Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Patnje najmlađeg djeteta u obitelji

'Kad ste najmanji i najmlađi, a još uz to i neodoljivo slatki kao ona, dobra strana te priče je da ste svačiji mezimac. Loša strana priče? Možete se osjećati neadekvatno. Nedoraslo. Kao onaj koji uvijek kaska za svima i mora ih dosegnuti.'
Objava 24. rujna 2021. 0 komentara 1053 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
'Joj, svi su veći od mene i nitko me ne doživljava ozbiljno...'

Druga je neki dan bila kod dječjeg psihologa. Kako je rođena s Apgarom 8/9 proglašena je neurorizičnom bebom i od onda, mada je uvijek sve s njom štimalo, mora odlaziti na redovne kontrole jednom godišnje  neuropedijatrici. Neuropedijatrica, pak, za potpuni uvid sa svoje strane, traži prethodne preglede logopeda i psihologa pa se tako svi skupa družimo u redovnim intervalima. Ovaj put se već sama organizacija odlaska teti psiholog pokazala izazovnom.

-    Čuj – obratila sam se mužu dva dana prije zakazanog pregleda – Druga bi morala psihologu za dva dana, u dva popodne. Meni je na poslu frka da ti ne mogu opisati kakva. Je l' je IKAKO ti možeš voditi? 

Čim me je pogledao bilo mi je jasno da će mi moj muž, koji će inače bez problema pristati odvesti dijete liječniku, dati odgovor koji mi se nimalo neće svidjeti. 
-    Dva dana? U dva popodne? O, kvragu.  Ja baš taj dan u jedan i pol imam zakazano…

Nisam više uopće slušala što on ima zakazano. Nije bilo ni bitno. Poanta se svela na ovo: on nikako ne može. Na poslu ima neodgodivu obvezu i imat će totalno sranje na poslu ako baš tad ode. To je bila činjenica broj jedan. Činjenica broj dva je bila ova: i meni je totalno sranje na poslu.

I što sad? 

Nemajci u meni je kroz glavu u jednom trenutku prostrujalo: 'Odgoditi pregled?' Brzo sam odagnala tu pomisao jer sam shvatila da ću sljedeći termin dobiti pitaj boga kuda. I tako sam ja progutala knedlu i na poslu najavila da ću taj dan otići ranije jer moram voditi dijete doktoru. Srećom, to je prošlo dobro. 

I tako smo se Druga i ja uputile teti psiholog. Što ona zapravo radi? Onako zdravoseljački rečeno, gleda jesu li djetetov psihomotorni razvoj te kognitivne verbalne i neverbalne sposobnosti u skladu s unaprijed zadanim referentnim parametrima razvoja u odgovarajućoj dobi.
 
Pregled traje nekih pola sata do 45 minuta. Dijete sjedi preko puta tete psiholog i odgovara na njena pitanja i rješava određene zadatke. Tako je Druga, na primjer, morala slagati nekakve kockice različitih boja na način na koji je doktorica prethodno postavila, pobrojiti ih i odabrati među njima kockice zadanih boja, pokazati kako drži olovku i nacrtati nekoliko zadanih oblika te nešto po svom nahođenju, pravilno složiti slike raskomadane na dva nepravilna dijela, u skupinama od po četiri slike odabrati jednu koju doktorica traži (na primjer, 'pokaži mi peglu' ili 'pokaži mi čovjeka koji čuči') te odgovoriti na pitanja kao što su 'koja životinja nam daje mlijeko?', 'koliko ptica ima nogu?' i 'što odijevamo preko odjeće kada se želimo zaštititi od kiše?' 

Uz to je Druga imala i jednu zamolbu za tetu psiholog:
-    Tetaaaa… mogu ja uciti sjova? 

Naime, kada je njena starija sestra početkom ovog mjeseca krenula školu, Drugu je to jako pogodilo. Ne da ona ima nešto protiv toga da  njena velika seka ide u školu. Čak naprotiv. Ali jako ju je pogodilo što ONA NE IDE u školu. Jer ona želi biti kao velika seka. Želi sve raditi poput nje. Želi je dosegnuti apsolutno u svemu, čak i ako taj cilj djeluje nedostižno. Tako je nedavno pronašla vrlo snažnu motivaciju za učenje velikih tiskanih slova pa me svako toliko tjera da je primim u 'maminu školu' gdje je onda moram učiti. Pohađanje te moje 'škole' doživljava jako ozbiljno. Na leđa obvezno stavi jedan od svojih ruksaka koji nam inače služe za nošenje rezervne odjeće, maramica, bočice s vodom i grickalica kad izlazimo van, i to joj je 'školska torba'. U to onda strpa bilježnicu i olovku ili flomaster te vrlo ozbiljna izraza lica dolazi za stol u blagovaonici gdje sjeda uspravno i čeka. Onda joj ja pokazujem velika tiskana slova, a ona ih se trudi upamtiti. Za sad je naučila desetak. 

