Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Petrinja će biti ljepša no što je ikada bila!

Prvoj sam na njeno naknadno pitanje je li što u potresu srušeno odgovorila da jest, da je puno kuća u Petrinji u jako lošem stanju ili potpuno srušeno, ali da će 'sve biti popravljeno'. Da će sve biti dobro. Da ima puno dobrih ljudi koji pomažu. Da ćemo, ako budemo radišni i složni, pronaći način...
Objava 31. prosinca 2020. 0 komentara 861 prikaza
pexels.com
pexels.com
Bit će opet dobro. Mora biti dobro. Baš ovako...

I, kamo ćete za Novu? Ovo je pitanje koje bih vam postavila, u normalnim uvjetima. Ali svi znamo – uvjeti su sve samo ne normalni. Bircevi, restorani i klubovi ne rade pa očito otpada ona opcija 'idem van na doček'. Otpada i opcija odlaska na veliki privatni tulum jer su okupljanja većeg broja ljudi zabranjena. Ahm... barem bi TREBALA otpasti... Bez brige, neću ovo pretvoriti u tekst o cinkanju susjeda. Neću ni u još jedan u nizu tekstova o koroni, već ih je ionako previše. Samo ću reći – poremetila nam je planove i to još uvijek čini. 

I, kao da to nije bilo dovoljno, eto nam još i potresa. Onog u Petrinji. Da, naravno da sam ga osjetila. Svi smo. Sjedila sam za kompom, pored prozora i odjednom skužila da tlo pod mojim stolcem prvo podrhtava, a onda se ljulja. Moje cure su taman sjedile za stolom u blagovaonici i ručale. 

-    Mama, što je ovo? – uzviknula je iznenađena Prva, a Druga je složila zbunjeni izraz lica koji govori 'zašto me netko ometa u ručku?' Vjerujte mi, Drugu NE ŽELITE ometati u ručku. 
-    Potres. Ostanite mirne, djevojke! – odgovorila sam im. 

Mirno su odsjedile za stolom dok je trajalo, a onda su opet prionule svom ručku. Iskreno, očekivala sam da će se možda jače preplašiti, ali nisu.  Nisam ih morala tješiti, nisam nikome morala brisati suze i definitivno nisam morala trčati preko zelenog vala u spavaćici. Zapravo, nisam morala trčati uopće. Samo sam intelektualno radoznaloj Prvoj objasnila da naš planet povremeno podrhtava te joj potvrdila da je zgrada u kojoj živimo poprilično sigurna. 

-    Kao ona od cigle u Tri praščića? – upitala je. 
-    Tako nešto, da. 

I tako je taj njihov prvi susret s potresom veće jačine prošao bez većih uzbuđenja. Da, bile su tu i kad je bio onaj zagrebački krajem ožujka ali taj su – prespavale. Prva mi je tada odgovorila da nije ništa skužila, a Drugu nije imalo smisla ništa pitati. 

Kad se takvo sranje poput ovog petrinjskog potresa dogodi, i kad znate da je sigurno netko ostao bez imovine, ili mu je barem oštećena, i da je možda netko čak i izgubio život, nešto vam se stegne u želucu. Još gore vam je kad doznate da je poginula djevojčica (od kako sam majka dvije takve stvari me razaraju iznutra), da su poznanica i suprug ostali bez stana za kojeg su čitav život štedjeli i za kojeg još nisu stigli uplatiti ni prvu ratu kredita, da je drugoj poznanici otišlo kvragu sve ono što je u zadnjih nekoliko mjeseci od zagrebačkog potresa taman uspjela donekle sanirati, da frendove vikendice koja je na samo kilometar od epicentra više nema... onda vam čak prostruje kroz glavu i ideje o kozmičkoj pravdi i o tome što je fer, a što nije. 

Ali ne smijete pokazati osjećaje. Morate biti jaki. To jest, ja moram. Zbog mojih cura. Nekako vjerujem da je posljednje što im u takvim trenucima treba mama koja širi paniku i defetizam. I zato sam Prvoj na njeno naknadno pitanje je li što u potresu srušeno odgovorila da jest, da je puno kuća u Petrinji u jako lošem stanju ili potpuno srušeno, ali da će 'sve biti popravljeno'. Da će sve biti dobro. Da ima puno dobrih ljudi koji pomažu. Da ćemo, ako budemo radišni i složni, pronaći način... 

To joj je bilo drago čuti. Prva je hrabro, mentalno staloženo dijete koje se ne boji čuti loše vijesti ali koje, jednako tako, voli čuti i da ljudi pomažu jedni drugima odagnati zlo. Ona doista vjeruje u učinkovitost one 'kad se male ruke slože, sve se može'. 

Sama je odlučila pomoći – svojoj sestri. Iste večeri, na dan petrinjskog potresa, nakrcala joj je krevetić plišancima. Znajući da Druga inače spava s jednim, najviše dva plišanca, upitala sam je zašto je to učinila, a ona mi je odgovorila: 
-    Da ima plišance uz svoju dekicu. Da joj bude mekano oko nje, ako opet bude potres. 

Igračke je, pak, uredno pospremila u njihove kutije koje je prekrila jastucima i dekama. 'Za svaki slučaj, jer sve što imamo trebamo čuvati.' 

Vjeruje i da živi baš tamo gdje treba biti. Kaže mi: 
-    Mama, ja želim otići vidjeti London ali ne želim nikad živjeti izvan Hrvatske. 
-    Kako to? – pitam je. 
-    Ja znam engleski (dosta ga govori zapanjujuće dobro, i to ne samo za dijete svoje dobi!), ali volim živjeti u zemlji gdje govore moj jezik. Volim svoju zemlju, svoju himnu i svoju zastavu. Ovo je moja zemlja i tu je moj dom. 

Nda, zvuči kao da ju netko naučio tekst kojeg je nabiflala napamet. Vjerovali ili ne – nije. Muž i ja je nikad nismo nešto posebno nabrijavali ni na Hrvatsku, ni na domoljublje, ni na zastavu... Nekako smo smatrali da je još premalena za razgovore o takvim temama. Ali eto, naša Prva vam je rođeni patriot. Ona voli svoju Hrvatsku i ima vjere u nju. I zato vjeruje da će sve biti dobro i da će Petrinja iza onog potresa biti ljepšom no što je ikada bila. 

Neću joj pričati o lopovima, uhljebima, pronevjerama, krajnje kreativnim tumačenjima zakona i pravila, o ekonomskoj i političkoj nepismenosti, o teoretičarima zavjera, o suludim ideološkim podjelama, o demokratskoj nezrelosti... 

Bit će vremena i za to. Ona za sada vjeruje da će, ako zapnemo, sve biti dobro. Prva vjeruje u bolju 2021. 
Pokušajmo i mi. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.