znati same po sebi da će morati učiti. Za sad je pomisao na učenje veseli jer je intelektualno radoznala djevojčica. Bez brige, nemam iluzija i znam da će jednom doći dan kada će se požaliti da su joj učenje i pisanje zadaća 'tlaka'.

U redu je da su drugi u nečemu bolji od tebe
Za sad je drže entuzijazam i ambicija kakvi obično krasi one s nedovoljno iskustva.
- Mama, znaš, ja u školi želim biti najbolja, bolja od svih! – odlučno mi je rekla tijekom jednog od naših razgovara o školi.
- Hm, to je lijepo, ali moraš nešto znati. Nećeš uvijek moći biti najbolja.
- Ne?
- Ne. Ne u svemu. Možda ćeš ti biti bolja od drugih u nečemu… recimo, u crtanju, ali će netko drugi biti bolji od tebe u nečem drugome.
- Ali ja ne želim da drugi budu bolji!
- Ali… bit će. Ne može svatko biti najbolji u svemu. I to je u redu.

Često čujem:
- Joj, morat će ti imati sve petice. Jednostavno će morati ako se želi poslije upisati na faks. Ili će ti baš, ono, morati rasturiti Državnu maturu. Ras-tu-ri-ti.

Nda. Moguće. Evo, da vam pravo kažem, da mogu birati, radije bih da rasturi Državnu maturu. Nije da bih se nešto bunila ili da bi me, sačuvaj bože, bilo sram da mi dijete ima prosjek pet nula, ali eto, reći ću, meni takvo nešto nije baš realno.
Ne zato što mislim da nešto s mojim djetetom ne štima.
Štima itekako.
Samo mislim, kako već rekoh, ovo: ne može svatko biti najbolji u svemu.
To nije realno.

I zato sam Prvoj već sada poručila:
- Ocjene koje ćeš dobivati su važne ali nisu najvažnije od svega. Želim vidjeti da se u školi trudiš i daješ sve od sebe.

Poštuj nastavnike
Želim i da poštuje svoje nastavnike.

Za sada još šutim o tome da će tijekom svog školovanja sigurno naletjeti na pokojeg seronju među njima.
Na kompleksaša koji će samo čekati priliku kako je poniziti.
Na budalu koja je promašila zanimanje i koja neće znati prepoznati njen potencijal.
Na cjepidlaku koja ne zna ukazati na ono istinski bitno.

Kad bude u pravu, a nastavnik u krivu to ću joj reći. U ime pravde i istine. Ali jednako tako ću je naučiti da je nastavnički autoritet ono što se u suštini ne osporava.

Kad nastavnik govori, šutiš i slušaš.
Kad prođe pored tebe na hodniku, kulturno pozdraviš.
U učionici ga ne vrijeđaš, ne gađaš ga kredom, ne dižeš ruku na njega i ne izlaziš iz prostorije prije kraja nastave.
Što god da bilo, nikad ne pribjegavaš vulgarizmima i nasilju, a eventualni sukob pokušavaš riješiti civilizirano.

Nastavnik nije vreća za napucavanje kompleksa neodgojenih derišta već osoba koja zaslužuje barem poštovanje osnova kulturne komunikacije.
Pristojnost.
Uljudnost.
Dobar odgoj.


Škola uči, roditelji odgajaju
A da bi taj dobar odgoj pokazala u školi, njen otac i ja moramo odraditi svoj dio posla. Ne podražavam baš onu 'škola je tu da vam djecu i odgaja'.

Ne, dragi roditelji, vi ste tu da odgajate.
Škola je tu prvenstveno zato da djecu nauči činjenice.
I da ih s vremenom nauči kako te činjenice pronaći, sortirati, sintetizirati i primijeniti.
Škola ih mora naučiti.
Ne indoktrinirati.

Nadam se da je to ono za što se i nastavnici koji štrajkaju bore. Da je to ono u što vjeruju. U tom slučaju imaju moju punu podršku i znam da na budućnost svoje djece mogu čekati bez strepnje.

U međuvremenu moram ispuniti obećanje koje sam dala Prvoj – danas vježbamo pisanje slova.
Imamo posla…

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.