Ta njena ambicija bila je povod za dodatni razgovor s psihologinjom. Na pitanje primjećujem li nešto vezano uz ponašanje Druge što bi joj posebno trebalo naglasiti, rekla sam da vidim da je po prirodi vrlo ambiciozna i kompetitivna, da 'grize' za uspjehom i da se svim silama trudi dokazati da je 'velika', što zna stvoriti dosta frustracija koje se onda povremeno pretvaraju u tantrume.

Druga je, naime, najmlađa i najmanja u obitelji. Čak je i mačka starija od nje (doduše, starija je i od Prve ali ona je sa svojih šest i pol već dovoljno velika da je to ne ferma previše). Kad ste najmanji i najmlađi, a još uz to i neodoljivo slatki kao ona, dobra strana te priče je da ste svačiji mezimac. Loša strana priče? Možete se osjećati neadekvatno. Nedoraslo. Kao onaj koji uvijek kaska za svima i mora ih dosegnuti. A ako ste prirodno ambiciozni poput moje mlađe kćerkice, onda vas to može učiniti jako, jako nesretnima. Zato sam psihologinju zamolila za savjet. I dobila sam sljedeće odgovore… 

Tantrume u načelu treba ignorirati te pričekati priliku za razgovor s djetetom kada ispad prođe. Potrebno je jedino paziti da dijete tijekom tantruma ne ozlijedi nekog drugog ili sebe. Kada je dijete dovoljno komunikabilno, treba mu reći da razumijemo da je tužno i/ili ljuto jer mu time pokazujemo da uvažavamo njegove osjećaje. Tek kada se dijete u potpunosti smiri možete pokušati razgovarati o problemu. 

Da bi nadišla svoj osjećaj neadekvatnosti, Druga se mora, koliko god je to moguće u skladu s njenom dobi, osamostaliti. 

Gdje god je moguće da sama odlučuje, treba je pustiti da tako i čini. Na primjer, da sebi bira odjeću koju će odjenuti. Jasno, neću joj dozvoliti da usred ljeta stavi kapu i šal ili na snijeg izađe u haljinici na bratelice i sandalama ali generalno gledano može joj se dozvoliti da sama odluči u čemu će u vrtić ili na izlazak s mamom i tatom. Ako dijete ima nekakve svoje dječje tanjuriće i šalice, neka samo odabere iz kojih taj dan želi piti i jesti. Samo može odlučiti i gdje će koju igračku staviti pri pospremanju, kakav će ukras staviti u kosu, želi li se igrati sa sestrom ili samo… Ukratko rečeno, može odlučivati o svemu (da, znam, u toj dobi toga nije puno) što može razumjeti, a gdje ne može napraviti štetu sebi i drugima. 

Saznanje da samo odlučuje o nečemu djetetu daje na osjećaju važnosti. 

Jednako tako će mu na osjećaju važnosti dati i ako zna da je ekskluzivno njemu povjeren neki zadatak. Taj zadatak, dakle, ne smije biti povjeren nikome drugome. Muž i ja smo odlučili da ćemo drugoj povjeriti da, kada je potrebno, pomete pod u kuhinji u koji se obično rastresu mačji keksići. Kuhinja je mala i pod ne zauzima veliku površinu, a znamo da Druga dovoljno dobro zna rukovati metlicom i mišćaflicom da može izvršiti taj zadatak. A bit će toga s vremenom i više… 

Što ako dijete povjereni zadatak ne obavi kako treba? Psihologica savjetuje da kod djeteta tako malenog kao što je Druga uopće ne treba obraćati preveliku pažnju na uspješnost izvršenja zadatka  te da je najvažnije da je djetetu zadatak zabavan te da treba pohvaliti sam trud. Ako nešto treba popraviti nakon što je dijete zabrljalo, to treba napraviti diskretno, bez dramljenja oko eventualnog neuspjeha.
 
Samopouzdanju i osjećaju da je moja Druga 'velika' može pomoći i stvaranje raznih rituala koje stvara sama ona s mamom, s tatom, s bakom ili s nekom drugom sebi bliskom osobom. Tu opet možete potaknuti dijete na samostalno odlučivanje. Na primjer, možete uvesti tradiciju da jednom tjedno s djetetom odlazite na tržnicu i da ono tamo samo odlučuje koje voće i povrće ćete kupiti pa u skladu s time kod kuće, uz djetetovu pomoć, napravite ručak. 

Preporučuje se da u izvršenju gore navedenih zadataka i tradicija ne sudjeluju druga djeca u obitelji, kaKo bi dijete kojima su oni namijenjeni steklo osjećaj posebnosti i znalo da to pripada SAMO NJEMU. Tako će razviti potrebnu razinu samopouzdanja i spoznaja da je najmanje u obitelji više ne bi trebala izazivati tolike frustracije. 

Za sada držimo palčeve našoj maloj – velikoj djevojčici. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.